hr

Za vrijeme opsade Vukovara, djelatnici bolnice s obiteljima, kao i brojni civili živjeli su u bolnici i skrivali se tamo jer su ju smatrali najsigurnijim mjestom u tom trenutku. Na dan pada grada, 18. 11. 1991., i vojnici koji nisu izašli u probojima i nisu se željeli predati, sklonili su se u bolnicu. Tamo su se još nalazili i brojni ranjenici, koji su svakodnevno dovoženi tijekom opsade. Zajedno ih je bilo nekoliko stotina. Njihova evakuacija dogovorena je na pregovorima u Zagrebu između hrvatske vlade i Jugoslavenske narodne armije 18. 11. te je prema sporazumu JNA bila odgovorna za evakuaciju bolnice, a tu evakuaciju su trebale nadzirati međunarodne organizacije.

Dan nakon pada Vukovara, poslijepodne 19. 11., jedinice JNA predvođene Veselinom Šljivančaninom, došle su u bolnicu te preuzele kontrolu nad njom. Ujutro 20.11. izveli su oko 400 osoba iz zgrade bolnice, a od njih oko 300 utrpali u autobuse i odvezli u kasarnu JNA u Vukovaru. Tamo su ih nekoliko sati mučili, prijetili im, provocirali ih te neke i fizički zlostavljali. Zatim je njih najmanje 264 prevezeno na poljoprivredno dobro Ovčara, koje je oko 5 kilometara udaljeno od Vukovara, i smješteno u tamošnje hangare. Pri ulazu su svi doveženi prolazili kroz špalir, prilikom čega su tučeni raznim tvrdim predmetima te rukama i nogama. I u hangarima su zatočenici mučeni, provocirani te fizički i seksualno zlostavljani. Najmanje su dvojica zatočenika preminula od posljedica tog zlostavljanja, a najmanje jedna zatočenica je seksualno zlostavljana.

Navečer istog dana, po zapovjedi pukovnika Mileta Mrkšića, pripadnici Jugoslavenske narodne armije su se povukli s Ovčare, a pripadnici Teritorijalne obrane Vukovar i jedinice „Leva supoderica“ nastavili su sa zlostavljanjem zatočenih vojnika i civila. Kasno navečer i tijekom noći s 20. na 21. 11. 1991. odvodili su ih u grupama do obližnje lokacije Grabovo, gdje je već bila pripremljena masovna grobnica, kraj koje su strijeljani.

Najmlađa žrtva na Ovčari, Igor Kačić, imao je samo 16 godina, dok je najstarija žrtva, Dragutin Bosanac imala 72 godine. Ondje su ubijene i dvije žene, Ružica Markobašić koja je u to vrijeme bila pet mjeseci trudna, i Janja Podhorski.

Ekshumacija masovne grobnice Grabovo započela je 31. 8. 1996., nakon čega su tijela odvožena na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagreb, gdje su pregledana i identificirana. Ekshumirano je 200 tijela, 198 muškaraca i 2 žene. Većini njih utvrđene su strijelne rane, dok je njih 7 preminulo od posljedica premlaćivanja. Tijekom 1997. godine, identificirano je 190 tijela iz te masovne grobnice. Još 16 osoba koje su se nalazile na popisu odvedenih iz bolnice, za koje se smatralo da su ubijeni na Ovčari, ekshumirano je s drugih lokacija – najviše iz masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru.

Njih 55 s tog popisa još uvijek se vodi kao nestale. Iako se i dalje smatra da su ubijeni na Ovčari, njihova tijela zasad nisu ekshumirana. Vršena su i dodatna iskapanja na području Ovčare te oko masovne grobnice Grabovo, no drugi ostaci nisu nađeni. Nije poznato što im se dogodilo.

Za zločine na Ovčari pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u rujnu 2007. osuđeni su Mile Mrkšić (20 godina), za ubojstvo, mučenje te okrutno postupanje i kršenje zakona i običaja ratovanja, te Veselin Šljivančanin (10 godina), za mučenje i kršenje zakona i običaja ratovanja, dok je Miroslav Radić oslobođen optužbi.

Pred Apelacionim sudom u Beogradu u ožujku 2004. započelo je suđenje 17 osoba koje su prema optužnici bili počinitelji zločina na Ovčari. Pred istim sudom, presuda je donesena 2010., prema kojoj su Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević, Đorđe Šošić, Miroslav Đanković i Saša Radak osuđeni na 20 godina zatvora, Milan Vojnović i Ivan Atanasijević na 15 godina, Jovica Perić na 13 godina, Nada Kalaba na 11 godina, Milan Lančužanina na 6 godina, a Goran Migoša i Predrag Dragović na 5 godina. Od optužbe su oslobođeni Slobodan Katić, Predrag Madžarac, Vujo Zlatar i Milorad Pejić. Međutim, u prosincu 2013. Ustavni sud Srbije usvojio je ustavnu žalbu optuženog Saše Radaka, utvrdivši da mu je povrijeđeno pravo na pravedno suđenje, te je prema tome Visoki kasacioni sud u lipnju 2014. donio odluku o ukidanju presude iz 2010. i vratio predmet Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje. Ponovljeni postupak okončan je u siječnju 2018. kada je Apelacioni sud u Beogradu potvrdio prvostupanjski presudu za osmero optuženih, dok je zbog nedostatka dokaza i proturječnih iskaza svjedoka, četvero optuženih ovom presudom oslobođeno. Prema toj presudi, Miroljub Vujović, Stanko Vujanović i Predrag Milojević osuđeni su na 20 godina zatvora, a Goran Mugoša na 5 godina. Presuda Nadi Kalabi promijenjena je na 11 godina zatvora, a Ivanu Atanasijeviću na 15 godina. Miroslavu Đankoviću i Saši Radaku optužbe su smanjene na 5 godina, dok su Jovica Pejić, Milan Vojnović, Milan Lančužanin i Predrag Dragović oslobođeni drugostupanjskom presudom. Proces protiv Đorđa Šošića je prekinut jer je tijekom postupka preminuo.

Ovim povodom želimo upozoriti da je nužno istražiti, utvrditi i javno iznijeti činjenice o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava, uključujući i sudbinu nestalih. Svi društveni akteri trebali bi posvećeno raditi na vraćanju dostojanstva žrtava, uspostavljanju odgovornosti i pravde, izgradnji povijesnog pamćenja na temelju činjenica i sprečavanju ponavljanja zločina u budućnosti. Utvrđivanje činjenica o stradalima, kao i kažnjavanje odgovornih za počinjena zlodjela, doprinijet će normalizaciji odnosa, pomirenju, suživotu i izgradnji održivog mira.

Na tridesetu godišnjicu zločina kod spomen-obilježja na Ovčari cvijeće su u ime Documente – centra za suočavanje s prošlošću i Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek položile Vesna Teršelič, Katarina Kruhonja i Jelena Đokić Jović.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću