Zločin u Paulin Dvoru

Suđenje Nikoli Ivankoviću i Enesu Viteškiću za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je, 12. ožujka 2003. godine, optužnicu broj K-DO-68/2002, kojom se Nikola Ivanković i Enes Viteškić terete da su se, dana 11. prosinca 1991. godine, kao pripadnici 2. pješačke čete, 1. bojne, 130. brigade Hrvatske vojske, zajedno sa više nepoznatih počinitelja, nakon što su čuli da je preminuo njihov ranjeni suborac, dogovorili da odu u Paulin Dvor i iz odmazde ubiju tamošnje mještane srpske nacionalnosti, te su, došavši do kuće Andrije Bukvića, u Paulinom Dvoru, i uvjerivši se da su tamo civili koje su tražili, rafalnom paljbom iz automatskih pušaka, i bacanjem aktiviranih ručnih bombi u prostorije u kojima su civili bili smješteni, usmrtili osamnaest civilnih osoba, te su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120., stavka 1., OKZ-a RH.

Cjelovitu optužnicu možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Boj predmeta: 
K-18/03 – prvo suđenje 
K-08/06 – ponovljeno suđenje 
K- 73/10 – treće (drugo ponovljeno) suđenje 

Vijeće: 

sudac Dragan Poljak – predsjednik Vijeća, sutkinja Dubravka Vučetić – članica Vijeća, suci porotnici Zdenka Lubina, Stanislav Karnaš i Karlo Samardžija – članovi Vijeća – prvo suđenje

sudac Zvonko Vekić – predsjednik Vijeća, sudac Nikola Sajter – član Vijeća, sutkinja Branka Guljaš – članica Vijeća – ponovljeno suđenje

sudac Darko Krušlin – predsjednik Vijeća, sudac Mario Kovač – član Vijeća, sudac Damir Krahulec – član Vijeća – treće (drugo ponovljeno) suđenje

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. K-DO-68/2002 od 12. ožujka 2003., djelomično izmijenjena na ročištu 05. travnja 2004.

Optužnicu zastupa: Željko Krpan, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku; Miroslav Dasović, zamjenik Županijskog državnog državnog odvjetnika u Osijeku – u trećem (drugom ponovljenom) postupku 

Optuženici: Nikola Ivanković (pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora, nalazi se na odsluženju kazne) i Enes Viteškić (u ponovljenom postupku branio se sa slobode)

Žrtve (ubijeni): Milan Labus, Spasoja Milović, Boja Grubišić, Božidar Sudžuković, Bosiljka Katić, Dragutin Kečkeš, Boško Jelić, Milan Katić, Dmitar Katić, Draginja Katić, Vukašin Medić, Darinka Vujnović, Anđa Jelić, Milica Milović, Petar Katić, Jovan Gavrić, Milena Rodić, Marija Sudžuković

Punomoćnici oštećenih: odvjetnici Darko Šuper i Luka Šušak

TIJEK POSTUPKA I PRESUDE 

Županijski sud u Osijeku donio je 08. travnja 2004. godine presudu kojom je opt. Nikola Ivanković proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, a u odnosu na Enesa Viteškića donio je oslobađajuću presudu. 

Presudu Županijskog suda u Osijeku K-18/03 od 08. travnja 2004. možete pogledati ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Nakon ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku nije jasno i utemeljeno obrazložilo oslobađajuću odluku čime je ignoriralo razloge zbog kojih je Vrhovni sud Republike Hrvatske prethodnu presudu ukinuo. 

U ponovljenom postupku protiv Enesa Viteškića optuženog za ratni zločin protiv civilnoga stanovništva prema čl. 120. st.1. Osnovnog krivičnog zakona RH, počinjen u prosincu 1991. godine usmrćivanjem 18 mještana Paulinog Dvora (17 srpske i 1 mađarske nacionalnosti), Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku donijelo je, temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a (nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje ga se tereti), oslobađajuću presudu. 

Presuda je, kao što je to i obrazloženje presude, istovjetna prethodnoj koju je Vrhovni sud RH ukinuo zbog pogrešno utvrđenoga činjeničnog stanja navodeći da je prvostupanjski sud zanemario brojne dokaze i iskaze izvedene i izrečene u dokaznom postupku te da ih nije posebno analizirao. Županijskom sudu u Osijeku je naloženo da u ponovljenom postupku ponovo izvede sve dokaze, po potrebi i nove, te da tada odluči ostaje li u odnosu na optuženog Viteškića izvršenje zločina samo indicija, ili se na temelju zatvorenog kruga posredno utvrđenih činjenica može zaključiti da je bio supočinitelj ubojstva civila u Paulinom Dvoru. Novu presudu je trebalo valjano i potpuno obrazložiti. 

Zadatak Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku je bio težak jer je eventualnu kaznenu odgovornost okrivljenoga Enesa Viteškića s obzirom na počinjenje zločina trebalo utvrditi na temelju posrednih dokaza, povezivanjem relevantnih činjenica – indicija. Neposredni dokazi nedostaju zato što okrivljeni Viteškić (i osuđeni Ivanković) poriču svoje sudjelovanje u zločinu, očevici zločina nisu identificirali počinitelje, svjedoci iz vojne, policijske i obavještajno-sigurnosne hijerarhije koji su kao državni dužnosnici bili informirani o događaju tvrde da ne znaju imena počinitelja zločina, odnosno tko je sve sudjelovao u zločinu. Materijalni dokazi su namjerno uništeni ili prikrivani (kuća u kojoj su civili poubijani je dan nakon zločina minirana a tijela žrtava su u organizaciji državnih institucija u tajnosti prebačena u sekundarnu grobnicu). Svjedoci su tvrdili da je postojala usmena zapovijed da se izvještaje o zločinu ne piše. 

Ponovljeni postupak je zadovoljio formu, izvedeni su svi (uglavnom već ranije izvedeni) dokazi. Mnogi svjedoci su i sada iskazivali bitno različito nego li kod istražnoga suca, nevoljko su odgovarali na pitanja i tvrdili da se ne sjećaju ili nemaju spoznaja o počinjenom zločinu. Nisu obrazlagali razlike u svojim iskazima. Tužitelj nije predložio direktno ispitivanje jedinog preživjeloga svjedoka koji živi u Srbiji. Tužitelj nije tražio od Suda da s web stranice Branimira Glavaša naloži uklanjanje iskaza svjedoka koji je svjedok dao Državnom odvjetniku kako bi ga zaštitio od pritisaka odnosno zastrašivanja. Novi dokazi nisu predlagani. 

Pri donošenju presude Sud je u obzir uzeo većinu iskaza svjedoka, koje su oni dali pred istražnim sucem, držeći ih vjerodostojnima, a davali su više informacija o okolnostima i samom ubojstvu civila nego izmijenjeni iskazi dani na glavnoj raspravi. 

Međutim, u obrazloženju oslobađajuće presude analizirani su isključivo iskazi onih istih svjedoka koje je Sud prihvatio i u prošlom postupku a, ponovno, nije jasno kako se Sud određuje prema iskazima drugih svjedoka o indicijama koje bi, eventualno, mogle teretiti optuženoga Viteškića te zašto njihova saznanja o zločinu ne smatra relevantnima, a na što je Vrhovni Sud upozorio. Na primjer, je li utvrđeno, da je okrivljeni: 

1. zajedno s osuđenim Nikolom Ivankovićem utovarivao tijela ubijenih;
2. bio u disku u Našicama kao dio grupe vojnika kojima je Grošelj dozvolio odlazak u taj disko prije nego ih se, umjesto kazne za počinjeni zločin, uputilo na vojni zadatak čuvanja «Pumpe»;
3. bio kao dio grupe, umjesto kazne za počinjen zločin, na vojnom zadataku čuvanja položaja «Pumpe» na koji su po kazni upućeni počinitelji. 

Zapravo, obrazloženje oslobađajuće presude se ni po svom sadržaju, ni argumentaciji, a niti po formulacijama, ni u čemu bitnomu ne razlikuje, već je, takorekuć, kopija obrazloženja presude u prvostupanjskom postupku koju je VSRH ukinuo. Pitanje je, dakle, hoće li VSRH ovaj puta donijeti drugačiju odluku od prethodne, ili će braniti svoj stav i svoje zahtjeve iz ukidbenog rješenja u kojem će slučaju ovu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

Ističemo da bi samo potpuno i jasno obrazloženje presude, kako je to tražio i VSRH, bilo pravedno i korektno prema žrtvama zločina, prema optuženiku, a i prema cjelokupnoj javnosti. 

Očekivali smo da Sud u ovom predmetu bude posebno pažljiv jer su žrtve zločina u Paulinom Dvoru, ionako, već više puta obezvrijeđivane – onda kada su masakrirane, kada su se počinitelji vratili da ih noževima dokrajče, kao i propuštanjem javnog obznanjivanja zločina i njegova sudbenoga procesuiranja, zataškavanjem počinjenoga, sakrivanjem i premještanjem trupala pobijenih, uništavanjem mjesta zločina i upornim prešućivanjem imena zločinaca. U vrijeme počinjenja bio je to zločin skupine od 6 ili 8 ljudi koji su – u jednom momentu nedopustive slabosti – samovoljno i brutalno svom angažmanu u ratu dali lik golog međuetničkog istrebljenja. Dugogodišnjim je ustupcima počiniteljima, činjenima od državnih dužnosnika – od policijskih do političkih, odgovornost za zločin time postepeno, i naoko neopazice, postala DRŽAVNA ODGOVORNOST. Budući da su propuštali ili odbijali kriminalizirati skupinu počinitelja zbog etnički motiviranoga zločina, žig je nesankcioniranoga kriminala ostao i na državi i naciji. 

Stoga očekujemo da vlasti Republike Hrvatske, nakon što je u sudskom procesu pred domaćim sudom utvrđeno da su pripadnici hrvatskih postrojbi počinili zločin masakrirajući osamnaest civila, u ime hrvatskih građana poginulim žrtvama osigura primjerenu simboličku a preživjelima, kao i njihovim najbližima, moralnu i materijalnu nadoknadu. 

Osim toga slučaj zločina u Paulinome Dvoru jasno pokazuje kako je skrivanje tijela ubijenih također radnja izvršenja kaznenoga djela ratnog zločina. Zahtjevamo da Državno odvjetništvo i sudovi počnu procesuirati takva djela koristeći praksu Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju te odredbe Ženevskih konvencija i drugih međunarodnih akata iz oblasti ratnoga i humanitarnoga prava.