hr

Nakon neizvjesnih mjeseci koji počinju prekidom prometa prema Dalmaciji u ljeto 1990. te početkom rata i postupnim približavanjem bojišnice, od kraja rujna 1991. Novska se nalazi na prvoj borbenoj liniji rata u Hrvatskoj.

Nedaleko od kuće supružnika Šeatović stacionirala se Hrvatska vojska koja je podigla rampu u blizini. Paralelno se počinju događati sustavni incidenti temeljeni na nacionalnoj pripadnosti. U danima nakon pada Vukovara ubijeni su Mihajlo Šeatović, Sajka i Mišo Rašković, te Ljuban Vujić. U spomen na njih Marica Šeatović večeras će zapaliti četiri svijeće na pokrovu bunara između kuća u Antuna Mihanovića 9 i 11, u Novskoj.

Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS/OSCE) u svojoj studiji ,,Ubojstva počinjena nad srpskim civilima od strane hrvatskih vojnika u Novskoj koncem 1991. na koja je primijenjen opći oprost“ od 9. veljače 2009. godine navodi ,,osam pojedinačnih predmeta u kojima su pripadnici hrvatskih oružanih snaga nedvojbeno ubili sedam srpskih civila, a jednome nanijeli teške tjelesne ozljede“.

Među navedenim slučajevima nalazi se i ubojstvo Miše i Sajke Rašković, Ljubana Vujića i Mihajla Šeatovića koji su ubijeni u večer 21. studenoga 1991. kada je šest vojnika upalo u obiteljsku kuću s kućnim brojem 9 u vlasništvu obitelji Rašković gdje su zatekli supružnike Rašković, Mišu i Sajku. U kuću su ušli s namjerom da ih ispitaju i pretraže skrivaju li oružje. Po saznanju kako se radi o pripadnicima srpske nacionalnosti zahtijevali su da prokažu i dovedu i ostale Srbe iz okolnih kuća među kojima su bili Mihajlo Šeatović i Ljuban Vujić. U tim trenucima započelo je iživljavanje koje je rezultiralo ubojstvom četvero civila. Prema Zapisniku o uviđaju (K-149/91) kojeg su dan nakon ubojstva 22. studenoga 1991. sastavili djelatnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske iz Policijske postaje Novska, Čedo Borojević i Vojislav Vlahović, tijela ubijenih Mihajla Šeatovića, Miše Raškovića i Ljubana Vujića nalazila su se u prostoriji dnevnog boravka u donjem dijelu kuće, a pored stolova su zatečene prevrnute stolice. Po sobi su bili vidljivi manji i veći razbacani predmeti. Tijelo ubijene Sajke Rašković nalazilo se na katu kuće uz indicije kako je prethodno silovana ili seksualno zlostavljana.

Prva podignuta optužnica (K-42/92) iz 1992. godine tereti I. okr. Dubravko Leskovar i II. okr. Damir Vid Raguž da su hladnokrvno mučili i ubili bračni par Rašković kao i kasnije dovedene Ljubana Vujića i Mihajla Šeatovića. Glavna rasprava vođena je pred Vojnim sudom u Zagrebu gdje je 18. svibnja 1992. proveden dokazni postupak. Međutim, Vojni sud je 10. studenog 1992. godine obustavio kazneni postupak pozivajući se na tada važeći ,,Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske”.

Marica Šeatović, supruga ubijenog Mihajla, 13. srpnja 2004. godine pred Općinskim sudom u Novskoj podiže tužbu protiv Republike Hrvatske (P.148/04) kojom zahtjeva naknadu nematerijalne štete zbog duševnih boli uzrokovanih ubojstvom supruga, a koja se odbija 10. prosinca 2004. godine te joj se nalaže  naknada parničnih troškova. Postupci po žalbi  pokrenuti tijekom 2006. i 2008. dodatno povećavaju troškove koje je Marica Šeatović morala podmiriti.

Prekvalifikacija zločina u Novskoj u ratni zločin protiv civilnog stanovništva omogućuje ponovno pokretanje kaznenog postupka.

Tako 15. siječnja 2010.  Županijsko državno odvjetništvo u Sisku podiže optužnicu (K-DO-16/09) protiv I. okr. Damira Vida Raguža i II. okr. Željka Škledara. Nakon provedene rasprave, 16. travnja 2010. godine na Županijskom sudu u Sisku donosi se nepravomoćna presuda kojom se I. opt. Damir Vid Raguž, koji u tim trenucima više ne boravi u Republici Hrvatskoj, proglašava krivim te mu se izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, dok se II. Opt. Željko Škledar oslobađa optužbe“.

Vrhovni sud u srpnju 2012. godine prihvaća žalbu i ukida prvostupanjsku presudu. Ponovljeni postupak  provodi se na Županijskom sudu u Zagrebu. Ključan svjedok kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, Drago Prša, neposredno saslušan na  ročištu održanom  4. ožujka 2013. godine, navodi  da je pok. Dubravko Leskovar počinitelj zločina i da mu je to osobno priznao, a da Damir Vid Raguž nije sudjelovao u zločinu jer je nakon maltretiranja na katu kuće izašao van jer više nije mogao gledati što se događa.

Vijeće istog dana donosi oslobađajuću presudu uz obrazloženje kako je postupak proveden bez bitnih materijalnih dokaza: foto-elaborat sačinjen tijekom uviđaja nestao je tijekom postupka pred Vojnim sudom u Zagrebu, nije izvršena obdukcija tijela žrtava, a nisu mogli biti pročitani niti iskazi svjedoka i okrivljenih dani pred Vojnim sudom u Zagrebu 1992. godine..

Na tridesetu godišnjicu njihove pogibije na njegove grobove u Novskoj su položile cvijeće i zapalile svijeće Vesna Teršelič i Jelena Đokić Jović, u ime Documente – Centra za suočavanje za prošlošću, u prisutnosti Marice Šeatović, supruge Mihajla Šeatovića.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću