hr | en

U četvrtak, 12. rujna 2019. godine obilježava se stogodišnjica zauzimanja Rijeke od strane paravojnih jedinica pod zapovjedništvom Gabriele D’Annunzija. Iako je riječ o kompleksnoj povijesnoj figuri, važno je istaknuti da se D’Annunzija danas koristi kao simbol suvremenog talijanskog nacionalizma i neofašizma. Stoga osuđujemo noćašnje postavljanje zastave Kraljevine Italije na Guvernerovu palaču u Rijeci kao i druge suvremene manifestacije talijanskog nacionalizma kojima smo u zadnje vrijeme svjedočili, a na neke i reagirali.

D’Annunzijeva kratkotrajna vladavina u Rijeci predstavljala je početak dramatičnog razdoblja povijesti Rijeke koje Hrvati ne pamte po dobrome. Pohod Gabriele D’Annunzija predstavlja simbolički početak  talijanske vladavine u Rijeci i ideološki motiviranog nasilja talijanskih (proto)fašista koje je okončano tek kapitualcijom Italije 1943. godine odnosno oslobođenjem Rijeke od njemačke okupacije u svibnju 1945. godine.

Iako osoba Gabriele D’Annunzija i danas izaziva kontroverze, a njegova nekritička glorifikacija u talijanskoj javnosti izaziva ogorčenje među žrtvama talijanskog fašizma, samo zauzimanje Rijeke 12. rujna 1919. godine treba promatrati kao povijesni događaj koji se dogodio u mjesecima nakon završetka Velikog rata, a D’Annunzija kao pojedinca koji je djelovao u navedenom kontekstu.

Koncem drugog desetljeća 20. stoljeća, Gabriele D’Annunzio nije bio tek glasnogovornik nezadovoljstva proizašlog iz takozvane “osakaćene pobjede” (Vittoria mutilata) i referentna figura talijanskog iredentističkog pokreta, već i personifikacija ideala futurističkog pokreta. To preklapanja političkog i umjetničkog djelovanja u osobi Gabriele D’Annunzija ne predstavlja nikakvu kontradikciju. D’Annuncijev iredentizam ide ruku pod ruku s idealima futurizma: prezirom prema demokratskim i egalitarnim načelima, idejom obnove drevne velesile Rima i imperijalističke misije Italije, idejom uništavanja starih vladajućih klasa te glorifikacijom ljepota rata i modernosti.

Zaposjedanje Rijeke 1919. godine (impresa di Fiume) odraz je ne samo geopolitičkih odnosa u tadašnjoj Europi, već i D’Annunzije ideologije. U rujnu 1919. D’Annunzio je zauzeo Rijeku predvodeći ekspediciju “legionara” koji su mu pomogli uspostaviti para-državu pod nazivom “Oslobođeni Kvarner” (Quarnaro liberato). Svjetonazor Gabriele D’Annunziija manifestira se u dokumentu pod nazivom “Carta del Carnaro”, privremenom ustavu “Oslobođenog Kvarnera” objavljenom 1920. godine. “Carta del Carnaro” s jedne je strane libertarijanska i socijalistički orijentirana vizija društvenog uređenja koja je predviđala poboljšana prava radnika, zaštitu individualnih prava,  univerzalno muško i žensko biračko pravo, slobodu mišljenja, vjere i seksualne orijentacije. Istovremeno, dokument je imao izraženu autoritarnu crtu koja se očituje u zagovaranju militarizma, represije nad neistomišljenicima te isticanjem snažnog vođe koji posjeduje svu političku, vojnu, zakonodavnu i izvršnu vlast.

Definiranje povezanosti D’Annunzija i fašizma nije jednostavno. S jedne strane, nema sumnje da su Benito Mussolini i fašistički pokret slavili D’Annunzija i bili pod utjecajem njegove ideologije i njegovih djela, na što upućuju i sličnosti između zauzimanja Rijeke 1919. i marša na Rim 1922. godine.  Inspiriran D’Annunzijem, Mussolini je koristio spektakl politike, izobličenje stvarnosti kroz propagandu, govore s balkona, kult palih boraca, kult zastava, crne košulje, parole, simbole, marševe i ceremonije zakletve.
S druge strane, označiti D’Annunzija kao fašista predstavlja pojednostavljeno i selektivno tumačenje, s obzirom na to da je njegova ideologija bila složeni skup tadašnjih kulturnih, društvenih i političkih struja, a njegovi postupci uvelike uvjetovani stvarnošću koja ga je okruživala. Iako su njegova razmišljanja i njegovi postupci doprinjeli formiranju fašističke ideologije, važno je promatrati njegove postupke u povijesnom kontekstu u kojem su se dogodili, a ne kroz prizmu kasnijih događaja ili pojednostavljenih interpretacija u službi kasnijih ideoloških poredaka.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću