hr

Ljubica Solar, devetnaestogodišnja kći Vjere i Jovana Solara, ubijena je u Sisku prije 30 godina.  Ubijena je od strane još uvijek nepoznatog počinitelja na današnji dan 17. rujna 1991. godine oko 23 sata u stanu u središtu Siska preciznim hicem kroz prozor. Oružje kojim je ubijena, u to su vrijeme mogli imati samo pripadnici policijskih ili vojnih postrojbi.

Tražeći pravdu Vjera Solar je krajem prosinca 2002. u vlastitoj kući pokrenula  Građansku  udrugu protiv nasilja Sisak u kojoj su se okupili članovi obitelji usmrćenih i nestalih. Pridružile su se sad pokojna Stoja Trivkanović čiji su muž Nikola i dvojica sinova, Zoran i Berislav  odvedeni u kolovozu 1991., sad pokojna Jasenka Borojević čiji je suprug Stevo odveden u listopadu 1991., Desa Đapa, čiji je sin Milenko odveden iz kuće u kolovozu 1991., a tijelo mu je pronađeno osam dana poslije s ozljedama i prostrijelima, Zorica Miodrag čiji je suprug Stojan odveden u rujnu 1991. i drugi.

Nakon što je Vjera Solar godinama bezuspješno pokušavala zainteresirati sisačko Županijsko državno odvjetništvo i policiju da istraže okolnosti ubojstva njezine kćeri, u ožujku 2004. godine podigla je tužbu protiv Republike Hrvatske za naknadu nematerijalne štete u vezi duševnih boli uzrokovanih smrću kćeri Ljubice. U tom je postupku prvi puta dobila priliku za svjedočenje pred sudom. Zahtjev Vjere Solar i njenog supruga za odštetu zbog usmrćenja kćeri u Hrvatskoj je uzastopno odbijan. Prijetila im je naplata visokih parničnih troškova, sve do presude Europskog suda 2014. koji je dao poticaj za nagodbu. Obje su strane, Vlada RH i Vjera Solar, prihvatile prijedlog koji je između ostalog uključivao i pokrivanje materijalnih troškova postupka.

U lipnju 2011. godine pokrenut je zakašnjeli postupak protiv Đure Brodarca, Vladimira Milankovića i Drage Bošnjaka zbog sumnje da su počinili kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika 1991. i 1992. godine na području Siska i Banovine. Nakon privođenja, prvooptuženi Đuro Brodarac je umro u pritvoru u srpnju 2011. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku je nakon provedenog istražnog postupka, 16. prosinca 2011. podiglo optužnicu protiv Vladimira Milankovića, zapovjednika policijskih snaga na području Siska i Banije tijekom 1991. te Drage Bošnjaka, pripadnika specijalne policije “Vukovi”, zbog postojanja osnovane sumnje da su ’91. i ’92. u Sisku počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Vladimir Milanković je 2013. godine nepravomoćno osuđen na 8 godina, jer kao zamjenik načelnika sisačke Policijske uprave, u razdoblju od srpnja 1991. do lipnja 1992., nije spriječio nezakonite nasilne ulaske u kuće i stanove, nezakonite pretrage, ponižavanje, zastrašivanje te fizičko i psihičko zlostavljanje ljudi na širem području Siska i Banovine. Naprotiv, sprječavao je istrage zločina, odobravao nezakonite radnje podređenih i ohrabrivao ih na to, a i osobno sudjelovao u zlostavljanju i napadima na pojedine civile te naredio nezakonito zatvaranje većeg broja civila srpske nacionalnosti, što je rezultiralo ubojstvom 24 žrtve, odnosno 23 civila i jednog ratnog zarobljenika. Drago Bošnjak je oslobođen. Nakon žalbe Vrhovni sud preinačio je kaznu u 10 godina zatvora. Nakon izdržane dvije trećine kazne pušten je iz zatvora 2018. godine.

Za ubojstvo Ljubice Solar i zločine nad drugim civilima u Sisku nisu osuđeni neposredni počinitelji. Kao što je rečeno na izricanju prvostupanjske presude: „neposredni počinitelji zločina nisu mogli biti otkriveni, jer su ih štitili oni koji su trebali štititi civile i sprječavati nezakonite radnje.“

Slijedom poticaja Europskog suda iz 2014. Vlada je odustala od naplate parničnih troškova Vjeri Solar u iznosu od 11.975 kuna zbog izgubljene parnice za naknadu štete. Međutim, nije odustala od naplate parničnih troškova bratu Ljubice Solar, Đorđu Solaru, koji je u ožujku 2007. odustao od tužbenog zahtjeva, niti u brojnim drugim parničnim postupcima koje su pokrenule žrtve ratnih zločina.

Nakon presude Vladimiru Milankoviću, Općinski sud u Sisku odbio je zahtjeve za ponavljanje   građanskih postupaka za naknadu štete temeljem nove činjenice  –  pravomoćne osuđujuće presude za ratni zločin, zbog proteka roka, ili da se radi o već presuđenoj stvari. Srodnici ubijenih/nestalih su svojim aktivnostima, upitima prema  brojnim državnim institucijama, ali   i pokretanjem građanskih odštetnih zahtjeva inicirali kazneni postupak. No u konačnici doživjeli su još jednu nepravdu jer su njihove građanske tužbe za naknadu štete bile odbijene zbog zastare ili nedostatka dokaza te im je opet onemogućeno ostvarivanje naknade štete.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

 


 

Projekt ,,Javni dijalog o sudbini ubijenih i nestalih: mi pamtimo – a vi?” je podržan sa € 150.000,00 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova