Nakon predugog čekanja napokon smo nadomak usvajanja zakona o pravima civilnih žrtava.

Mada konačni prijedlog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata koji je Vlada RH 18. lipnja 2021. uputila Hrvatskom saboru na žalost ne pokriva sve grupe civilnih žrtava, on predstavlja civilizacijski iskorak. Podržimo ga!

U kampanji o sudbinama svojih najbližih i u prilog priznavanja patnje i prava svih civilnih žrtava govore Katarina Bešlić, Iva Radić i Marica Šeatović. Nastavljaju svoju borbu za pravdu i traže prava koja su sve do sada uskraćivana.

Medijsku kampanju osmislili su i pripremili Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Srpsko narodno vijeće (SNV), uz podršku Fonda za aktivno građanstvo. Autor video spotova i dokumentarnih filmova je redatelj Andrej Korovljev. U kreativnom timu sudjelovali su Eugen Jakovčić, Vesna Teršelič i Jurica Vitković.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Srpsko narodno vijeće (SNV) traže usvajanje zakona. Podržite usvajanje zakona jer žrtve predugo čekaju!

Često postavljana pitanja

Obrasci za popunjavanje – klikom na ovu poveznicu dolazite do obrazaca te adresara nadležnih institucija

Katarina Bešlić svjedokinja je rata u Petrinji i civilna žrtva koja iz prve ruke svjedoči o početku rata i najintenzivnijim napadima na grad. Spletom okolnosti uspjela je pobjeći iz grada i tako se spasiti dok su njezini roditelji, ugledni stomatolozi, ostali zarobljeni u vlastitom podrumu iz kojeg su odvedeni i ubijeni 6. siječnja 1992. Ubijeni su samo zato što su bili hrvatske nacionalnosti. Skupa s bratom se još uvijek bori za pravdu. Ratna zbivanja na području Petrinje ostala su upamćena po više od dvije stotine pedeset civilnih žrtava i gotovo posve razrušenom gradu.

Marica Šeatović bori se za pravdu za svog ubijenog supruga Mihajla Šeatovića i susjede Mišu i Sajku Rašković, te Ljubana Vujića. Iako su bili nenaoružani civili poznati među mještanima Novske, ubijeni su zbog svoje srpske nacionalnosti. Unatoč neospornim činjenicama o zločinu, potvrđenim u pravomoćno okončanom sudskom postupku, za zločin nikom nije dosuđeno odsluženje zatvorske kazne. Uz to, Marica Šeatović je zbog izgubljenog parničnog postupka protiv Republike Hrvatske bila primorana podmiriti troškove suđenja. Usprkos proživljenoj tragediji i gubitku supruga, do danas nastavlja borbu za istinu i pravdu, kao predsjednica Udruženja „Protiv zaborava“.

Iva Radić traži svoga oca Milana Miju Radića koji je 8. studenoga 1991. godine odveden iz prostora tvrtke Veleprometa u Vukovaru u smjeru Negoslavaca. Od tada mu se gubi svaki trag. Milan Mijo je bio civil hrvatske nacionalnosti oženjen za suprugu srpske nacionalnosti te je odveden iz Veleprometa od strane pripadnika srpskih paravojnih postrojbi. Uprava za zatočene i nestale je tijekom 2020. godine još uvijek vodila postupak traženja za ukupno 1869 neriješenih slučajeva nestalih i smrtno stradalih osoba, od čega 525 nestalih i nasilno odvedenih osoba na području Vukovarsko-srijemske županije, od toga 386 s područja grada Vukovara.

Objavljujemo cjelovite intervjue s Katarinom Bešlić, Maricom Šeatović i Ivom Radić te studije slučaja s podrobnijim informacijama, nastale na temelju intervjua, arhivske i pravosudne dokumentacije te prethodnih publikacija koje su odabrale Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek. Autor dokumentarnih intervjua je redatelj Andrej Korovljev, a studija slučaja ”Obitelj Cindrić – ubojstvo Stjepana i Paule Cindrić”, ”Zločin u Novskoj 21. studenoga 1991. – Ubojstvo Mihajla Šeatovića, Miše i Sajke Rašković te Ljubana Vujića” i ”Milan Mijo Radić – nestanak: Ivina priča o ratnom Vukovaru”, Jurica Vitković.

Studije slučaja:

Zločin u Vukovaru – Studija slučaja

Zločin u Novskoj – Studija slučaja

Zločin u Petrinji – Studija slučaja

Katarina Bešlić – Intervju

Marica Šeatović – Intervju

Iva Radić – Intervju

U susret kampanji „Pravda za žrtve“, kao podršku obeštećenju za sve civilne žrtve rata te povodom Međunarodnog dana prava na istinu o teškim povredama ljudskih prava i za dostojanstvo žrtava, objavljujemo tekst psihijatrice Suzane Večerić.

Žrtve rata; psihijatrijski aspekti

Dr. med. Suzana Večerić, psihijatrica

Ljudska povijest je bitno određena ratovima koji su kroz vrijeme i prostor konstanta na Zemlji. Ratni sukobi i njihovi ideolozi i vođe ostavljali su brda leševa na područjima gdje se odvijao rat. Stradavali su vojnici i civili, žene i muškarci, odrasli i djeca, stari i mladi. Gubili su se životi, dijelovi tijela, fizičko i mentalno zdravlje, članovi obitelji i druge bliske osobe, statusi u zajednici a nekad i čitave zajednice, zavičaji, rodni grad, materinji jezik i kultura. Dimenzija stradavanja ljudi bitno je ovisila o visini gubitka a posljedice i o pomoći koju je društvo pružalo žrtvama nakon rata.

Iskustvo rata sa svim njegovim sastavnicama je iskustvo apsolutnog, ekstremnog nasilja. Veliko istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije 2002. godine o nasilju i zdravlju pokazuje kakav katastrofalan utjecaj na ljudsko zdravlje i na društvo općenito ima nasilje.[1] Naše iskustvo Domovinskog rata od 1991. do 1995. godine, čije posljedice se još rješavaju i u 2021. godini, zorno ilustrira kompleksnost ratne traume i njenog perpetuiranja kroz generacije.

Kako jezgrovito i jasno piše naša književnica Ivana Šojat Kuči, trauma je sve što nas je moglo ubiti a što smo nekim slučajem preživjeli [2]. Ratna trauma je primjer traume koju uzrokuje čovjek (man made trauma) i ona ima dinamiku različitu od dinamike trauma koje su posljedica prirodnih katastrofa. Dok gubitke i pustošenja koja uzrokuju prirodne katastrofe okolina spremno priznaje i prihvaća intenzivno empatizirajući sa žrtvama i obilato šaljući moralnu i materijalnu pomoć, kod ratne traume okolina je uhvaćena u konflikt žrtve i počinitelja. Zadnje zahtjeva kvalifikaciju situacije koja je proizvela žrtvu u smislu osude počinitelja i priklanjanja jednoj strani. Moralna neutralnost je moralno neprihvatljiva u radu s ratnom traumom što stavlja važan i težak zahtjev na okolinu koja se treba odrediti u svakom konkretnom slučaju [3].

Psihička trauma koja je posljedica ratnih operacija i raznih kolateralnih ratnih događanja, pored konkretnih vanjskih gubitaka kao što je gubitak bliskih osoba, doma i/ili domovine, ima razorno djelovanje na unutarnji svijet žrtve u kojem razara dobri matriks, internalizirane dobre objekte i iskustva, psihičke strukture koje omogućavaju vjeru u dobar i sretan život te povezanost sa svijetom i smislom postojanja.

Psihička trauma je ozbiljna ozljeda psihičkih struktura, to je rana na duši žrtve koja neće proći sama od sebe a također je neće iscijeliti samo medicinski i psihologijski pristupi. Poznato je da je dijeljenje traumatskog doživljaja s drugim ljudima pretpostavka oporavka i obnove smislenosti svijeta [4]. Tu je uloga šire zajednice presudna za razrješenje traume. Žrtvama je potrebno priznanje društva da je nasilnik koji je izazvao tu ozljedu bio u krivu. Također je bitno da slijedom priznanja žrtvine patnje zajednica obešteti žrtvu i na taj način nedvosmisleno pokaže da je na njenoj strani.

Ukoliko zajednica, iz bilo kojeg razloga, ne priznaje nasiljem proizvedenu štetu i nepravdu koja je viktimizirala njenog člana, onemogućava oporavak tog člana i dodatno ga povređuje. U tom slučaju traumatirzirana osoba ostaje u poziciji žrtve što je toksično za njeno fizičko, psihičko i socijalno zdravlje. Pored konkretne žrtve rata pati i njen obiteljski krug i članovi uže grupe kojoj žrtva pripada. Na taj način društvo ravnodušnošću i nečinjenjem ne štiti već oštećuje neke građane i neku kategoriju građana. U ovakim okolnostima trauma se ne može razriješiti iako se može preživjeti da bi se kao narativ ili epigenetska promjena izazvana ratnom traumom prenijela na nove generacije [5]. Psihosocijalne posljedice društvenih nepravdi i nerazrješenih ratnih trauma su prijetnja miru i prosperitetu svakog društva.

Nažalost, u Hrvatskoj, a i u drugim državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije, priznavanje trauma nacionalnim manjinama je većinskim nacijama još uvijek teško prihvatljivo. Takvo stanje se mora mijenjati aktivnošću kako institucija vlade tako i nevladinih organizacija koje se bave rehabilitacijom žrtava rata i izgradnjom mira i demokracije.

[1] World report on violence and health / edited by Etienne G. Krug … [et al.]

[2] https://express.24sata.hr/life/ratna-trauma-ce-trajati-dok-ljudi-osmrtnicama-oplakuju-djecu-1909

[3] Herman, Judith Lewis: Trauma i oporavak, Ženska infoteka 1996., Zagreb, str. 17.

[4] Herman, Judith Lewis: Trauma I oporavak, Ženska infoteka 1996., Zagreb, str. 85

[5] https://www.research.va.gov/currents/1016-3.cfm

Zagreb, 24.03.2021

Tko su civilne žrtve?

Civilne žrtve rata su sve osobe koje su pojedinačno ili unutar skupine pretrpjele određenu štetu i zaslužuju pravdu. Štetom se nazivaju fizičke i mentalne povrede, emotivna patnja, materijalni gubici ili druge ozbiljne povrede njihovih prava putem akata ili propusta koji predstavljaju teška kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava. Pojam žrtve uključuje i članove uže obitelji ili štićenike neposredne žrtve i osobe koje su pretrpjele štetu u nastojanju da pomognu žrtvama u nevolji ili da spriječe njihovu viktimizaciju[1]. Žrtvom se može smatrati zaštićena osoba prema kojoj je izvršen ratni zločin ili teške povrede ljudskih prava, uključujući i ratni zločin prema ratnim zarobljenicima[2].

Civilne žrtve su sve one osobe koje su stradale u ratovima, a nisu dio aktivnih vojnih snaga ili ratni zarobljenici, iako se polemike vode o onim civilima koji su pomagali vojno djelovanje. Prema tome, civilne žrtve rata su:

neposredno ubijeni u ratu,
neposredno ranjeni u ratu,
umrli od posljedica rata, tijekom ili nakon rata, kao što su bolest, pothranjenost ili bespravnost – posljedice koje se uobičajeno ne očekuju u slučaju odsustva rata,
žrtve jednostranog sukoba u slučajevima kada država vrši nasilje nad svojim građanima,
žrtve silovanja i drugih oblika ratnog seksualnog zločina,
izbjeglice i prognanici/interno raseljena lica,
umrli od ratnih ozljeda nakon rata[3].

U Republici Hrvatskoj prepoznajemo sljedeće kategorije civilnih žrtava rata[4]:

neposredno ubijeni,
nestali,
članovi obitelji usmrćenih i nestalih,
neposredno ranjeni (djeca i odrasli) i osobe stradale od mina i eksplozivnih sredstava,
umrli od posljedica rata,
ranjene osobe uslijed radne obaveze ili članovi obitelji poginulih supružnika uslijed radne obaveze,
žrtve mučenja i žrtve lišene slobode,
žrtve seksualnog nasilja i silovanja,
izbjeglice, interno raseljena lica/prognanici i povratnici,
žrtve terorističkog i diverzantskog djelovanja.

[1] Članak 8. Rezolucije 60/147. Temeljna načela i smjernice o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Rezoluciju je usvojila Opća Skupština UN-a 21. ožujka 2006.

[2] Konzultacijski proces o utvrđivanju činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava počinjenim na teritoriju nekadašnje SFRJ, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, 2011. (str 123)

[3] Roberts, A. Lives and Statistics: Are 90% of War Victims Civilians, Survival, Vol 52, 2010 (2010: 115-116).

[4] Bužinkić, E. Istraživački izvještaj: Civilne žrtve rata u Hrvatskoj. Pravo na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Potrebe, praksa, preporuke. Documenta, 2012.