hr

Povodom tridesete godišnjice početka opsade Sarajeva razmišljamo o svojoj odgovornosti za potporu izgradnji mira u Bosni i Hercegovini i šaljemo apel javnosti i političkim akterima Republike Hrvatske.

Bosna i Hercegovina, naša susjeda, zemlja s kojom dijelimo više od tisuću kilometara kopnene granice, napadnuta je pred više od trideset godina. Napadnuta je iznutra i izvana. U najkrvavijem od ratova vezanih uz raspad Jugoslavije stradalo je preko 105.000 ljudi, kako je dokumentirao Istraživačko dokumentacijski centar iz Sarajeva.  U ratu su ubijeni ili nestali stanovnici čiji je broj toliki kao da su stradali svi stanovnici grada Rijeke.

Susjedstvo povlači uza svu nesreću niz lijepih, ljudskih, pozitivnih konotacija, ali i bar jednu, za nas, negativnu. Nemalu, ogromnu čak, naša je država, politika njezina, posegnula za teritorijem susjedne BiH, za njenom suverenošću. Posegnula je tako da su se počinjenim zločinima bavili međunarodni i domaći sudovi ali mi još nismo.

Udomila je Hrvatska oko milijun izbjeglica iz BiH i poduprla obranu napadnutih mjesta, nije sporno i već je mnogo puta rečeno. Nama ostaje ona mračnija strana, priznanje činjenica o logorima za nehrvate i drugim ratnim zločinima, za koje su u postupcima pred Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji odgovarali Tihomir Blaškić, Dario Kordić, Mladen Naletilić, Jadranko Prlić, Ivica Rajić i drugi. Politikom kolektivnog ‘identiteta’, ali i djelovanjem države u kojoj živimo, svi mi, građani i građanke Hrvatske, uvučeni smo u poduhvat komadanja Bosne i Hercegovine, u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata, u javnosti predstavljanog kao akcija koju čine i u naše ime.

Nikad se zbog toga nismo ispričali građanima i građankama Bosne i Hercegovine, to nas čeka. Nismo još bezrezervno, bez fige u džepu stali iza sigurnosti i suvereniteta najbližeg nam susjeda, to nas čeka. Nismo još sve naše resurse kao i prednost članstva u EU upregnuli za dobrobit države BiH, svih njenih građanki i građana, to nas također čeka.

Godinama nas prijatelji i prijateljice  iz Bosne i Hercegovine upozoravaju da ustavno uređenje predviđeno Daytonskim mirovnim sporazumom treba mijenjati jer je postalo zapreka izgradnji povjerenja i mira. Dugo traže puno snažniji angažman Europske unije. No više od deset godina nakon što su na Evropskom sudu za ljudska prava Dervo Sejdić i Jakob Finci dobili presudu protiv Bosne i Hercegovine, ključne stvari su i dalje nepromijenjene. I dalje su neravnopravni. Ustav zbog kojeg su tužili svoju zemlju i dalje ih diskriminira, ne dopuštajući Sejdiću kao pripadniku romske manjine i Finciju židovske, i svima drugima koji ne pripadaju „konstitutivnim narodima”, da se kandidiraju za Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine.

Naši susjedi za promjenu Ustava i izgradnju mira trebaju podršku cijelog svijeta jer prevladavanje posljedica rata, posebice zločina poput genocida u Srebrenici, nije moguće bez međunarodne suradnje, utemeljene na priznanju patnje svih žrtava.

Dosta nam je čekanja. U danima kada se napad Ruske Federacije na nezavisnu Ukrajinu koristi da zaplaši naše susjede u BiH, savršen je moment za ispravak svih naših grešaka iz nedavne prošlosti.

Zahtijevamo od svih institucija RH da konačno, istinski stanu iza osiguranja prosperiteta cijele BiH, odreknu se neprimjerenih uplitanja u unutrašnja pitanja BiH, budu ono što nam svima treba, pouzdani susjed koji svoju dobrobit povezuje s boljitkom susjedne zemlje.

Hrvatska kao jedina članica EU koja graniči sa zemljom teško stradalom u ratovima 90ih – i našom zaslugom, ima tu obavezu ali i priliku.

 

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Centar za mirovne studije

CROSOL – Platforma za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske

DKolektiv – organizacija za društveni razvoj

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Inicijativa mladih za ljudska prava

MIRamiDA Centar

Mreža mladih Hrvatske

Ženska soba

 

Vizual su za ARKzin oblikovali Veljko Danilović i Miroslav Ambruš Kiš – Mak, a za Documentu ga je prilagodila Alice Straniero.