hr | en

Države širom svijeta imaju
jasnu, ali u većini slučajeva neispunjenu odgovornost za potpuno i
transparentno izvještavanje o ubijenima i nestalima u oružanom nasilju
. Ovo je središnja poruka nove inicijative Povelja za priznavanje svakog stradalnika/ce oružanog nasilja,
koja je javnosti predstavljena u četvrtak, 15. rujna 2011. na
Britanskoj Akademiji u Londonu, i koju je već usvojilo više od 40
humantarnih organizacija i organizacija koje se bave ljudskim pravima iz
zemalja cijelog svijeta. Među njima je i Documenta – Centar za
suočavanje s prošlošću, kao jedina organizacija iz Hrvatske članica
međunarodne Mreže za dokumentiranje stradalnika/ca.

Glavni zahtjevi ove Povelje su malobrojni, ali s dalekosežnim posljedicama. Oni zahtjevaju da države osiguraju da svaki/a stradalnik/ca oružanog nasilja bude ažurno evidentiran/a, ispravno identificiran/a i javno prepoznat/a.

Ovi
zahtjevi prema državama su formulirani pod utjecajem iskustva i
saznanja međunarodne mreže nevladinih organizacija i znanstvenih
institucija koje se bave dokumentiranjem stradalih u prošlim ili
aktualnim oružanim sukobima koji se vode širom svijeta. Povelju su,
prije nego što je javno predstavljena, već prihvatile brojne humanitarne
organizacije i organizacije civilnog društva iz 26 zemalja koje
smatraju da otvoreno i sveobuhvatno dokumentiranje stradanja, koje je
puno poštovanja prema žrtvama oružanog nasilja, – a koje uključuje i
prisilne nestanke – predstavlja pitanje koje se proteže kroz nekoliko
područja relevantnih za njihov rad te je u skladu s njihovim
humanitarnim principima.

U organizaciji Oxford Research Group, predstavljanju ovog događaja na Britanskoj Akademiji je predsjedao njezin Predsjednik, Sir Adam Roberts,
a prisustvovali su članovi mreže za dokumentiranje stradalnika/ca,
članovi drugih organizacija potpisnica, predstavnici britanske Vlade,
diplomatskog zbora, akademske zajednice i medija. Povelja je puštena u
javnost s ciljem prikupljanja šire potpore civilnog društva i širokog
spektra NVO-a te ostalih organizacija, kako bi se  države obvezale da je
uključe na svoje dnevne redove. Jedan od važnih potencijala Povelje da
utječe na državne aktere je činjenica da su njezini zahtjevi za
dokumentiranjem stradalnika/ca čvrsto utemeljeni u međunarodnom pravu,
što ih iz tog razloga čini obavezama države (posebno, ali ne isključivo,
kada je država jedna od strana u oružanom sukobu).

Hamit Dardagan, jedan od direktora Oxford Research Group programa Svaki stradalnik/ca (Every Casualty),
koji je sastavio Povelju i istražio njezinu pravnu osnovu, govoreći na
predstavljanju događaja na Britanskoj Akademiji, naznačio je neke
njezine ciljeve i kontekst:

Oružano nasilje nastavlja
ubirati ljudske žrtve širom svijeta, a prevelik broj njegovih žrtava
umire u nerazjašnjenim okolnostima, neimenovani i nepriznati, dok
njihova bol i tragedija njihovog gubitka trajno izostaju iz javnih
zapisa. Nitko ne razumije poteškoće u dokumentiranju takvih smrti bolje
od nekih ljudi okupljenih u ovoj prostoriji, jer se mi bavimo ovim
poslom i pokušavamo prevladati ove poteškoće. Ovo je u snažnom kontrastu
s mnogim državama koje, umjesto da poduzmu svaki napor da ispune ovu
obavezu, pronalaze izgovore da to izbjegnu te na taj način pruže sebi
dozvolu da o punom rasponu stradanja govore kao o nečemu što je istinski
nespoznatljivo i da se odnose prema ovom problemu kao neophodno
političkom.

Vrlo je prigodno da se ova
Povelja javno predstavlja na Britanskoj Akademiji, centru Ujedinjenog
Kraljevstva u području humanističkih i društvenih znanosti, jer je
domena u kojoj se stradalnici/ce oružanog nasilja pojavljuju ona
trenutne stvarnosti te povijesna činjenica. Ako se ispune jednostavni
zahtjevi ove Povelje, tada ćemo o ovom pitanju moći češće diskutirati
kao o pitanju istine – istine koja se odnosi na žrtve koje su imale ime i
identitet i istine kao neizbježne za sve nas, kao što je ona to već za
one koji tuguju za svojim najmilijima.
”   

Primjeri
takvog dokumentiranja koji su predstavljeni na otvaranju ovog događaja
uključuju “Kosovsku knjigu pamćenja, 1998.” koju je danas predstavila Sandra Orlović, zamjenica direktorice Fonda za humanitarno pravo, Srbija i Bekim Blakaj,
direkotor Fonda za humanitarno pravo, Kosovo. Ova knjiga je prvi dio
većeg projekta kojem je cilj ispričati priču svake žrtve sukoba iz svih
od zajednica na Kosovu od 1998. do 2000., te stati na kraj dugotrajnim
raspravama i međusobnom nepovjerenju po pitanju stvarnog opsega
stradanja za vrijeme ovog sukoba.

U svom govoru na predstavljanju, Sandra Orlović je rekla: “Neshvatljivo
je da čak stoljeće nakon što je rođeno međunarodno humanitarno pravo
države ne uspjevaju dokumentirati mnoge od onih čija je patnja potaknula
stvaranje međunarodnog humanitarnog prava – žrtve oružanih sukoba. One
ostaju nedokumentirane, neimenovane, njihovi životi zaboravljeni i još
jednom obezvrijeđeni, kao što je to bilo i u slučaju samog nasilja.
Kosovska knjiga pamćenja 1998. je jasan i snažan odgovor na ovu sramotnu
tradiciju zapostavljanja
“.

Bekim Blakaj je dodao: “Milijuni
ljudi su ubijeni ili nestali za vrijeme oružanih sukoba u povijesti.
Njihove obitelji i najmiliji će ih se zauvijek sjećati, međutim, većini
ljudi su oni samo statistički podaci i brojevi. Iz tog je razloga naša
obaveza, kao članova civilnog društva, da ih dokumentiramo, da
zabilježimo njihovu patnju i učinimo je javnom, u nadi da pogreške iz
prošlosti neće biti ponovljene u budućnosti
.”

Okupljenima se također obratio Wissam Tarif,
izvršni direktor INSAN-a, organizacije koja objavljuje rezultate
detaljnih istraživanja smrti sirijskih prosvjednika. Sirijski režim je
vrlo otežao lokalnim i međunarodnim monitorima, uključujući UN, da
dokumentiraju stradalnike/ice. Tarif je predstavio INSAN-ovo poslijednje
saznanje o broju usmrćenih, opisao njihove metode istraživanja u Siriji
te ukazao na dobre i loše prakse i utjecaj potonjih na javno mišljenje i
donositelje političkih odluka.

Wissam Tarif je rekao: “Stradalnici/ce
oružanog nasilja nisu brojevi, to su stvarni ljudi koji su imali snove,
patnje i radosti. Oni su iza sebe ostavili obitelji i prijatelje –
mnogi od kojih su ljuti, mnogi tužni. Prepoznavanje stradalnika/ca
oružanog nasilja znači prepoznavanje bolje budućnosti. Kroz čitavu našu
povijest počinili smo mnoge vrste nasilja. Ali ciklus nasilja se ne može
vječno nastaviti.
Pomirenje i komisije za pomirenje su otvorile
grobnice i ekshumirale tijela u pokušaju da pronađu istinu. Ova Povelja
bi trebala skratiti agoniju ne poznavanja istine, spriječiti odgađanje
pravde, te pridonijeti završetku negiranja istine.

Ovo su samo dva od mnogih projekata (poput projekta “Dokumentiranje ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991-1995″ na čemu već dvije godine intenzivno radi istraživački tim Documente)
koji rade na javnom priznavanju konačne cijene koju su mnogi pojedinci,
većinom civili, platili u oružanim sukobima širom svijeta. Povelja
također namjerava doprinijeti zakašnjelom priznavanju njihovog rada,
koji može imati jedino koristi od toga da ga države i šira javnost bolje
razumiju.