hr | en

Izjava za javnost povodom presude
Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu protiv optuženoga B. Glavaš i
ostalih za ratni zločin prema srpskim civilima počinjen u Osijeku 1991.
godine.

Pravomoćnom presudom Vrhovnog suda 
Republike Hrvatske su, nakon 19 godina od počinjenja zločina, van
razumne sumnje činjenično utvrđeni ratni zločini počinjeni nad srpskim
civilima u Osijeku 1991. godine. Ta presuda konačno prekida negiranje
zločina, ukida sintagmu da su se u ratnom Osijeku 1991. godine dogodili
„tzv. zločini“ a žrtve više nisu „tzv. žrtve“ koje su dobile ono što su
tražile, imenuje počinitelje i objelodanjuje namjeru i okrutnost zločina
– način na koji su žrtve zlostavljane, mučene i ubijene, ili su pukim
slučajem preživjele. Visina kazni je po našem mišljenju neprimjerena
težini zločina i u odnosu na dosadašnju praksu suđenja za ratne zločine u
Republici Hrvatskoj.

Naime, istom presudom su svim
optuženicima ublažene kazne na temelju rezoniranja Vrhovnog suda o
olakotnim okolnostima koje, po našem mišljenju, relativiziraju zločin,
pa čak i opravdavaju zločin i time slijede razmišljanja našeg pravosuđa
iz devedesetih da hrvatski vojnik u obrambenom ratu ne može počiniti
ratni zločin. Posebno zabrinjava što ovakvom presudom i obrazloženjem
olakotnih okolnosti, kao i presudama Vrhovnog suda u predmetu zločina u
Medačkom džepu i u predmetu za  zločin na Koranskom mostu, Vrhovni sud
Republike Hrvatske stvara pravosudnu praksu koja ne pridonosi
prihvaćanju odgovornosti za učinjene zločine već ih, opravdava na način
istovjetan prevladavajućem javnom mnijenju (da se, istina, radi o
zločinu, no da su bila „takva vremena“) a, ujedno, se može tumačiti kao
etnička pristranost u suđenjima za ratne zločine.

Naime, Vrhovni sud, po našem mišljenju
pravilno, zaključuje da se u odnosu na prvooptuženoga B. Glavaša u
slučajevima „garaža“ i „selotejp“ radi o jednom produljenom kaznenom
djelu, počinjenom sa dva oblika izvršenja, jedno počinjeno nečinjenjem, a
drugo činjenjem, u vremenskom kontinuitetu (od srpnja do prosinca 1991.
godine), u istoj situaciji, koristeći isto svojstvo i iste okolnosti
koje su bile motivom za činjenje tih zločina.

Iako Vrhovni sud, dakle, utvrđuje da su
zločini u Osijeku započeli prije pada Vukovara, pri ublažavanju kazne
svim optuženicima kao olakotne okolnosti vrednuje činjenicu da su
zločini počinjeni u studenom i prosincu počinjeni u najtežim trenucima
za opstanak Republike Hrvatske, u situaciji panike i straha, nakon pada
Vukovara te da je riječ o svojevrsnom „situacijskom deliktu“ specifičnom
za ratno stanje u kojem se našla Republika Hrvatska.

Mišljenja smo da je neprihvatljivo da
zločin u Osijeku bude pravdan „cijevima uperenima u Osijek“ i panikom i
strahom građana Osijeka nakon pada Vukovara. U trenucima panike i straha
zapovjednici, bilo vojni bilo civilni, imaju još veću odgovornost za
svoje postupke, pa bi im se to moglo uzeti i kao otegotna okolnost. Teza
Vrhovnog suda o “situacijskom deliktu” je opasna jer umanjuje
odgovornost hrvatskih vojnika i policajaca u slučaju počinjenja ratnog
zločina protiv civila, zarobljenika i ranjenika zbog situacije opasnosti
u kojoj se RH nalazila. U odnosu na predmetni zločin je tek
neprimjenjiva jer je dio optuženika, kako je sam Sud utvrdio, bio dio
tajne grupe koja je u konspiraciji tijekom dužeg  vremenskog perioda
radila zločine.

Posebno ističemo kako privođenje,
mučenje i ubijanje nevinih civila u Osijeku nema nikakve
uzročno-posljedične veze sa nevinim žrtvama u Vukovaru. Naime, prosto je
ironično da se s naviše pravosudne instance zločini opravdavaju nevinim
žrtvama zločina u Vukovaru a da se ne čini dovoljno da se zločini
počinjenu u Vukovaru i ostalim mjestima ne istraže i sankcioniraju.

Također, smatramo da posebne zasluge u
Domovinskom ratu, kao niti čin u vojsci ili status časnika/ce ili
dočasnika/ce, ne bi trebalo vrednovati kao olakotnu okolnost. Sve
navedeno obvezuje na uzornost, visoku svijest o potrebi poznavanja i
poštivanja odredbi međunarodnog humanitarnog i ratnog prava, što je u
konkretnom slučaju i kod konkretnih optuženika izostalo.  Štoviše,
postoji zakonska osnova na temelju članka 36. Zakona o odlikovanjima i
priznanjima Republike Hrvatske da se počiniteljima ovog zločina oduzmu
odlikovanja što su kao nositelji tih odlikovanja postupali protivno
pravnom poretku i moralnim zasadama RH.

Nadalje, nije prihvatljiva argumentaciju
kojom je Vrhovni sud opt. Gordani Getoš Magdić i opt. Zdravku Dragiću
posebno vrednovao doprinos razotkrivanja kaznenih djela, a glede
utvrđivanja kaznene odgovornosti u odnosu na opt. Branimira Glavaša,
opt. Ivice Krnjaka i opt. Gordanu Getoš Magdić, ne uzimajući u obzir
činjenicu da su ovi optuženici iznoseći obranu na glavnoj raspravi
opovrgnuli tvrdnje dane u fazi predistrage i tijekom istražnog postupka
navodeći da su im policijski djelatnici iznudili priznanje
zlostavljajući ih i ucjenjujući ih.

Pitamo se kako to da Vrhovni sud pri
odmjeravanju kazne prvooptuženome Branimiru Glavašu nije uzeo u obzir
okolnosti koje se tiču ličnosti počinitelja izvan konteksta djela,
odnosno da se, kao zastupnik u Hrvatskom saboru nije odazvao sudu nego
se nalazi u bijegu.

Katarina Kruhonja, za Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek
Vesna Teršelič, za Documentu – Centar za suočavanje s prošlošću
Zoran Pusić,  za Građanski odbor za ljudska prava