Posljednji pozdrav Olgi Carević (1925. – 2020.)
Olgu nisam vidjela više od godinu dana. Zadnji puta smo razgovarale u proljeće. I tada je spomenula voljenog joj sina koji je otišao gotovo 30 godina prije nje. Živjela je s ogromnom boli, skromno i dostojanstveno. Sve otkad je korona režim zavladao našom stvarnošću, udaljili smo se jedni od drugih, nismo se dugo rukovali, zagrlili, popili kavu. Našle smo se u Vijeću za socijalnu pravdu tadašnjeg predsjednika Josipovića. Olgin je zapaženi angažman u polju srpsko-hrvatskih odnosa i borbe protiv etnonacionalizma, izazivao poštovanje prisutnih. Njezina je odmjerenost emitirala nevjerojatnu snagu, osobito onda kada su naše rasprave o ratnim gubicima i civilnim stradanjima ukazivale na nemoć i ranjivost. Olga nam je bila učiteljica. Svoju je pažnju usmjeravala ka pozivanju na dijalog i izgradnju mira, kako među zavađenim stranama tijekom rata tako i u poraću, sve do kasnih joj dana. Njezina je knjiga “Moj srpski rod – moja hrvatska domovina” iz 1991. primjer aktivnog građanskog poziva na otpor nacionalističkim politikama, ratnim zločinima i kulturocidu.
Svojom je znanstvenom karijerom u području medicinske biokemije i profesurom u Hrvatskoj i inozemstvu, stekla domaću i inozemnu reputaciju te neosporan kredibilitet. Napisala je 7 knjiga i preko stotinu znanstvenih radova, obilježila razvoj farmakologije i biokemije, te utisnula vrijednosti solidarnosti u hrvatski i regionalni javni život. Uz priznanja za svoja znanstvena postignuća, dobitnica je i plakete s likom Zdravka Lorkovića, Odličja reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića i priznanja “Europski krug” od Hrvatskog vijeća Europskog pokreta u Zagrebu, za promicanje demokratskih vrijednosti.
U našim bi razgovorima dotakle razne teme, vedrim bi me glasom pitala za dijete, Ameriku (njezina vječna inspiracija), rad, a potom nabrajala silne tekstove koje piše, knjige o kojima mašta i ljude koji je posjećuju ili zovu. Iako je već bila u 95. godini života, pisala je zavidnom brzinom, oštrinom i fokusom, prkoseći već progresivnoj demenciji. Unatoč prividu i paranojama koji su okupirali njezine dane, žustro se trgala iz ralja letargije i straha – stalnim stvaranjem. Njezina je soba u staračkom domu izgledala posve neobično, sa starim drvenim radnim stolom, hrpama papira, desecima olovaka, onim starim laptopom koji bi joj zadavao stalne muke te knjigama koje je voljela mirisati i čitati. Tamo je bila i ružičasta orhideja, godinama osunčavana i napajana. Olga ju je njegovala, baš kao i naše prijateljstvo. Znala me je zvati u Ameriku i trošiti impulse samo da bi mi rekla da je objavila novi tekst na nekom portalu. Olga bi znala reći, “baš smo se našle”.
Olga je pisala praktički do kraja života. Zadnji put se svima nama obratila u srpnju prošle godine prije obilježavanje godišnjice vojno-redarstvene akcije “Oluja”. Tada je poručila: “Kao Srpkinja otišla bih srcem punim ljubavi u Grubore i u Knin. Moga sina Mislava, hrvatskoga branitelja, izgubila sam 4. kolovoza 1993., a u kolovozu ove godine navršit će se 30 godina kako pišem o međusobnom prijateljstvu ljudi, kao i prijateljstvu čovjeka i prirode”.
Olga, nećeš biti zaboravljena. Neka ti je vječno svjetlo i slava!
Emina Bužinkić
