Sive nijanse rata

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, koji je nedavno
obilježio dvadesetu godišnjicu od osnutka, prošlog tjedna je donio dvije
prvostupanjske presude. Nakon najdužeg suđenja, koje je trajalo gotovo
pet godina, Jadranko Prlić i drugi iz vojnog i političkog vrha “Herceg-Bosne” proglašeni su krivima. Već sljedećeg dana, nepravomoćnom odlukom suda oslobođeni su Jovica Stanišić, bivši šef Državne bezbednosti Srbije, i Franko Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije.

Tim povodom Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću razgovarala je s novinarkom “H-altera”, Tamarom Opačić.
U razgovoru za “H-Alter”, kojeg u nastavku prenosimo u cijelosti,
Teršelič govori o odgovornosti Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana za
počinjenje zločine, o mogućnosti izmjene Deklaracije o Domovinskom ratu,
odnosu aktualne Vlade prema politici devedesetih i civilnim žrtvama
rata te o radu institucija kojima oficijelna politika dopušta da budu
glasnogovornice u prezentiranju događaja iz rata.

Nakon
puštanja na slobodu Ante Gotovine, Mladena Markača, Ramusha Haradinaja i
Momčila Perišića, Haaški sud je najnovijom nepravomoćnom presudom isto
odlučio i u slučaju Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Jeste li
iznenađeni takvom presudom?

Šokirana sam presudom jer vjerujem
da su Stanišić i Simatović bili vrlo važni u operativnoj realizaciji 
Miloševićeve ideje prekrajanja granica, kako Srbije i Hrvatske, tako i
Bosne i Hercegovine te da su gradili infrastrukturu za izvršenje
zločinima počinjenih u to ime. Kao što je u izdvojenom mišljenju naglasila sutkinja Michele Picard,
čak i ukoliko u pojedinim zločinima iz dostupne dokumentacije nije bila
razvidna namjera, kada se pogleda sveukupnost zločina počinjenih u
Hrvatskoj i BiH te stalna prisutnost Državne bezbednosti, u kojoj su
ključni ljudi bili Stanišić i Simatović, presuda me začuđuje. Ona je još
uvijek prvostupanjska pa trebamo pričekati odluku Žalbenog vijeća. No
činjenica je da za zločine počinjene u Hrvatskoj u BiH nije direktno
proglašen krivim nitko od onih koji su živi, a optuženi su i privedeni
pred Međunarodni sud. Iako se u presudama Milanu Martiću i Milanu Babiću
navodi postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, gdje su kao
sudionici između ostalih navedeni Blagoje Adžić, Veljko Kadijević,
Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, čudno je kako do sada nije utvrđena
individualna odgovornost dužnosnika Državne bezbednosti,  JNA i Vojske
Jugoslavije iz Republike Srbije. Ta činjenica ima konkretne posljedice
za izgradnju povjerenja i mira u regiji.

U
slučaju bosanko-hercegovačke šestorke, sud je nepravomoćnom presudom
odlučio kazniti čelništvo Herceg-Bosne. Baš kao i u presudi Staništiću i
Simatoviću, u kojoj se često spominje ime Slobodna Miloševića, u
presudi Prliću i drugima spominju se Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko
Bobetko. Kako bi presude izgledale da su oni živi?

Ključni akteri vladinih institucija su preminuli. Slobodan
Milošević je onaj koji je prvi posegnuo za pravom na samoopredjeljenje
naroda SFRJ. On je prvi dopustio ideju prekrajanja granica i
najodgovorniji je jer je u ime državnih institucija odlučio ići u rat.
Time je prihvatio da će takve odluke značiti smrt mnogih vojnika, ali i
civila, zatvaranja, silovanja, torture i progone s ciljem stvaranja
nacionalne većine na područjima na kojima su se odvijale bitke. Sljedeći
koji je pristao na sve bio je Franjo Tuđman. U objavljenoj
dokumentaciji možemo pratiti kontinuitet njegovih govora o prekrajanju
granica Hrvatske i BiH. Kroz djelovanje pripadnika HV-a i HVO-a, te su
se namjere sprovođene u djelo. Da je ostao živ, Milošević bi po
mom mišljenju bio osuđen, a i Tuđman bi vjerojatno odgovarao pred MKSJ.
Miloševićeva je odgovornost za rat u Hrvatskoj i Bosni veća, ali i
Tuđman nosi svoj dio. Osporavanjem prekrajanja granica ne želim
dovoditi u pitanje težnju za osamostaljenjem, koje je legitimna kad
uključuje ostvarivanje prava svih građana, već želim odbaciti
isključivi  nacionalizam usmjeren na podjele i upozoriti na odgovornost
ključnih političara za posljedice rata. Dopustivši prekrajanje granica
morali su znati da je kombinacija isključivosti i prekrajanja granica
pogubna podloga za počinjenje ratnih zločina. Čak i ako nisu
planirali zlodjela za koje su prvostupanjski osuđeni Prlić i drugi, kao
nadređeni su suodgovorni za njihovo nesprječavanje i zataškavanje.

Postane
li prvostupanjska presuda Prliću i drugima pravomoćna, Tuđman i Šušak
će de facto biti proglašeni ratnim zločincima. Zaslužuju li takve osobe
spomenike, imena trgova i ulica?

To je nešto o čemu treba
razgovarati. Brojni građani Hrvatske prema njima osjećaju zahvalnost
zbog zasluga u osamostaljivanju i to se ne može zanemariti. Treba
vrednovati sve dijelove nečije političke karijere, pa i one najmračnije.
U životopisu Franje Tuđmana i Gojka Šuška svakako stoje zločini koji su
počinjeni u BiH. Nema jednostavnih definicija ni jednostavnih
kvalifikacija. Hrvatska je doista i podržavala i napadala BiH.
Istovremeno dok je predsjednik Tuđman vodio politiku prekrajanja
granica, tadašnji Sabor RH je zastupao teritorijalnu cjelovitost BiH.
Cijela situacija zahtijeva podrobnu analizu koja neće biti završena
presudom Žalbenog vijeća. Pravomoćna presuda bit će tek jedan od
dokumenata kojeg će povjesničari i istraživači koristiti u
interpretaciji ratnih događaja. Slična stvar je i s Domovinskim ratom
koji je u sebi zasigurno sadržavao i elemente građanskog rata. Ne
postoje crno bijele slike, već puno nijansi sive.

Smatrate li da će ova presuda potaknuti hrvatski politički vrh da se jasno postaviti prema Tuđmanovoj politici iz devedesetih?

Ne
mislim da je politički vrh trebao čekati  presudu Prliću i drugima, jer
su mnogi dokumenti, u kojima stoji isto ono što i u presudi, već davno
objavljeni. Distanciranje od politike Franje Tuđmana započelo je
2000. godine zahvaljujući dolasku na vlast koalicijske vlade i Stjepana
Mesića, koji se i sam devedesetih protivio pogrešnoj politici prema
BiH. No, taj proces je, nažalos, zaustavljen. Da bismo
nastavili razvijanje dobrosusjedskih odnosa i izgradnju mira unutar
granica Hrvatske, potrebno je sagledati činjenice i prestati negirati
vlastitu odgovornost. Zločini nabrojani u prvostupanjskoj presudi
počinjeni su i u naše ime. Činjenica je da su pripadnici HV-a
sudjelovali ratu u BiH, a za to se znalo čim su prešli granicu jer su o
tome izvještavali mediji i organizacije civilnog društva. Uostalom,
velik broj vojnika je u to vrijeme napustio HV. Sve to ne treba kriti,
već se prema takvoj politici treba jasno odrediti.

Promjenom
vlasti 2000. godine izglasana je i sporna saborska Deklaracija o
Domovinskom ratu u kojoj stoji da je Hrvatska isključivo vodila
obrambeni rat. Postoje li naznake da bi se ona usko mogla izmijeniti ili
ukinuti?

Ja ih ne vidim. Deklaracije te vrste nisu pravi
način zauzimanja stava prema prošlosti. Mogu razumjeti deklaracije koje
staju na stranu žrtava, dapače, one mi se čine jako važne. Ako Sabor
odluči ponovno raspravljati o tom dokumentu, mislim da bi trebao zauzeti
stav o stradalima od strane pripadnika HVO-a i HV-a u Bosni i
Hercegovini.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju
nedavno je obilježio dvadesetu godišnjicu svog osnutka. Koliko je on
doprinio izgradnji mira u regiji, budući da ga se zbog posljednjih
presuda u javnosti često etiketira političkim?

Pošto ga
je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a, jasno je da je riječ o međuvladinoj
političkoj instituciji, pa mi se taj komentar o političnosti od početka
čini promašenim. Zajedno sa sudom za zločine počinjene u Ruandi, on je
dao velike doprinose u razvoju međunarodnog humanitarnog prava i sudske
prakse te ustanovljenju stalnog Međunarodnog kaznenog suda. Ne
može se poreći ni činjenica da je Međunarodni kazneni sud za bivšu
Jugoslaviju dao i pozitivan poticaj pravosuđima u regiji kako bi
učinkovitije i nepristranije procesuirala počinitelje ratnih zločina.
S druge strane, smatram da je u osnivačkim dokumentima Tribunala
postavljen niz velikih očekivanja koja su promašena, poput doprinosa
pomirenja u regiji. Zabrinjavajuće se situacija počinju događati u
drugoj polovici 2010. godine, kada je uslijedio niz oslobađajućih
presuda. Za organizacije civilnog društva posebno je bio
razočaravajući postupak preispitivanja presude Šljivančaninu, pri čemu
mu je smanjena kazna. Nakon toga su uslijedile i oslobađajuće presude
Gotovini, Markaču, Haradinaju i Perišiću, a na kraju su prvostupanjskom
presudom oslobođeni  Stanišić i Simatović.

Ako u
obzir uzmemo postupke koji su se vodili ili se još uvijek vode pred
hrvatskim sudovima, možemo li zaista reći da je utjecaj Haaškog suda na
domaće pravosuđe u potpunosti bio pozitivan?

Sama suđenja
nisu dovoljna. Ako se suđenja pred sudovima u Hrvatskoj, Srbiji, BiH,
Crnoj Gori, Kosovu, a nadajmo se i Makedoniji, nastave ovim tempom,
sigurno je da neće biti procesuirani svi zločini. To je teško
prihvatljivo za obitelji žrtava, ali i društvo u cjelini. Jasno
je da su nam uz 161 osobu optuženu pred Tribunalom i suđenja u
post-jugoslavenskim zemljama potrebni i komplementarni mehanizmi. U
javnosti se najviše očekuje od suđenja za ratne zločine, a pri tome se
zaboravljaju neke druge mogućnosti, poput Inicijative za REKOM. U situaciji kada puno zločina neće biti sudski procesuirano, važno
je da žrtve i preživjeli dobiju priliku da javno govore o svojim
stradanjima i da istražno tijelo uz pomoć jedinstvene metodologije
dopuni postojeća istraživanja i pripremi izvještaj u kojem bi se
sagledali svi zločini i utvrdile činjenice o njima. Važno je i
okončati rat uz pomoć sastavljanja popisa svih ubijenih i nestalih.
Dobar primjer takve prakse prije nekoliko dana je prezentiran u Zagrebu
kada je predstavljena Bosanska knjiga mrtvih koju su priredile
naše kolege iz Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva, a u
kojoj su imena i prezimena 95 940 ubijenih i nestalih u BiH. Prije toga
je Fond za humanitarno pravo objavio prvi dio Kosovske knjige pamćenja, a
mi u Hrvatskoj već nekoliko godina radimo na istraživanju ljudskih
gubitaka. Vjerujem da je utvrđivanje okolnosti stradanja
ubijenih i nestalih podloga za stvaranje povijesti utemeljene na
činjenicama. No, moramo biti svjesni da će interpretacije tih činjenica
biti različite. Ratna zbivanja su toliko kompleksna da u javnom prostoru
treba njegovati višeglasje i zalagati se za multiperspektivnost. Vrlo
je važno u izgradnji budućih koraka usmjerenih na pamćenje žrtava s
različitih strana rata očekivati veću proaktivnost vladinih institucije.
Njihova zadaća nije samo posjet organiziranim komemoracijama, već je
nužno da i one poduzmu čitav niz institucionalnih mjera.

Spomenuli
ste Koaliciju za REKOM. U hrvatskoj javnosti je stvoren dojam da Vlada
ne podržava inicijativu, pogotovo nakon izjave ministrice Vesne Pusić da
aktualna vlada ne bi trebala podržati takav vid nastavka procesa
pomirenja.

Nedavno smo održali skupštinu Koalicije za REKOM i Foruma o tranzicijskoj pravdi,
pri čemu smo imali priliku razgovarati o daljnjim koracima. Već duže
vrijeme očekujemo sastanak izaslanika predsjednika i Predsjedništva BiH
na kojem bi se okupljeni trebali izjasniti o prijedlogu statuta REKOM-a.
Što se tiče Vlade, od vremena kada se Vesna Pusić na predstavljanju zahtjeva Platforme 112
uoči parlamentarnih izbora izjasnila o toj ideji, više ništa nismo čuli
od premijera ili ministara. Nadam se da će sastanak predsjednika
izazvati interes u aktualnoj Vladi.

Vlada je u srpnju
prošle godine donijela Uredbu o kriterijima, mjerilima i postupku za
odgodu plaćanja, obročnu otplatu duga te prodaju, otpis ili djelomičan
otpis potraživanja. Koliko taj dokument znači za civilne žrtve rata?

Zadovoljna
sam činjenicom da je, zahvaljujući Uredbi, makar djelomično došlo do
otpisa parničnih troškova, no posve je neprimjereno da se kao jedini
temelj otpisa predviđa imovinski cenzus. To znači da Vlada nije zauzela stav prema nepravdama koje su uzastopno nanosile vladine institucije od trenutka počinjenja zločina. Adekvatna
reakcija na počinjene ratne zločine bi trebala biti njihovo učinkovito
procesuiranje, a mi u najboljem slučaju govorimo o zakašnjelom
procesuiranju ratnih zločina. Očekujem od Vlade da kroz
sinkroniziranu akciju više ministarstava iznađe adekvatno rješenje za
otpis parničnih troškova civilnim žrtvama rata, povrat sredstava svima
koji su ih već platili i njihovo obeštećenje. U jednom trenutku smo iz Ministarstva branitelja čuli da su odustali od sveobuhvatnog zakona o civilnim žrtvama rata,
a sada nas uvjeravaju da će ipak pripremiti nacrt za slijedeću godinu,
što za sada nije moguće pronaći među informacijama objavljenim na
njihovoj web stranici. Smatram da je prije svega potrebno ustanoviti
poseban fond za obeštećenja, posebice zbog činjenice da od 1. srpnja na
snagu stupa novi Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela. Pri tome će civilne žrtve rata i dalje ostati neobeštećene i još jednom diskriminirane. Mada
je od početka rata prošlo više od dvadeset godina, u Hrvatskoj još
uvijek nema političke volje za rješavanje statusa civilnih žrtava rata. Ova vlada zapravo nasljeđuje greške prijašnjih vlada, iako je zbog svih nas dužna napraviti konstruktivne iskorake.

Što je napravila po pitanju nasljeđa rata, odnosno povratka izbjeglog stanovništva i njegovog stambenog zbrinjavanja?

Prilikom
pregovora s Europskom unijom bilo je riječi da Hrvatska neće moći ući u
tu zajednicu ukoliko ne riješi slučajeve neovlaštenog ulaganja u
imovinu. Milica Miladinović još uvijek nije u svom domu. Ne znam kako je uopće moguće da se takvo nešto događa. Hrvatska
ulazi u EU kao zemlja s puno građana čiji problemi nisu riješeni. Onog
časa kada Hrvatska uđe u EU, to će postati i dio europskog nasljeđa.
EU je institucija koja je okrenuta prema budućnosti. I sama nema dobre
mehanizme u pogledu priznavanja istine, pravičnog postupka, obeštećenja i
garancije neponavljanja zločina. Mislim da je ulazak Hrvatske u EU
prilika za razvijanje kvalitetnijih institucionalnih mehanizama.
Ujedinjeni narodi su napravili iskorak 2012. godine kada su imenovali specijalnog izvjestitelja za promociju prava na istinu, pravdu, reparacije i garanciju neponavljanja zločina.
Mislim da bi sličan potez trebalo razmotriti i unutar EU. Posve je
evidentno da su u zemljama koje se sada suočavaju s velikim valom
ksenofobije, kao što su Mađarska i Grčka, isključivosti djelomično
naslijeđene još iz vremena Drugog svjetskog rata. U Hrvatskoj se
teško nosimo s teretom tri nasilna povijesna razdoblja – Drugog
svjetskog rata, post-ratnog političkog nasilja, odnosno Križnog puta i
nasilja za vrijeme jugoslavenskog socijalizma, i nasilja u vrijeme rata
devedesetih. Ne smijemo zabijati glavu u pijesak i misliti da će se ti problemi riješiti sami od sebe.

Možemo
li za takvu situaciju kriviti i samu EU koja je, primjerice, Hrvatskoj i
Rumunjskoj, unatoč nizu problema, dopustila da zatvore pregovaračko
poglavlje koje se ticalo zaštite ljudskih prava? 

Ne
možemo je kriviti. Sigurno je da EU nije odgovorna za ono što je
Hrvatska propustila napraviti kroz vladine institucije. Postoji cijeli
niz pitanja koja ostaju problematična, a koja ni u Uniji nisu jako dobro
riješena. EU treba stvoriti bolje mehanizme koji će poticati društveno suočavanje s prošlošću i postati brana rastućoj ksenofobiji.
U vrijeme gospodarske krize koja proizvodi dramatične valove
nezadovoljstva netrpeljivost i isključivost prema nacionalnim manjinama i
imigrantima lako može eskalirati u nove sukobe. Iskustvo koje Hrvatska
ima u tom pogledu je izuzetno vrijedno pa smatram da bismo trebali
krenuti u zajedničku akciju s organizacijama iz ostalih zemalja kako bi
unaprijedili standarde koji mogu pomoći kako samim članicama EU, tako i
zemljama zahvaćenim ratom na ostalim kontinentima.

U
suzbijanju ksenofobije veliku ulogu ima i obrazovni sustav. Zahvaljujući
Ministarstvu branitelja, od iduće školske godine u razredne programe se
uvodi tzv. Sat istine tijekom kojeg će branitelji učiti djecu o
Domovinskom ratu. S tim ciljem vlada je nedavno donijela i Uredbu o
osnivanju javne ustanove Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar.
Koji je vaš stav o tom projektu?

Po onome što se da
iščitati iz medija, čini se da će biti riječ o pojednostavljenom i
jednostranom pristupu ratu. Potreban nam je višeslojan program koji će
uključiti svjedočanstva o stradalima s različitih strana rata. Po
mom bi mišljenju u prikazivanju stradanja  Vukovara uz granatiranje
grada od strane JNA, patnjama ubijenih na Ovčari, torturi na Veleprometu
trebalo biti mjesta i za sudbinu ubijenih srpskih civila. Kada
se planira prezentiranje ratnih zbivanja mladim generacijama koje nisu
svjedočile tom vremenu, treba uložiti napor kako bi im se pokazalo da je
rat bio kompleksan, da on nije bio samo obrambeni, već da je sadržavao i
elemente građanskog rata. U obzir treba uzeti i društvene prijepore s
kojima se sada nosimo, pa vidjeti kako govoriti o inicijativi koja se
protivi uvođenju ćirilice u Vukovaru i koja je narušila odnose između
Hrvata i Srba. Svaka isključivost je opasna, a zamišljeni nastavni programi ne bi smjeli produbljivati podjele.
Trebamo iznaći način kako zajednički prezentirati prošlost i sadašnjost
svih koji žive u Hrvatskoj, kao i sjećanja na one koji su stradali
nasilnom smrću.

Na Forumu kulture sjećanja koji je nedavno
održanu Vukovaru, kritizirali ste postav izložbe o Domovinskom ratu
Hrvatskog povijesnog muzeja, zamjerivši mu da u obzir nije uzeo
građansku dimenziju rata. Kako ocjenjujete rad institucija, poput
spomenutog muzeja, kojima oficijelna politika zapravo dopušta da budu
glasnogovornici u predstavljanju ratnih događanja?

Razumljivo je da muzeji imaju primarnu zadaću u prezentiranju nedavne prošlosti, ali očekujem
da Ministarstvo kulture uz Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta
počne u svojoj politici kreirati segment koji će se baviti kulturom
pamćenja, vezano uz tri traumatična razdoblja iz naše prošlosti.
Svjesna sam da fizička realizacija muzejskih postava jako puno košta,
ali oni se mogu realizirati i u virtualnom prostoru, kao što je to
nedavno učinjeno sa spomen parkom Dotrščina. Ni jedna susjedna zemlja, izuzev Slovenije, nije uspjela kroz muzejski postav prezentirati cijelu svoju povijest.

S
druge strane, u Europi je u tijeku val izgradnje i otvaranja muzeja i
memorijala. U Njemačkoj su, primjerice, u zadnjih petnaest godina
postavljeni memorijali za europske Židove, homoseksualne osobe i Rome ubijene u Holokaustu.
Umjesto više od 100 muzeja i spomen područja posvećenih sjećanju na
zločine od 1933. – 1945. u Njemačkoj, u Hrvatskoj posjetitelji mogu
obići samo JUSP Jasenovac. Unatoč višegodišnjim pozivima još uvijek nije vraćeno ime Spomen domu u Glini,
postavljenom na mjestu nekadašnje pravoslavne crkve u kojoj su 1941.
ubijeni Srbi iz okolnih mjesta. Po mom mišljenju iz proračuna bi se
trebala financirati i obnova najvažnijih među više od 3000 srušenih i
oštećenih antifašističkih spomenika. Uostalom, Hrvatska, koja je imala snažan pokret otpora, sada nema ni jednu spomen sobicu u čast antifašističkih boraca. Vrijeme je da pitanja, koja su trenutno relevantna u europskoj kulturi pamćenja, postanu zanimljiva i hrvatskim institucijama.

Na
koji način institucije, poput, primjerice, Hrvatskog
memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata pod ravnateljstvom
Ante Nazora, doprinose stvaranju crno-bijele slike o ratnim zbivanjima?

Već se iz načina na koji se vodstvo Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra,
a koji je objavio cijeli niz vrlo vrijednih publikacija, postavilo u
vrijeme suđenja Gotovini, Markaču i Čermaku vidjelo da je ono
percipiralo svoju zadaću samo u pružanju podrške timu obrane generala.
Po mom mišljenju njihova zadaća treba biti i dokumentiranje sudbine svih
žrtava. Mislim da je problematično što se okreću samo
dokumentiranju sudbine stradalih iz perspektive Deklaracije o
Domovinskom ratu koja isključuje veliku grupu stradalih civila.
S jedne strane stvarno jesu angažirani u istraživačkom i izdavačkom
radu, a s druge strane neka od stradanja potpuno zanemaruju.

Izvor: H- alter, autorica Tamara Opačić, objava 03. lipnja 2013.