hr | en

Vijeće
za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, dana 4. srpnja 2008.
godine, objavilo je presudu br. Krz – 4/08 kojom se opt. Boško
Surla oslobađa optužbe da je u Tenji počinio kazneno djelo ratnog
zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, i
kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl.
122. OKZ RH.

ŽDO
iz Osijeka, optužnicom br. K-DO-38/2007, od 14. siječnja 2008.
godine, podiglo je optužnicu protiv Jovana Rebrače, Bože
Vidakovića, Milana Macakanje, Branka Grkovića, Boška Surle i Žarka
Čubrila, radi kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i kaznenog djela ratnog
zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH.

Rješenjem
Vanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku postupak protiv
opt. Boška Surle razdvojen je u odnosu na ostale optuženike, koji
su u bijegu i nedostupni su pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

OPTUŽNICA

Optužnicom
ŽDO u Osijeku, br. K-DO-38/2007, od 14. siječnja 2008. godine, (ŽDO
nije mijenjalo optužnicu, samo je izdvojilo dijelove koji se odnose
na opt. Surlu) optuženicima se stavilo na teret da su u razdoblju od
srpnja do studenoga 1991. godine, na području općine Tenja, opt.
Jovan Rebrača, kao komandant Štaba TO Tenja, opt. Božo Vidaković
i opt. Žarko Čubrilo, kao članovi Štaba, opt. Branko Grković,
kao komandir Stanice milicije Tenja, opt. Boško Surla, kao pomoćnik
komandira Stanice milicije Tenja, opt. Milan Macakanja kao pripadnik
TO, zajedno sa Milom Jajićem, komandirom Civilne zaštite, u tijeku
oružane pobune srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka
RH, nakon što je TO Tenje, uz pomoć JNA okupirala područje mjesta
Tenja, te s oformljenom Milicijom preuzela vlast nad tim područjem,
protivno odredbi čl. 4. st. 1. i 2. točka a i g Dopunskog protokola
Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih
sukoba (Protokol II), ostvarujući zajedničku odluku da se u odnosu
na sve pripadnike nesrpskog stanovništva na okupiranom području
Tenje primjenjuju svi oblici nasilja, postupali protivno odredbama
Konvencije, pa su tako : 

1 b) u razdoblju od srpnja do
studenoga 1991. godine, u Tenji, u zatvoru, koji se nalazio u
tadašnjoj kino dvorani „Partizan“, opt. Jovan Rebrača naredio
je opt. Boži Vidakoviću da sa pripadnicima TO, bez razloga i
osnove, samo zbog toga što su pripadnici nesrpskog stanovništva,
zatvara i ubija civile. Zatvor je bio u nadležnosti Milicije Tenja.
Opt. Božo Vidaković, sa pripadnicima TO zatvorio je u kino dvorani
civile Ivana Valentića, Mariju Cerenko, Anu Horvat, Katicu Kiš,
Peru Mamića, Josipa Medveda, Josipa i Evicu Penić, Josipa
Prodanovića, Vladimira Valentića i Franju Burča. Neutvrđenog dana
u studenom 1991. godine opt. Božo Vidaković, opt. Milan Macakanja,
opt. Žarko Čubrilo, dvojica pripadnika TO, su uz pomoć opt. Boška
Surle i drugih pripadnika Milicije, ukrcali civile u kamion, pri čemu
je opt. Boško Surla osobno dovodio zatočenike i predavao ih opt.
Milanu Macakanji i pripadnicima TO. Tijekom ulaska u kamion opt.
Milan Macakanja je udarao palicom zatvorenike, posebno Josipa Penića
i Anu Horvat. Sukladno zapovjedi odvezli su zatvorenike u smjeru
stočnog groblja u blizini Bobote, gdje ih je opt. Žarko Čubrilo
sve ubio iz vatrenog oružja, 
1 c) u razdoblju od srpnja do
kraja studenoga 1991. godine, u Tenji, u zatvoru, koji se nalazio u
tadašnjoj kino dvorani „Partizan“, opt. Jovan Rebrača naredio
je opt. Boži Vidakoviću da sa pripadnicima TO, bez razloga i
osnove, samo zbog toga što su pripadnici nesrpskog stanovništva,
zatvara i ubija civile. Zatvor je bio u nadležnosti Milicije Tenja.
Opt. Božo Vidaković sa pripadnicima TO, u kino dvoranu je zatvorio
Matu Nađa, Zorana Bertanjolija, te obitelj Vuko, gdje su ih opt.
Branko Grković i opt. Boško Surla, bez zakonske osnove i razloga
držali u zatvoru. Tijekom zatočeništva Mato Nađ i Zoran
Bertanjoli psihički su zlostavljani, prisiljavani da pasu travu u
dvorištu zatvora, svakodnevno su ih tukli pripadnici Milicije te
stanovnici Tenje, kojima su pripadnici Milicije dozvoljavali da tuku
zatvorenike pripremljenim gumenim cijevima. Tijekom njihova
zatočeništva opt. Branko Grković je osobno palicom izudarao Zorana
Bertanjolija. Neutvrđenog dana, tijekom studenoga 1991. godine, u
dvorištu zatvora, pripadnici milicije inscenirali su pokušaj bijega
Mate Nađa, nakon čega su ga pripadnici Milicije ubili. 
1
d) točno neutvrđenog dana u listopadu 1991. godine, nakon što je
TO Tenje zajedno sa JNA okupirala farmu Orlovnjak, opt. Jovan Rebrača
je naredio da se u prostor stare škole, gdje je bio zatvor u
nadležnosti Milicije Tenja, dovedu i zatoče stanovnici farme civili
Ivka i Mato Krajina, Drago Balog, Rozalija Varga. Opt. Branko Grković
i opt. Boško Surla, bez zakonske osnove i razloga, držali su
navedene civile u zatvoru, gdje su ih pripadnici tadašnje Milicije,
među kojima je bio i opt. Boško Surla, fizički zlostavljali
udarajući ih rukama, nogama i puškama po tijelu.

Opt.
Bošku Surli stavlja se na teret da je počinio kazneno djelo ratnog
zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

2
b) točno neutvrđenog dana u listopadu 1991. godine, u Tenji, nakon
što su na farmi Orlovnjak zarobljeni pripadnici ZNG Ivica Lovrić,
Franjo Ciraki, Moroslav Varga i Ivan Vadlja, te dovedeni u zatvor
koji se nalazio o prostorijama Osnovne škole u Tenji, opt. Jovan
Rebrača je naredio pripadnicima milicije da se zarobljeni pripadnici
ZNG zlostavljaju i ubijaju. Opt. Branko Grković i opt. Boško Surla,
provodeći naredbu, naredili su pripadnicima Milicije i TO da
zarobljene pripadnike ZNG fizički zlostavljaju i ubiju. Zatvor je
bio u nadležnosti Milicije Tenja. Opt. Branko Grković i opt. Boško
Surla provodeći takvu naredbu naredili su tadašjim pripadnicima
Milicije i TO da zarobljene pripadnike ZNG fizički zlostavljaju u
prostorijama zatvora, što su pripadnici Milicije, zajedno sa
pripadnicima drugih paravojnih postrojbi i činili. Prema njihovoj
naredbi, pripadnici Milicije odvodili su pojedinačno Ivicu Lovrića,
Franju Cirakija, Miroslava Vargu i Ivana Vadlju, i ubijali na do sada
nepoznatom mjestu. Navedeni pripadnici ZNG nalaze se na popisu
nestalih osoba.

Opt.
Bošku Surli stavlja se na teret da je počinio kazneno djelo ratnog
zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. st. 1. OKZ RH.

OPĆI
PODACI

Županijski
sud u Osijeku

Broj
predmeta:
 Krz-4/08

Vijeće
za ratne zločine:
 sudac
Zvonko Vekić, predsjednik Vijeća, sudac Josip Frajlić, član
Vijeća, sudac Drago Grubeša, član Vijeća

Optužnica br:
K-DO-38/2007, od 14. siječnja 2008. godine

Zastupnik
optužbe:
 Zlatko
Bučević, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno
djelo:
 ratni
zločin protiv civilnog stanovništva (čl. 120. st. 1. OKZ RH) i
ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (čl. 122. OKZ RH)

Optuženik: Boško
Surla

Branitelj: Igor
Plavšić, odvjetnik iz Vinkovaca, izabrani branitelj opt. Surle

Oštećenici: Ivka
Trajković, Vera Perković, Iva Krajina, Ilija Lovrić, Eva Ciraki,
Manda Vadlja, Zvonko Penić, Marija Medved, Julijana Prodanović,
Lucija Valentić, Josip Valentić, Katica Milas, Dragica Valentić,
Vlado Valentić, Kata Pejaković, Drago Balog, Ana Bertanjoli,
Stevica Bartolović, Rozalija Varga i Mate Krajina

Žrtve:


ubijeni
civili:
 Ivan
Valentić, Marija Cerenko, Ana Horvat, Katica Kiš, Pero Mamić,
Josip Medved, Josip Penić, Evica Penić, Josip Prodanović, Vladimir
Valentić, Franjo Burča i Mato Nađ


zatočeni
civili:
 Zoran
Bertanjoli, obitelj Vuko, Ivka i Mato Krajina, Drago Balog i Rozalija
Varga

– ubijeni
ratni zarobljenici:
 Ivica
Lovrić, Franjo Ciraki, Miroslav Varga i Ivan Vadlja

IZVJEŠTAJI
S PRAĆENJA

Glavna
raspava započela je 7. svibnja 2008. godine, a zaključena je 1.
srpnja 2008. godine, nakon pet održanih ročišta. U dokaznom
postupku iskaz su dala 44 svjedoka, pročitani su iskazi svjedoka
oštećenika, koji su u međuvremenu umrli, izvršen je uvid u brojne
materijalne dokaze.

Postupak
je procesno proveden korektno. Predsjednik vijeća je upoznao je
optuženika, svjedoke i oštećene s njihovim zakonskim pravima i
obvezama.

Prvostupanjska
oslobađajuća presuda objavljena je 4. srpnja 2008. godine.

Opt.
Boško Surla nalazio se u pritvoru od 15. svibnja 2007. godine do
objave oslobađajuće presude, ukupno 13 (trinaest) mjeseci.

Glavna
rasprava bila je javna. Postupak su pratili: promatračica Centa za
mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, promatrač Fonda za
humanitarno pravo iz Beograda, promatrači OSCE, članovi obitelji
optuženika, Ivka Trajković, kćerka žetve Marije Cerenko, Ilija
Lovrić, otac žrtve Ivice Lovrića, tiskani i elektronski mediji.
Atmosfera u sudnici je bila mirna.

PRESUDA

Vijeće
za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, objavilo je dana 4.
srpnja 2008. godine, presudu br. Krz-49/08, kojom je oslobodilo opt.
Boška Surlu.

Sjednica
žalbenog vijeća VSRH održana je 25. siječnja 2011. godine. Žalba
Županijskog državnog odvjetnika je odbijena i potvrđena je presuda
suda prvog stupnja. 

MIŠLJENJE
PROMATRAČKOG TIMA

U
razdvojenom postupku, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog
suda u Osijeku proveden je kazneni postupak protiv opt. Boška Surle,
zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog sanovništva i
kaznenog djela protiv zarobljenika. Vijeće za ratne zločine je
donijelo oslobađajuću presudu zbog nedostatka dokaza primjenjujući
princip in
dubio pro reo.

Ovaj
je postupak za oštećene i članove obitelji žrtava bio dodatna
traumatizacija. Naime, provedena istraga i podizanje optužnice
protiv šest okrivljenika dali su konture zločina počinjenog u
Tenji no, za sada, je to korak koji žrtvama puno ne obećava – niti
da će se provesti postupak radi dokazivanja krivične odgovornost
optuženih, niti da će se saznati mjesto pokopa ubijenih. Osim opt.
Boška Surle, svi drugi optuženici s optužnice nedostupni su
pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. Neki optuženici imaju
dvojno državljanstvo i žive u Srbiji ili u Crnoj Gori gdje su, po
važećem zakonu, zaštićeni od izručenja. Da naredbodavci,
počinitelji zločina, i oni koji su pomagali u zločinu ne bi ostali
nekažnjeni nužno je, po našem mišljenju, da Državno odvjetništvo
Republike Hrvatske, temeljem Sporazuma o suradnji u progonu
počinitelja ratnih zločina protiv čovječnosti i genocida,
potpisanih s Tužilaštvom za ratne zločine Srbije i Državnim
tužilaštvom Crne Gore, preda dokazni materijal za nedostupne
optuženike, kako bi im se sudilo u zemljama gdje borave.

Obrazloženje

Svjedoci
koji su u istrazi svojim iskazima teretili opt. Boška Surlu su na
glavnoj raspravi svoje iskaze promijenili, odnosno pojasnili. Tako je
svjedok Lazar Radišić u istrazi naveo da je vidio kako su milicajci
„kojih se sjeća„ Boško Surla i Pero tzv. „Cino“ …..zna da
su ti milicajci ubrzo iz jedne prostorije ispred kino dvorane gdje su
bili tri do četriri dana zatočeni doveli stariji bračni par
Penić….osobu koju zna po nadimku „Medo poštar“, Anu Horvat,
mladića iz Orlovnjaka, te su ih počeli utjerivati u kamion (kojim
je grupa zatočenih civila odvedena u pravcu Silaša i kasnije
ubijena). Na
glavnoj raspravi taj je svjedok rekao da „niti
danas a niti kada sam davao iskaz pred istražnim sucem nisam znao
koja su to dva milicajca promatrala a nisu reagirali.“
Svjedok Drago Balog je u istrazi iskazao da je Boško Surla čuvao
zatočene mještane u staroj školi, da bi na glavnoj raspravi
iskazao da je opt. Surlu poznavao od ranije, da je bio jedan dan
zatočen i da ga je opt. Surla tamo „obilazio“, da ga nije tukao
niti maltretirao nego mu pomogao.

Svjedoci
oštećenici nisu teretili opt. Boška Surlu da bi njih ili članove
njihove obitelji zlostavljao, prijetio im, ili da bi naređivao
zlostavljanje, te da bi predavao zarobljene civile ili ratne
zarobljenike pripadnicima TO Tenja. Neki svjedoci oštećenici ne
poznaju optuženika, a neki su svjedočili da je bio pripadnik
milicije u Tenji, odnosno zamjenik zapovjednika.

Svjedoci
koji su u kritično vrijeme bili pripadnici Milicije ili TO u Tenji
također opt. Boška Surlu nisu vidjeli kao osobu koja bi naređivala
odvođenje, zlostavljanje ili tuču zarobljenih civila i ratnih
zarobljenika, ili koja bi to osobno radila. Svi su oni, međutim,
iskazivali da su kao pripadnici TO davali straže oko objekata u kome
su bili zatočeni zatvorenici, ali da su ti zatvori bili pod
kontrolom milicije.

Obrana
B. Surle, kako ju je davao i u nekoliko navrata u istrazi, se
temeljila na tome da je bio prisilno mobiliziran, da je određen
raditi u Miliciji kao bivši policajac, da u vrijeme počinjenih
zločina nije bio ni formalno pomoćnik Stanice milicije Tenje, ali
su ga kao iskusnog policajca tako percipirali, da je TO a ne Milicija
imala kontrolu nad zatvorima u koje je TO zatvarala zatočenike, da
Miliciju i te zatvore povezuje samo to što su bili smješteni
neposredno uz zgradu u kojoj je bila Stanica milicije. Optuženik je
negirao da bi uopće bio svjestan da su se u tim zatvorima događala
maltretiranja zatočenika i odvodili na egzekucije.

Što
se tiče izvođenja dokaza, na glavnoj raspravi je veliki broj
svjedoka oštećenika ispitivano na način da ih se pitalo ostaju li
kod svojih iskaza danih u istrazi. Iskaz je bio pročitan ukoliko je
tužitelj to tražio, pitanja svjedocima su postavljana samo
izuzetno. Ti svjedoci u istrazi nisu ni iskazivali o okolnostima
vezanih za optuženje protiv opt. Boška Surle, pa je pitanje zašto
su predloženi za svjedoke ako ih se nije još dodatno ispitivalo
upravo o tim okolnostima.