hr

Na tridesetu godišnjicu pogibije načelnika Osječko-baranjske policijske uprave Josipa Reihl-Kira na njegov grob u Đakovu vijence su položili sadašnji načelnik Osječko-baranjske policijske uprave i njegov nekadašnji kolega Ladislav Bece, vijećnica Katarina Kruhonja u ime Grada Osijeka, Natalija Havelka i Veselinka Kastratović, u ime Centra za mir, nenasilje i ljudska prava i Documente – Centra za suočavanje za prošlošću, u prisutnosti Jadranke Reihl-Kir.

Dok su se ostali naoružavali za rat, kao načelnik Policijske uprave nenaoružan je uklanjao barikade. U lipnju 1991. obratio se sjednici Skupštine Osijeka riječima „Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.“ Već se imao razloga bojati za vlastitu sigurnost. Na to je upozoravao svoje nadređene, te je tražio da bude premješten u Zagreb.

Umjesto prema Zagrebu, 1. srpnja krenuo je prema Tenji, na pregovore s pobunjenim Srbima u selu. Na povratku, na kontrolnom punktu hrvatske policije u Tenji prema Osijeku, Josip Reihl-Kir je ubijen. Počinitelj Antun Gudelj bio je pripadnik rezervnog sastava policije, podređen Reihl-Kiru, u kojeg je ispalio 16 metaka iz kalašnjikova koji je upravo od njega bio primio na korištenje. S načelnikom policije u autu su bili lokalni dužnosnici Goran Zobundžija, Milan Knežević, te jedini preživjeli, Mirko Tubić.

Ostavši sama, Jadranka Reihl-Kir se 19 godina borila da sudskim putem dođe do istine o ubojstvu. Dan nakon ubojstva, Josip Boljkovac, koji je Reihl-Kiru bio odobrio premještaj, smijenjen je s mjesta ministra unutarnjih poslova. Pobjegavši iz zemlje, počinitelj je 1994. godine u odsutnosti osuđen, te dvije godine kasnije pomilovan. Nakon izručenja Hrvatskoj, Antun Gudelj je 2008. godine ponovno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Vrhovni sud je 2009. godine potvrdio prvostupanjsku presudu.

Iako su svjedoci, među kojima i Josip Boljkovac (koji je naveo kako je siguran da je Josip Reihl-Kir ubijen jer nije bio za ratnu opciju nego za mirno rješavanje krize), spominjali Branimira Glavaša i Vladimira Šeksa kao moguće nalogodavce ubojstva, a Jadranka Reihl-Kir je tražila proširenje istrage i na njih, pravosudne institucije nisu poduzele ništa kako bi se došlo do naručitelja ubojstva mladog čovjeka koji se zalagao za mir.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću