Posljednji pozdrav Vesni Kesić (1948. – 2020.)

Pamtim te i pamtit ću te bodru i prkosnu, kritičnu prema svima nama koji bi popravljali svijet. Uvijek si išla protiv struje, ne samo u novinarstvu, nego i u tvom posebnom civilnom angažmanu, kojeg si odbijala krojiti prema šablonama bilo kakvog „ispravnog“ puta. U inzistiranju na ravnopravnosti nisi se opterećivala očekivanjima drugih, ponajmanje svime što je zaudaralo na ograničavanje slobode izražavanja.

Još uvijek sazrijevaju plodovi nikli iz sjemena što si ga posijala kroz svoje tekstove u Startu, pišući kao feministkinja u novini sumnjivoj puritancima zbog golišavih duplerica, ili kasnije kao psihologinja i sociologinja među volonterkama koje podržavaju žene tek pristigle iz ratne Bosne i Hercegovine. Ne pamtim skoro ni jedan naš susret u kom mi nisi govorila da trebamo drugim putem. Jer si vidjela bolje, iz tvoje jedinstvene perspektive, na razmeđi i spojnici pisanja, stvaranja, umjetničkih propitivanja… Nastavila si tražiti onu bolju stranu kritizirajući svaki naš korak provjeravajući reakcije na objave, u duhu neiscrpne radoznalosti.  Tebe je mišljenje drugih i život drugih uvijek jako zanimao. Tko će nas sad poticati na radoznalost i sagledavanje iz drugačije perspektive? Tko će nas poticati da pažljivije slušamo Thompsona?

Odnio te virus. Ne želim se odreći spominjanja virusa, koji se ovih mjeseci koristi gotovo samo kao zlokobna metafora, a ne u onom zafrkantskom i samo tvom, originalnom konceptu virusa mira… Neumorno si širila virus mira, otkrivajući nove načine borbe za prava i osluškujući ljude sa svih strana podjela, kad pandemija nije bila ni u primisli…

Baš si ti pokazala snagu izokretanja i ponovnog prisvajanja „otetih“ riječi. Bez krzmanja si prebacila pogrdne „babe“ na našu stranu borbe za emancipaciju i poigrala se s etiketom „Vještica iz Rija“, koju vam je 1992. zalijepilo uredništvo Globusa.

Nije te pomeo klasični napad na navodne izdajnice u kom se „domoljublje“ ogolilo u svojoj patrijarhalnoj zatucanoj ružnoći, koji je itekako utjecao na vaših pet različitih života, gdje. Prva si otišla od vještica iz Rija i tugujem zbog toga. Ali ne mogu ne pomisliti da bi za tebe i za nas bilo prerano čak i u sad tebi nedostižnoj 103. godini. Ni dodatnih trideset godina ne bi bilo dovoljno za sve što si mogla i planirala.

Same smo krive što nismo na vrijeme snimile tvoju stranu priče ni za film o vješticama, ni o Babama. Mi smo te izgubile kao sugovornicu. Ali ti si s Jadranom Bobanom uspjela zaokružiti svoj film o Španovici „Ono drugo selo“, usprkos tome što su preminuli neki od sugovornika koje si željela intervjuirati, pa je Đorđe Gunjević kao Srbin iz Pakraca ostao bez svog pandana s hrvatske strane ratova koji nas još uvijek dijele. U međuvremenu smo se oprostili i od Đorđa i od tebe.

U tvom tekstu posvećenom razlikama u percepciji, iskustvu, kolektivnoj i individualnoj memoriji iz 2013. „Španovica/Novo Selo/Španovica: Znalo se – nije se znalo“ komentirala si

ruševine poduzeća „Budućnost“ u Pakracu i zapisala: „..ipak ostaje gorak osjećaj nesposobnosti vlasti da izađe na kraj s tako elementarnim stvarima kao što je vlasništvo i sigurnost građana.“ Dodala si i: „Podijeljena duša grada najbolje se nazire u narativima koji, uz službenu memoriju, dominiraju jednom, odnosno drugom etničkom skupinom. Ako se povijest sastoji, kako je netko rekao, od priča koje pričamo sami sebi o samima sebi o zajedničkoj prošlosti, onda građani Pakraca i okolice dijele isti javni prostor, podjednako   trpe posljedice ekonomske zapuštenosti, ali žive u različitim prošlostima.“

Desetljećima te zaokupljalo pitanje podjela pa si zapisala i: „Ali uklanjanje barijera nastalih tokom sukoba ne znači da će  ujedinjenje, reintegracija i povratak smisla zajedništva   nastupiti automatizmom. Prostorna, politička i ekonomska podjela proizvela je odvojena iskustva koja su se izmjenjivala samo u ograničenim krugovima. Među ljudima i među zajednicama podjele ostaju, one su društvene, kulturne i psihološke, a ponajprije su   locirane u memoriji. Oko neprevladanih trauma iz prošlosti stvaraju se odvojene memorijske zajednice koje bitno utječu na odnose između tih zajednica. Uz vidljive posljedice konflikta i tranzicije – demografsku pustoš, ekonomsku devastaciju, nerazriješene vlasničke odnose među državama, ali i među građanima RH – te su linije podjele nevidljive, ali trajno utječu na doživljaj, ponašanje i pokušaje prevladavanja rascjepa. Ključno je pitanje može li doći  do obnove povjerenja.“

I danas se hrvamo s tim pitanjem jer: „Nepovjerenje prema državi, njenim institucijama i mehanizmima koje posjeduje da bi ljudima osigurala „normalan život“, toliko je duboko da se ponekad stječe dojam da su sve frustracije, strahovi i bijes, koji se povremeno naziru, transferirani s traumatske i nerazriješene prošlosti na aktualnu državu i njene politike. Čak i kad je teško uočiti vezu između današnje države i nekih prošlih političkih tvorevina koje su se u ovom prostoru izmjenjivale.“

Tek si se neki dan vratila s Prvića. Nisi dala da te uz nekoliko dobrih savjeta spreme na neko „za tebe najbolje mjesto“ nego si se držala mora i svjetlosti. Samo bih željela da si mogla biti pošteđena tih zadnjih dana, hitne pomoći i bolnice.

Nadam se da će se nakon projekcija tvog filma „Ono drugo selo“ u Pakracu i kasnijih prikazivanja na televiziji otvoriti svjež dijalog, a neki će gledatelji možda ponovo otkriti pogled s druge strane vlastitih sjećanja i uvjerenja, iskoračivši na tren iz zadanih podjela. Kao nakon razgovora s tobom.

Vesna Teršelič