hr

Danas obilježavamo 30. godišnjicu pada Petrinje, sjećamo se žrtava i podsjećamo na to da mnogi počinitelji još uvijek nisu procesuirani.

Dana 21. rujna 1991. pale su sve točke obrane Petrinje te su grad osvojile jednice JNA i Teritorijalne obrane kojima je zapovijedao Slobodan Tarbuk. Time je zapravo okupirana cijela Banija jer su ranije već osvojene Hrvatska Kostajnica, Glina, Topusko i druga mjesta, sve do Kupe.

Borbe oko Petrinje započele su krajem kolovoza, a pojačale se početkom rujna 1991. godine. Grad je uglavnom gađan iz zraka, kao i paljbom tenkova JNA, koji su bili smješteni u vojarnama „Vasilj Gaćeša“ i „Šamarica“. Tijekom rujna jedno po jedno padala su sela oko Petrinje; Pecki, Hrastovica, Budičina. Istovremeno su svakodnevno granatirani važni objekti u samom gradu, posebno industrijska postrojenja, ali i bolnica, most na Kupi i druge lokacije. Gradu je nanesena ogromna materijalna šteta, koja je sanirana još godinama nakon završetka rata. Tijekom borbi u Petrinji, ubijeni su brojni civili, kao i vojnici.

Do 22. rujna 1991. Petrinju su napustile tisuće mještana. Neki su se na žalost prekasno odlučili na bijeg, te se mjesecima skrivali u podrumima vlastitih kuća. Vrlo je malen broj pojedinačnih zločina nad civilima sudski procesuiran. Radi se o slučajevima uglednih stomatologa Stjepana i Paule Cindrić, koji su odvedeni i ubijeni u Jošavici kraj Petrinje 6. siječnja 1992., te Zrinke Gmaz, ubijene 16. srpnja 1993. hicima iz automatske puške ili puškomitraljeza uz lijevu obalu Kupe, gdje se kupala u vrijeme primirja.

Za zločine u Petrinji suđeno je zapovjedniku garnizona Petrinja, Slobodanu Tarbuku, no u odsutnosti. Presudom Okružnog suda u Sisku od 7. srpnja 1992. Tarbuk je proglašen krivim što je 2., 16. i 21. rujna 1991. godine, bez ikakvog stvarnog razloga i povoda, naredio artiljerijsku vatru po Petrinji, a zatim, nakon što je zapovijeđeni napad uslijedio, naredio da tenkovi izađu iz vojarne „Vasilj Gaćeša“ i „Šamarica“ te otvore vatru po Petrinji. To je i učinjeno te su u tom napadu ubijena dvojica građana Petrinje, više ih je ranjeno, a razrušeno je i uništeno više stambenih, komunalnih, poslovnih i sakralnih objekata. Tarbuku je izrečena kazna u trajanju od 20 godina. Uložio je žalbu, no ona je 28. listopada 1992. odbačena kao neosnovana, te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Također, suđeno je i Draganu Sanaderu, Miletu Sanaderu, Milanu Drobnjaku i Slavku Drobnjaku kao pripadnicima paravojnih formacija tzv. SAO Krajine za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Svi optuženici bili su nedostupni hrvatskom pravosuđu. Presudom Županijskog suda u Sisku od 3. ožujka 1999. svi su optuženici proglašeni krivima za zločin počinjen 16. rujna u Petrinji. Tog dana, nakon što su se u blizini zgrade „Vila Gavrilović“ predali pripadnici ZNG i Policijske uprave Sisak i Petrinja, Dragan Sanader je kao vođa formacije naredio Miletu Sanaderu, Milanu Drobnjaku i Slavku Drobnjaku da iz pješačkog oružja pucaju i ubijaju zarobljene i razoružane pripadnike navedenih hrvatskih postrojbi, te im se i sam pridružio u strijeljanju, pri čemu su lišili života četrnaestoricu te teško ranili četvoricu zarobljenika. Svakom od optuženih izrečena je kazna u trajanju od 20 godina.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. rujna 2000. povodom žalbe optuženog Slavka Drobnjaka ukinuta je presuda u odnosu na njega i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Presuda je u navedenom dijelu ukinuta jer je Slavko Drobnjak nakon donošenja prvostupanjske presude uhićen, pa je podnesen prijedlog za ponavljanje postupka.

Početkom 2018., jedan od osumnjičenih za ubojstvo Stjepana i Paule Cindrić, nekadašnji pripadnik srpskih paravojnih formacija Slobodan Mutić, iz SAD-a je izručen  Hrvatskoj, nakon čega je Državno odvjetništvo RH podiglo optužnicu protiv Dragana Perenčevića, nekadašnjeg pripadnika tzv. krajinske milicije, i spomenutog Slobodana Mutića, pripadnika srpskih paravojnih postrojbi. Optuženi su da su 6. siječnja 1992. upali u kuću obitelji Cindrić u Petrinji, naredili im da iziđu, a potom ih automobilom odvezli u selo Jošavica gdje su ih strijeljali, na mjestu ih usmrtivši. Pravosuđu nedostupni prvooptuženi Perenčević terećen je i za ubojstvo tročlane obitelji Križević (majka Ana, otac Ivan i sin Damir), počinjeno 22./23. prosinca 1991. godine u tada okupiranoj Petrinji, kada su usmrćeni u vlastitom domu vatrenim oružjem iz neposredne blizine. Vijeće Županijskog suda u Zagrebu je 16. prosinca 2019. izreklo presudu za ratni zločin u ovom kaznenom predmetu, i to tako da je na suđenju prisutnog Slobodana Mutića oslobodilo optužbe da je 6. siječnja 1992. s Perenčevićem ubio hrvatske civile Stjepana i Paulu Cindrić, dok je pripadnika tzv. krajinske milicije Dragana Perenčevića u odsutnosti osudilo na 15 godina zatvora. Očekuje se presuda Vrhovnog suda RH.

Dragan Čavić, također nedostupan hrvatskom pravosuđu, optužen je za ubojstvo djevojčice Zrinke Gmaz i teško ranjavanje njezinog brata i bratića dok su se kupali i sunčali na obali Kupe tijekom trajanja primirja na okupiranom području Petrinje. Dana 10. veljače 2020. tužba protiv njega je odbačena jer je sudsko vijeće zaključilo da personalni dokazi izvedeni tijekom rasprave nisu nedvojbeno uvjerili vijeće u okrivljenikovu krivnju. Čavić je bio pripadnik izviđačko-diverzantske grupe 31. petrinjske brigade koja je 16. srpnja 1993., kada se spomenuti događaj zbio, zaista bila na tom području, no nitko ga nije vidio da osobno puca na djecu. Pričalo se da se on kasnije hvalio da je osobno upucao kupače, no to nije bilo dovoljno za osuđujuću presudu.

Želimo još jednom podsjetiti javnost na teško nasljeđe brojnih neprocesuiranih zločina. Ukupan broj ubijenih ili nestalih civila tijekom žestokih napada na grad Petrinju i okupacije tog kraja još uvijek nije precizno utvrđen, no kreće se oko 250 žrtava, od čega je najmanje 120 civilnih žrtava evidentirano u samome gradu Petrinji.

Fotografija: Povijest.hr

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću