hr | en

MATICA HRVATSKA

Gospodin Stipe Botica

Predsjednik Matice hrvatske

 

Poštovani,

obraćam vam se povodom izlaska lipanjskog, 37. broja „Podstranske revije“, časopisa čiji je izdavač ogranak Matice hrvatske u Podstrani.

Naime, u nizu objavljenih tekstova koji su u skladu s poslanjem Matice, dakle u „cilju istraživanja, čuvanja, razvijanja i promicanja narodnog i kulturnog identiteta u područjima umjetničkoga, znanstvenog i duhovnog stvaralaštva, gospodarstva i javnoga života te skrbi za demokratski društveni razvitak“, kako to stoji u članku 7. Statuta Matice, objavljeni su i neki tekstovi koji odudaraju od uloge i ciljeva te, jedne od najznačajnijih društvenih i kulturnih institucija u Republici Hrvatskoj. 

Riječ je o tekstovima g. Maria Tomasovića, koji je u impresumu časopisa naveden kao član njegovog uredništva. Tako primjerice Tomasović u tekstu „Tko upravlja Hrvatskom?“ govori o tome da su žene „najljepši dar koji je nama muškarcima Bog mogao podariti“, dar koji mi muškarci moramo „štititi, čuvati, njegovati i ljubiti“. U istom tekstu nadalje on kaže kako vjeruje „da se svaki iole pametan Hrvat nakon izglasavanja Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru osjećao jadno i podcijenjeno“, tvrdeći da je to izglasano „protiv volje 80 posto Hrvata katolika i protiv volje Katoličke crkve“, dodajući kako je „sramota“ što je to napravljeno „uz suglasnost predsjednika Matice hrvatske i predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti“. 

Ne želeći dublje ulaziti u analizu tih stavova po kojima je „žena Božji dar“, a ne osoba ravnopravna u svemu muškarcima, kao i u njegovo procjenjivanje tko su to „iole pametni Hrvati“ te odakle mu postotni podaci koje navodi u svom tekstu, u kojem, očito, u najmanju ruku vas – predsjednika Matice i predsjednika HAZU-a svrstava među one koji nisu ni „iole pametni“, što sve odudara od svrhe i ciljeva Matice, kao i obaveza člana – među kojima stoji i „zaštita ugleda i interesa Matice“, skrećem vam pažnju na tekst istog autora pod naslovom „Čiji si ti igrač, Eugene Jakovčiću?“. Tomasović je u tom tekstu prešao sve granice, dakle i one koje su određene hrvatskim zakonima. Osim što autor pokušava promovirati tezu da postoji razlika ako se „zločin počini u obrani svoje domovine“ od onih koji se počine „napadajući drugoga u tuđoj domovini“, koja je već prevladana u hrvatskom društvu, on onima koji razmišljaju različito od njega osporava da mogu biti Hrvati, stavljajući ih pod navodne znakove. Izvrćući teze i smisao onoga što je Jakovčić izrekao u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“, pojačavajući dojam i neistinama, on ga stavlja u kontekst istomišljenika sa Slobodanom Miloševićem. Već to bi, u kontekstu hrvatskog društva i još uvijek živih i često poticanih sjećanja na ratne traume, bila ozbiljna i zabrinjavajuća optužba s naznakom mogućih ozbiljnih posljedica. Na žalost, Tomasović se tu ne zaustavlja i Jakovčića proglašava „bolesnikom (…) koji o svojim mnogobrojnim hrvatskim žrtvama šuti“, čime pojačava razinu i značaj netrpeljivosti u svom napadu do razine mržnje, sugerirajući rečenicom kako on ne zna „za koga radi taj poljički izrod“ da je riječ o osobi koja radi protiv hrvatskih interesa i time otvarajući lov na čovjeka za postupanje kakvo smo mislili da pripada nekim drugim vremenima. U tom smislu Tomasović nastavlja „kako ga ne bi želio vidjeti u Poljicima“ poentirajući da je Jakovčić u Podstrani „persona non grata“, što je i izravna prijetnja. 

Kolega Jakovčić jedan je od najistaknutijih aktivista Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, organizacije koja je osnovana u nastojanju da se potakne proces suočavanja s prošlošću i ustanovi činjenična istina o proteklom ratu te da se pridonese pomicanju javne diskusije s razine prijepora o činjenicama (broj poginulih i slično) prema dijalogu o interpretacijama. Ključni razlog ovog nastojanja iskustvo je prešućivanja i falsificiranja ratnih zločina i ostalih ratnih zbivanja od 1941. do 2000. g. koje je utjecalo na noviju prošlost, kako Jugoslavije tako i post-jugoslavenskih društava. U tom svom djelovanju Documentu stalno podržavaju institucije hrvatske države, a za svoj je rad primila i najznačajnija društvena priznanja. U tim aktivnostima u kojima je uvijek na prvom mjestu interesa bila žrtva, kolega Jakovčić je kao medijski koordinator dao nemjerljiv doprinos. 

Ne samo zbog toga, nego i zbog povijesti same Matice hrvatske, koja je (kao i njezini brojni članovi) i sama bila izložena represiji i progonu, naprosto je neshvatljivo da se upravo u jednom od Matičinih izdanja pojavljuje izravni poziv na pogrom nekoga tko ne misli kao autor. Dakle, tu nije riječ o sukobu mišljenja, sučeljavanju argumenata, ničega što ima za „svrhu promicanje nacionalnog i kulturnog identiteta u područjima umjetničkog, znanstvenog i duhovnog stvaralaštva, gospodarstva i javnoga života te skrbi za društveni razvitak“, već o izravnom pozivu na linč, što je moguće primjereno nekim drugim društvima i društvenim uređenjima, ali sigurno ne Hrvatskoj s vladavinom višestranačke parlamentarne demokracije. 

Stoga očekujem da će se Matica hrvatska, ne samo zbog dosegnutih demokratskih standarda hrvatskog društva, nego i vlastitog povijesnog pamćenja odrediti prema tekstovima Maria Tomasovića, kao i prema samom autoru, a u duhu svih onih načela na koja se i sama Matica poziva. 

S poštovanjem

Pero Jurišin

Predsjednik Upravnog odbora Documente– Centra za suočavanje s prošlošću