Sive nijanse rata / Intervju V. Teršelič

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, koji je nedavno obilježio dvadesetu godišnjicu od osnutka, prošlog tjedna je donio dvije prvostupanjske presude. Nakon najdužeg suđenja, koje je trajalo gotovo pet godina, Jadranko Prlić i drugi iz vojnog i političkog vrha “Herceg-Bosne” proglašeni su krivima. Već sljedećeg dana, nepravomoćnom odlukom suda oslobođeni su Jovica Stanišić, bivši šef Državne bezbednosti Srbije, i Franko Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije.

Tim povodom Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću razgovarala je s novinarkom “H-altera”, Tamarom Opačić. U razgovoru za “H-Alter”, kojeg u nastavku prenosimo u cijelosti, Teršelič govori o odgovornosti Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana za počinjenje zločine, o mogućnosti izmjene Deklaracije o Domovinskom ratu, odnosu aktualne Vlade prema politici devedesetih i civilnim žrtvama rata te o radu institucija kojima oficijelna politika dopušta da budu glasnogovornice u prezentiranju događaja iz rata.

Nakon puštanja na slobodu Ante Gotovine, Mladena Markača, Ramusha Haradinaja i Momčila Perišića, Haaški sud je najnovijom nepravomoćnom presudom isto odlučio i u slučaju Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Jeste li iznenađeni takvom presudom?

Šokirana sam presudom jer vjerujem da su Stanišić i Simatović bili vrlo važni u operativnoj realizaciji  Miloševićeve ideje prekrajanja granica, kako Srbije i Hrvatske, tako i Bosne i Hercegovine te da su gradili infrastrukturu za izvršenje zločinima počinjenih u to ime. Kao što je u izdvojenom mišljenju naglasila sutkinja Michele Picard, čak i ukoliko u pojedinim zločinima iz dostupne dokumentacije nije bila razvidna namjera, kada se pogleda sveukupnost zločina počinjenih u Hrvatskoj i BiH te stalna prisutnost Državne bezbednosti, u kojoj su ključni ljudi bili Stanišić i Simatović, presuda me začuđuje. Ona je još uvijek prvostupanjska pa trebamo pričekati odluku Žalbenog vijeća. No činjenica je da za zločine počinjene u Hrvatskoj u BiH nije direktno proglašen krivim nitko od onih koji su živi, a optuženi su i privedeni pred Međunarodni sud. Iako se u presudama Milanu Martiću i Milanu Babiću navodi postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, gdje su kao sudionici između ostalih navedeni Blagoje Adžić, Veljko Kadijević, Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, čudno je kako do sada nije utvrđena individualna odgovornost dužnosnika Državne bezbednosti,  JNA i Vojske Jugoslavije iz Republike Srbije. Ta činjenica ima konkretne posljedice za izgradnju povjerenja i mira u regiji.

U slučaju bosanko-hercegovačke šestorke, sud je nepravomoćnom presudom odlučio kazniti čelništvo Herceg-Bosne. Baš kao i u presudi Staništiću i Simatoviću, u kojoj se često spominje ime Slobodna Miloševića, u presudi Prliću i drugima spominju se Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. Kako bi presude izgledale da su oni živi?

Ključni akteri vladinih institucija su preminuli. Slobodan Milošević je onaj koji je prvi posegnuo za pravom na samoopredjeljenje naroda SFRJ. On je prvi dopustio ideju prekrajanja granica i najodgovorniji je jer je u ime državnih institucija odlučio ići u rat. Time je prihvatio da će takve odluke značiti smrt mnogih vojnika, ali i civila, zatvaranja, silovanja, torture i progone s ciljem stvaranja nacionalne većine na područjima na kojima su se odvijale bitke. Sljedeći koji je pristao na sve bio je Franjo Tuđman. U objavljenoj dokumentaciji možemo pratiti kontinuitet njegovih govora o prekrajanju granica Hrvatske i BiH. Kroz djelovanje pripadnika HV-a i HVO-a, te su se namjere sprovođene u djelo. Da je ostao živ, Milošević bi po mom mišljenju bio osuđen, a i Tuđman bi vjerojatno odgovarao pred MKSJ. Miloševićeva je odgovornost za rat u Hrvatskoj i Bosni veća, ali i Tuđman nosi svoj dio. Osporavanjem prekrajanja granica ne želim dovoditi u pitanje težnju za osamostaljenjem, koje je legitimna kad uključuje ostvarivanje prava svih građana, već želim odbaciti isključivi  nacionalizam usmjeren na podjele i upozoriti na odgovornost ključnih političara za posljedice rata. Dopustivši prekrajanje granica morali su znati da je kombinacija isključivosti i prekrajanja granica pogubna podloga za počinjenje ratnih zločina. Čak i ako nisu planirali zlodjela za koje su prvostupanjski osuđeni Prlić i drugi, kao nadređeni su suodgovorni za njihovo nesprječavanje i zataškavanje.

Postane li prvostupanjska presuda Prliću i drugima pravomoćna, Tuđman i Šušak će de facto biti proglašeni ratnim zločincima. Zaslužuju li takve osobe spomenike, imena trgova i ulica?

To je nešto o čemu treba razgovarati. Brojni građani Hrvatske prema njima osjećaju zahvalnost zbog zasluga u osamostaljivanju i to se ne može zanemariti. Treba vrednovati sve dijelove nečije političke karijere, pa i one najmračnije. U životopisu Franje Tuđmana i Gojka Šuška svakako stoje zločini koji su počinjeni u BiH. Nema jednostavnih definicija ni jednostavnih kvalifikacija. Hrvatska je doista i podržavala i napadala BiH. Istovremeno dok je predsjednik Tuđman vodio politiku prekrajanja granica, tadašnji Sabor RH je zastupao teritorijalnu cjelovitost BiH. Cijela situacija zahtijeva podrobnu analizu koja neće biti završena presudom Žalbenog vijeća. Pravomoćna presuda bit će tek jedan od dokumenata kojeg će povjesničari i istraživači koristiti u interpretaciji ratnih događaja. Slična stvar je i s Domovinskim ratom koji je u sebi zasigurno sadržavao i elemente građanskog rata. Ne postoje crno bijele slike, već puno nijansi sive.

Smatrate li da će ova presuda potaknuti hrvatski politički vrh da se jasno postaviti prema Tuđmanovoj politici iz devedesetih?

Ne mislim da je politički vrh trebao čekati  presudu Prliću i drugima, jer su mnogi dokumenti, u kojima stoji isto ono što i u presudi, već davno objavljeni. Distanciranje od politike Franje Tuđmana započelo je 2000. godine zahvaljujući dolasku na vlast koalicijske vlade i Stjepana Mesića, koji se i sam devedesetih protivio pogrešnoj politici prema BiH. No, taj proces je, nažalos, zaustavljen. Da bismo nastavili razvijanje dobrosusjedskih odnosa i izgradnju mira unutar granica Hrvatske, potrebno je sagledati činjenice i prestati negirati vlastitu odgovornost. Zločini nabrojani u prvostupanjskoj presudi počinjeni su i u naše ime. Činjenica je da su pripadnici HV-a sudjelovali ratu u BiH, a za to se znalo čim su prešli granicu jer su o tome izvještavali mediji i organizacije civilnog društva. Uostalom, velik broj vojnika je u to vrijeme napustio HV. Sve to ne treba kriti, već se prema takvoj politici treba jasno odrediti.

Promjenom vlasti 2000. godine izglasana je i sporna saborska Deklaracija o Domovinskom ratu u kojoj stoji da je Hrvatska isključivo vodila obrambeni rat. Postoje li naznake da bi se ona usko mogla izmijeniti ili ukinuti?

Ja ih ne vidim. Deklaracije te vrste nisu pravi način zauzimanja stava prema prošlosti. Mogu razumjeti deklaracije koje staju na stranu žrtava, dapače, one mi se čine jako važne. Ako Sabor odluči ponovno raspravljati o tom dokumentu, mislim da bi trebao zauzeti stav o stradalima od strane pripadnika HVO-a i HV-a u Bosni i Hercegovini.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju nedavno je obilježio dvadesetu godišnjicu svog osnutka. Koliko je on doprinio izgradnji mira u regiji, budući da ga se zbog posljednjih presuda u javnosti često etiketira političkim?

Pošto ga je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a, jasno je da je riječ o međuvladinoj političkoj instituciji, pa mi se taj komentar o političnosti od početka čini promašenim. Zajedno sa sudom za zločine počinjene u Ruandi, on je dao velike doprinose u razvoju međunarodnog humanitarnog prava i sudske prakse te ustanovljenju stalnog Međunarodnog kaznenog suda. Ne može se poreći ni činjenica da je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju dao i pozitivan poticaj pravosuđima u regiji kako bi učinkovitije i nepristranije procesuirala počinitelje ratnih zločina. S druge strane, smatram da je u osnivačkim dokumentima Tribunala postavljen niz velikih očekivanja koja su promašena, poput doprinosa pomirenja u regiji. Zabrinjavajuće se situacija počinju događati u drugoj polovici 2010. godine, kada je uslijedio niz oslobađajućih presuda. Za organizacije civilnog društva posebno je bio razočaravajući postupak preispitivanja presude Šljivančaninu, pri čemu mu je smanjena kazna. Nakon toga su uslijedile i oslobađajuće presude Gotovini, Markaču, Haradinaju i Perišiću, a na kraju su prvostupanjskom presudom oslobođeni  Stanišić i Simatović.

Ako u obzir uzmemo postupke koji su se vodili ili se još uvijek vode pred hrvatskim sudovima, možemo li zaista reći da je utjecaj Haaškog suda na domaće pravosuđe u potpunosti bio pozitivan?

Sama suđenja nisu dovoljna. Ako se suđenja pred sudovima u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Kosovu, a nadajmo se i Makedoniji, nastave ovim tempom, sigurno je da neće biti procesuirani svi zločini. To je teško prihvatljivo za obitelji žrtava, ali i društvo u cjelini. Jasno je da su nam uz 161 osobu optuženu pred Tribunalom i suđenja u post-jugoslavenskim zemljama potrebni i komplementarni mehanizmi. U javnosti se najviše očekuje od suđenja za ratne zločine, a pri tome se zaboravljaju neke druge mogućnosti, poput Inicijative za REKOM. U situaciji kada puno zločina neće biti sudski procesuirano, važno je da žrtve i preživjeli dobiju priliku da javno govore o svojim stradanjima i da istražno tijelo uz pomoć jedinstvene metodologije dopuni postojeća istraživanja i pripremi izvještaj u kojem bi se sagledali svi zločini i utvrdile činjenice o njima. Važno je i okončati rat uz pomoć sastavljanja popisa svih ubijenih i nestalih. Dobar primjer takve prakse prije nekoliko dana je prezentiran u Zagrebu kada je predstavljena Bosanska knjiga mrtvih koju su priredile naše kolege iz Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva, a u kojoj su imena i prezimena 95 940 ubijenih i nestalih u BiH. Prije toga je Fond za humanitarno pravo objavio prvi dio Kosovske knjige pamćenja, a mi u Hrvatskoj već nekoliko godina radimo na istraživanju ljudskih gubitaka. Vjerujem da je utvrđivanje okolnosti stradanja ubijenih i nestalih podloga za stvaranje povijesti utemeljene na činjenicama. No, moramo biti svjesni da će interpretacije tih činjenica biti različite. Ratna zbivanja su toliko kompleksna da u javnom prostoru treba njegovati višeglasje i zalagati se za multiperspektivnost. Vrlo je važno u izgradnji budućih koraka usmjerenih na pamćenje žrtava s različitih strana rata očekivati veću proaktivnost vladinih institucije. Njihova zadaća nije samo posjet organiziranim komemoracijama, već je nužno da i one poduzmu čitav niz institucionalnih mjera.

Spomenuli ste Koaliciju za REKOM. U hrvatskoj javnosti je stvoren dojam da Vlada ne podržava inicijativu, pogotovo nakon izjave ministrice Vesne Pusić da aktualna vlada ne bi trebala podržati takav vid nastavka procesa pomirenja.

Nedavno smo održali skupštinu Koalicije za REKOM i Foruma o tranzicijskoj pravdi, pri čemu smo imali priliku razgovarati o daljnjim koracima. Već duže vrijeme očekujemo sastanak izaslanika predsjednika i Predsjedništva BiH na kojem bi se okupljeni trebali izjasniti o prijedlogu statuta REKOM-a. Što se tiče Vlade, od vremena kada se Vesna Pusić na predstavljanju zahtjeva Platforme 112 uoči parlamentarnih izbora izjasnila o toj ideji, više ništa nismo čuli od premijera ili ministara. Nadam se da će sastanak predsjednika izazvati interes u aktualnoj Vladi.

Vlada je u srpnju prošle godine donijela Uredbu o kriterijima, mjerilima i postupku za odgodu plaćanja, obročnu otplatu duga te prodaju, otpis ili djelomičan otpis potraživanja. Koliko taj dokument znači za civilne žrtve rata?

Zadovoljna sam činjenicom da je, zahvaljujući Uredbi, makar djelomično došlo do otpisa parničnih troškova, no posve je neprimjereno da se kao jedini temelj otpisa predviđa imovinski cenzus. To znači da Vlada nije zauzela stav prema nepravdama koje su uzastopno nanosile vladine institucije od trenutka počinjenja zločina. Adekvatna reakcija na počinjene ratne zločine bi trebala biti njihovo učinkovito procesuiranje, a mi u najboljem slučaju govorimo o zakašnjelom procesuiranju ratnih zločina. Očekujem od Vlade da kroz sinkroniziranu akciju više ministarstava iznađe adekvatno rješenje za otpis parničnih troškova civilnim žrtvama rata, povrat sredstava svima koji su ih već platili i njihovo obeštećenje. U jednom trenutku smo iz Ministarstva branitelja čuli da su odustali od sveobuhvatnog zakona o civilnim žrtvama rata, a sada nas uvjeravaju da će ipak pripremiti nacrt za slijedeću godinu, što za sada nije moguće pronaći među informacijama objavljenim na njihovoj web stranici. Smatram da je prije svega potrebno ustanoviti poseban fond za obeštećenja, posebice zbog činjenice da od 1. srpnja na snagu stupa novi Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela. Pri tome će civilne žrtve rata i dalje ostati neobeštećene i još jednom diskriminirane. Mada je od početka rata prošlo više od dvadeset godina, u Hrvatskoj još uvijek nema političke volje za rješavanje statusa civilnih žrtava rata. Ova vlada zapravo nasljeđuje greške prijašnjih vlada, iako je zbog svih nas dužna napraviti konstruktivne iskorake.

Što je napravila po pitanju nasljeđa rata, odnosno povratka izbjeglog stanovništva i njegovog stambenog zbrinjavanja?

Prilikom pregovora s Europskom unijom bilo je riječi da Hrvatska neće moći ući u tu zajednicu ukoliko ne riješi slučajeve neovlaštenog ulaganja u imovinu. Milica Miladinović još uvijek nije u svom domu. Ne znam kako je uopće moguće da se takvo nešto događa. Hrvatska ulazi u EU kao zemlja s puno građana čiji problemi nisu riješeni. Onog časa kada Hrvatska uđe u EU, to će postati i dio europskog nasljeđa. EU je institucija koja je okrenuta prema budućnosti. I sama nema dobre mehanizme u pogledu priznavanja istine, pravičnog postupka, obeštećenja i garancije neponavljanja zločina. Mislim da je ulazak Hrvatske u EU prilika za razvijanje kvalitetnijih institucionalnih mehanizama. Ujedinjeni narodi su napravili iskorak 2012. godine kada su imenovali specijalnog izvjestitelja za promociju prava na istinu, pravdu, reparacije i garanciju neponavljanja zločina. Mislim da bi sličan potez trebalo razmotriti i unutar EU. Posve je evidentno da su u zemljama koje se sada suočavaju s velikim valom ksenofobije, kao što su Mađarska i Grčka, isključivosti djelomično naslijeđene još iz vremena Drugog svjetskog rata. U Hrvatskoj se teško nosimo s teretom tri nasilna povijesna razdoblja – Drugog svjetskog rata, post-ratnog političkog nasilja, odnosno Križnog puta i nasilja za vrijeme jugoslavenskog socijalizma, i nasilja u vrijeme rata devedesetih. Ne smijemo zabijati glavu u pijesak i misliti da će se ti problemi riješiti sami od sebe.

Možemo li za takvu situaciju kriviti i samu EU koja je, primjerice, Hrvatskoj i Rumunjskoj, unatoč nizu problema, dopustila da zatvore pregovaračko poglavlje koje se ticalo zaštite ljudskih prava? 

Ne možemo je kriviti. Sigurno je da EU nije odgovorna za ono što je Hrvatska propustila napraviti kroz vladine institucije. Postoji cijeli niz pitanja koja ostaju problematična, a koja ni u Uniji nisu jako dobro riješena. EU treba stvoriti bolje mehanizme koji će poticati društveno suočavanje s prošlošću i postati brana rastućoj ksenofobiji. U vrijeme gospodarske krize koja proizvodi dramatične valove nezadovoljstva netrpeljivost i isključivost prema nacionalnim manjinama i imigrantima lako može eskalirati u nove sukobe. Iskustvo koje Hrvatska ima u tom pogledu je izuzetno vrijedno pa smatram da bismo trebali krenuti u zajedničku akciju s organizacijama iz ostalih zemalja kako bi unaprijedili standarde koji mogu pomoći kako samim članicama EU, tako i zemljama zahvaćenim ratom na ostalim kontinentima.

U suzbijanju ksenofobije veliku ulogu ima i obrazovni sustav. Zahvaljujući Ministarstvu branitelja, od iduće školske godine u razredne programe se uvodi tzv. Sat istine tijekom kojeg će branitelji učiti djecu o Domovinskom ratu. S tim ciljem vlada je nedavno donijela i Uredbu o osnivanju javne ustanove Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar. Koji je vaš stav o tom projektu?

Po onome što se da iščitati iz medija, čini se da će biti riječ o pojednostavljenom i jednostranom pristupu ratu. Potreban nam je višeslojan program koji će uključiti svjedočanstva o stradalima s različitih strana rata. Po mom bi mišljenju u prikazivanju stradanja  Vukovara uz granatiranje grada od strane JNA, patnjama ubijenih na Ovčari, torturi na Veleprometu trebalo biti mjesta i za sudbinu ubijenih srpskih civila. Kada se planira prezentiranje ratnih zbivanja mladim generacijama koje nisu svjedočile tom vremenu, treba uložiti napor kako bi im se pokazalo da je rat bio kompleksan, da on nije bio samo obrambeni, već da je sadržavao i elemente građanskog rata. U obzir treba uzeti i društvene prijepore s kojima se sada nosimo, pa vidjeti kako govoriti o inicijativi koja se protivi uvođenju ćirilice u Vukovaru i koja je narušila odnose između Hrvata i Srba. Svaka isključivost je opasna, a zamišljeni nastavni programi ne bi smjeli produbljivati podjele. Trebamo iznaći način kako zajednički prezentirati prošlost i sadašnjost svih koji žive u Hrvatskoj, kao i sjećanja na one koji su stradali nasilnom smrću.

Na Forumu kulture sjećanja koji je nedavno održanu Vukovaru, kritizirali ste postav izložbe o Domovinskom ratu Hrvatskog povijesnog muzeja, zamjerivši mu da u obzir nije uzeo građansku dimenziju rata. Kako ocjenjujete rad institucija, poput spomenutog muzeja, kojima oficijelna politika zapravo dopušta da budu glasnogovornici u predstavljanju ratnih događanja?

Razumljivo je da muzeji imaju primarnu zadaću u prezentiranju nedavne prošlosti, ali očekujem da Ministarstvo kulture uz Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta počne u svojoj politici kreirati segment koji će se baviti kulturom pamćenja, vezano uz tri traumatična razdoblja iz naše prošlosti. Svjesna sam da fizička realizacija muzejskih postava jako puno košta, ali oni se mogu realizirati i u virtualnom prostoru, kao što je to nedavno učinjeno sa spomen parkom Dotrščina. Ni jedna susjedna zemlja, izuzev Slovenije, nije uspjela kroz muzejski postav prezentirati cijelu svoju povijest.

S druge strane, u Europi je u tijeku val izgradnje i otvaranja muzeja i memorijala. U Njemačkoj su, primjerice, u zadnjih petnaest godina postavljeni memorijali za europske Židove, homoseksualne osobe i Rome ubijene u Holokaustu. Umjesto više od 100 muzeja i spomen područja posvećenih sjećanju na zločine od 1933. – 1945. u Njemačkoj, u Hrvatskoj posjetitelji mogu obići samo JUSP Jasenovac. Unatoč višegodišnjim pozivima još uvijek nije vraćeno ime Spomen domu u Glini, postavljenom na mjestu nekadašnje pravoslavne crkve u kojoj su 1941. ubijeni Srbi iz okolnih mjesta. Po mom mišljenju iz proračuna bi se trebala financirati i obnova najvažnijih među više od 3000 srušenih i oštećenih antifašističkih spomenika. Uostalom, Hrvatska, koja je imala snažan pokret otpora, sada nema ni jednu spomen sobicu u čast antifašističkih boraca. Vrijeme je da pitanja, koja su trenutno relevantna u europskoj kulturi pamćenja, postanu zanimljiva i hrvatskim institucijama.

Na koji način institucije, poput, primjerice, Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata pod ravnateljstvom Ante Nazora, doprinose stvaranju crno-bijele slike o ratnim zbivanjima?

Već se iz načina na koji se vodstvo Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, a koji je objavio cijeli niz vrlo vrijednih publikacija, postavilo u vrijeme suđenja Gotovini, Markaču i Čermaku vidjelo da je ono percipiralo svoju zadaću samo u pružanju podrške timu obrane generala. Po mom mišljenju njihova zadaća treba biti i dokumentiranje sudbine svih žrtava. Mislim da je problematično što se okreću samo dokumentiranju sudbine stradalih iz perspektive Deklaracije o Domovinskom ratu koja isključuje veliku grupu stradalih civila. S jedne strane stvarno jesu angažirani u istraživačkom i izdavačkom radu, a s druge strane neka od stradanja potpuno zanemaruju.

Izvor: H- alter, autorica Tamara Opačić, objava 03. lipnja 2013.