Časopis koji izdaje Matica hrvatska huška na aktivista Eugena Jakovčića

MATICA HRVATSKA

Gospodin Stipe Botica

Predsjednik Matice hrvatske

Poštovani,

obraćam vam se povodom izlaska lipanjskog, 37. broja „Podstranske revije“, časopisa čiji je izdavač ogranak Matice hrvatske u Podstrani.

Naime, u nizu objavljenih tekstova koji su u skladu s poslanjem Matice, dakle u „cilju istraživanja, čuvanja, razvijanja i promicanja narodnog i kulturnog identiteta u područjima umjetničkoga, znanstvenog i duhovnog stvaralaštva, gospodarstva i javnoga života te skrbi za demokratski društveni razvitak“, kako to stoji u članku 7. Statuta Matice, objavljeni su i neki tekstovi koji odudaraju od uloge i ciljeva te, jedne od najznačajnijih društvenih i kulturnih institucija u Republici Hrvatskoj. 

Riječ je o tekstovima g. Maria Tomasovića, koji je u impresumu časopisa naveden kao član njegovog uredništva. Tako primjerice Tomasović u tekstu „Tko upravlja Hrvatskom?“ govori o tome da su žene „najljepši dar koji je nama muškarcima Bog mogao podariti“, dar koji mi muškarci moramo „štititi, čuvati, njegovati i ljubiti“. U istom tekstu nadalje on kaže kako vjeruje „da se svaki iole pametan Hrvat nakon izglasavanja Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru osjećao jadno i podcijenjeno“, tvrdeći da je to izglasano „protiv volje 80 posto Hrvata katolika i protiv volje Katoličke crkve“, dodajući kako je „sramota“ što je to napravljeno „uz suglasnost predsjednika Matice hrvatske i predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti“. 

Ne želeći dublje ulaziti u analizu tih stavova po kojima je „žena Božji dar“, a ne osoba ravnopravna u svemu muškarcima, kao i u njegovo procjenjivanje tko su to „iole pametni Hrvati“ te odakle mu postotni podaci koje navodi u svom tekstu, u kojem, očito, u najmanju ruku vas – predsjednika Matice i predsjednika HAZU-a svrstava među one koji nisu ni „iole pametni“, što sve odudara od svrhe i ciljeva Matice, kao i obaveza člana – među kojima stoji i „zaštita ugleda i interesa Matice“, skrećem vam pažnju na tekst istog autora pod naslovom „Čiji si ti igrač, Eugene Jakovčiću?“. Tomasović je u tom tekstu prešao sve granice, dakle i one koje su određene hrvatskim zakonima. Osim što autor pokušava promovirati tezu da postoji razlika ako se „zločin počini u obrani svoje domovine“ od onih koji se počine „napadajući drugoga u tuđoj domovini“, koja je već prevladana u hrvatskom društvu, on onima koji razmišljaju različito od njega osporava da mogu biti Hrvati, stavljajući ih pod navodne znakove. Izvrćući teze i smisao onoga što je Jakovčić izrekao u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“, pojačavajući dojam i neistinama, on ga stavlja u kontekst istomišljenika sa Slobodanom Miloševićem. Već to bi, u kontekstu hrvatskog društva i još uvijek živih i često poticanih sjećanja na ratne traume, bila ozbiljna i zabrinjavajuća optužba s naznakom mogućih ozbiljnih posljedica. Na žalost, Tomasović se tu ne zaustavlja i Jakovčića proglašava „bolesnikom (…) koji o svojim mnogobrojnim hrvatskim žrtvama šuti“, čime pojačava razinu i značaj netrpeljivosti u svom napadu do razine mržnje, sugerirajući rečenicom kako on ne zna „za koga radi taj poljički izrod“ da je riječ o osobi koja radi protiv hrvatskih interesa i time otvarajući lov na čovjeka za postupanje kakvo smo mislili da pripada nekim drugim vremenima. U tom smislu Tomasović nastavlja „kako ga ne bi želio vidjeti u Poljicima“ poentirajući da je Jakovčić u Podstrani „persona non grata“, što je i izravna prijetnja. 

Kolega Jakovčić jedan je od najistaknutijih aktivista Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, organizacije koja je osnovana u nastojanju da se potakne proces suočavanja s prošlošću i ustanovi činjenična istina o proteklom ratu te da se pridonese pomicanju javne diskusije s razine prijepora o činjenicama (broj poginulih i slično) prema dijalogu o interpretacijama. Ključni razlog ovog nastojanja iskustvo je prešućivanja i falsificiranja ratnih zločina i ostalih ratnih zbivanja od 1941. do 2000. g. koje je utjecalo na noviju prošlost, kako Jugoslavije tako i post-jugoslavenskih društava. U tom svom djelovanju Documentu stalno podržavaju institucije hrvatske države, a za svoj je rad primila i najznačajnija društvena priznanja. U tim aktivnostima u kojima je uvijek na prvom mjestu interesa bila žrtva, kolega Jakovčić je kao medijski koordinator dao nemjerljiv doprinos. 

Ne samo zbog toga, nego i zbog povijesti same Matice hrvatske, koja je (kao i njezini brojni članovi) i sama bila izložena represiji i progonu, naprosto je neshvatljivo da se upravo u jednom od Matičinih izdanja pojavljuje izravni poziv na pogrom nekoga tko ne misli kao autor. Dakle, tu nije riječ o sukobu mišljenja, sučeljavanju argumenata, ničega što ima za „svrhu promicanje nacionalnog i kulturnog identiteta u područjima umjetničkog, znanstvenog i duhovnog stvaralaštva, gospodarstva i javnoga života te skrbi za društveni razvitak“, već o izravnom pozivu na linč, što je moguće primjereno nekim drugim društvima i društvenim uređenjima, ali sigurno ne Hrvatskoj s vladavinom višestranačke parlamentarne demokracije. 

Stoga očekujem da će se Matica hrvatska, ne samo zbog dosegnutih demokratskih standarda hrvatskog društva, nego i vlastitog povijesnog pamćenja odrediti prema tekstovima Maria Tomasovića, kao i prema samom autoru, a u duhu svih onih načela na koja se i sama Matica poziva. 

S poštovanjem

Pero Jurišin

Predsjednik Upravnog odbora Documente– Centra za suočavanje s prošlošću