hr

Povodom tridesete obljetnice jednog od najgorih zločina u Domovinskom ratu, stradanja civila i hrvatskih branitelja s područja Hrvatske Dubice te nastajanja druge najveće masovne grobnice u Hrvatskoj u ratu 1991. – 1995., ovim putem želimo još jednom podsjetiti javnost na strašan zločin počinjen ondje.

Ukupno je u Hrvatskoj Dubici, Baćinu i Cerovljanima 1991. godine ubijeno/nestalo 109 osoba, velikom većinom civila Hrvata. Preko 70 žrtava bilo je starije od 60 godina, a od ukupnog broja žrtava 44 su bile žene. Ubijeno je i nekoliko mještana srpske nacionalnosti, koji su pokušali zaštiti svoje susjede Hrvate.

U rujnu 1991. godine, nakon pada Hrvatske Kostajnice, većina civila i branitelja dubičkog kraja povukla se pred srpskim paravojnim snagama koje su okupirale Hrvatsku Dubicu i okolna sela, uključujući susjedne Cerovljane i Baćin.

U navedenim mjestima ostalo je tek nešto više od stotinu stanovnika hrvatske nacionalnosti, uglavnom starijih ljudi koji nisu htjeli, a neki ni mogli napustiti svoje domove. U njihove su kuće kroz cijeli rujan i listopad upadali naoružani pripadnici srpskih paravojnih i policijskih postrojbi, zlostavljali ih te pljačkali njihovu imovinu, uključujući namještaj, kućanske i druge aparate, stoku i poljoprivredne strojeve.

U listopadu su pripadnici Štaba TO Kostajnica sastavili popis preostalih hrvatskih civila u Cerovljanima i Hrvatskoj Dubici. Njima je 19. i 20. listopada 1991. godine rečeno je da dođu na sastanak u Vatrogasni dom u Hrvatskoj Dubici, nekima da će biti razmijenjeni, a treći su pak prisilno odvedeni iz svojih kuća. U svakom slučaju, najmanje 70 osoba je zatočeno u Vatrogasnom domu, oko kojega su postavljeni naoružani stražari. Tijekom noći, uz pomoć prijateljskih veza s nekim od čuvara ili na intervenciju rodbine među mještanima srpske nacionalnosti, desetero ljudi je pušteno, a minimalno 56 preostalih civila, mahom starica i staraca, 21. listopada 1991. odvezenoje do sela Baćin, na lokaciju između ceste i rijeke Une zvanu Skelište, gdje su ih pripadnici policijskih postrojbi “Milicije SAO Krajine” poubijali automatskim oružjem. Među žrtvama bilo je 37 osoba iz Hrvatske Dubice, 5 osoba iz Cerovljana i 11 osoba koje su zasad neidentificirane.

Tijela ubijenih ljudi ostavljena su ondje nekoliko dana, nakon čega su zakopani bagerom u masovnu grobnicu.

Iz te je grobnice u ožujku 1997. godine ekshumirano56 tijela, a 13 žrtava do danas nije identificirano. Tijekom ekshumacije niti jedno tijelo nije pronađeno u cjelovitom stanju. Sva su bila izlomljena, deformirana i raskomadana. Obdukcija je pokazala da je nekim tijelima nedostajala većina kostiju. Osim toga, nađena tijela bila su u neprirodnim položajima te isprepletena. Smatra se da je to posljedica zatrpavanja grobnice bagerom. Uz žrtve su nađeni mnogi osobni predmeti (naočale, ključevi, nakit, lijekovi i medicinska pomagala…), kao i dokumenti, te odjeća i obuća, ostaci kose i drugo. Sve žrtve imale su strijelne rane, a među tijelima je pronađeno i mnogo čahura od metaka kojima su ubijeni. Uz rub ceste, na četiri različita mjesta, pronađeno je 77 čahura. Pretpostavlja se da je s tih mjesta pucano na žrtve.

Prema svjedočenjima prikupljenim u istraživanju, sumnja se da je ondje ubijeno ukupno 76 civila, a da su tijela koja su bila bliže rijeci Uni u nju i bačena. Ubijeno je i 27 stanovnika Baćina, među njima preko 20 civila, od kojih je desetero ekshumirano iz pojedinačnih grobnica i masovne grobnice na lokaciji Višnjički Bok, u šumi Cvetin Vir. Od tih desetoro, dva tijela još uvijek nisu identificirana. Za preostalih desetoro mještana Baćina se ni do danas ne zna mjesto pokopa, vodi ih se kao nestale.

Za zločin u Baćinu prvi je optužen Milan Martić, ministar obrane i ministar unutarnjih poslova SAO Krajine, pred Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Osuđen je na kaznu od 35 godina za ubojstva, progone na temelju političke, vjerske i rasne pripadnosti, zatočenja, deportacije i mnoge druge zločine, uključujući i zločine u Baćinu, Hrvatskoj Dubici i Cerovljanima.

Za zločin u Baćinu pred MKSJ je suđeno i Jovici Stanišiću, bivšem načelniku Službe državne bezbednosti Srbije, i Franku Simatoviću, bivšem komandantu Jedince za specijalne operacije Službe državne bezbednosti. Optuženi su za udruženi zločinački pothvat, te sve druge oblike individualne odgovornosti, za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja na području Hrvatske. Prva presuda bila je oslobađajuća, no ona je poništena u prosincu 2015. od strane Žalbenog vijeća MKSJ, koje je naložilo ponovno suđenje po svim točkama optužnice. To ponovljeno suđenje počelo je lipnju 2017., a završilo u lipnju 2021. osuđujućom presudom. Obojica okrivljenih dobili su kaznu od 12 godina.

Godine 2010. pred Županijskim sudom u Sisku podignuta je optužnica protiv Branka Dmitrovića, predsjednika Ratnog predsjedništva Općine Hrvatska Kostajnica i komandanta Općinskog štaba Teritorijalne obrane, te još osmero počinitelja. Optuženi su da su isplanirali ubijanje preostalog hrvatskog pučanstva i izdali zapovijed temeljem koje su njima podređeni pripadnici vojnih i policijskih postrojbi SAO Krajine priveli i zatočili, a zatim i ubili najmanje 56 civila. Od devetero optuženih, u lipnju 2013. njih sedam je osuđeno, dok je dvoje oslobođeno optužbi. Presude je u drugom (2019.) i trećem stupnju (2021.) potvrdio i Vrhovni sud, no optuženima je suđeno u odsutnosti.

Ovim povodom želimo upozoriti da je nužno istražiti, utvrditi i javno iznijeti činjenice o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava, uključujući i sudbinu nestalih. Svi društveni akteri trebali bi posvećeno raditi na vraćanju dostojanstva žrtava, uspostavljanju odgovornosti i pravde, izgradnji povijesnog pamćenja na temelju činjenica i sprečavanju ponavljanja zločina u budućnosti. Utvrđivanje činjenica o stradalima, kao i kažnjavanje odgovornih za počinjena zlodjela, doprinijet će normalizaciji odnosa, pomirenju, suživotu i izgradnji održivog mira.

Precizni podaci o načinu stradanja nekih od žrtava s popisa nisu nam poznati pa i ovom prilikom pozivamo članove obitelji, prijatelje i sve one koji su poznavali žrtve ili znaju nešto o njihovom stradanju, kao i one koji na popisu uočavaju bilo kakve netočnosti, da nam se jave, kako bismo sastavili što cjelovitiji i vjerodostojniji popis žrtava – ne samo u Hrvatskoj Dubici i okolnim mjestima, već i cijeloj Republici Hrvatskoj.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću