Koncentracijski logor Slana 1941.
Ostaci logora Slana
Mjesta koja čekaju / Ana Opalić
Uspostava NDH
Dana 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), koja je obuhvaćala najveći dio današnje Hrvatske, Bosnu i Hercegovinu te istočni dio Srijema koji je danas dio Srbije. Osnovana pod pokroviteljstvom sila osovine, odnosno nacističke Njemačke i fašističke Italije, NDH se na Treći Reich ugledala i kod donošenja rasnog i nacionalnog zakonodavstva što je rezultiralo izdavanjem niza zakonskih akata, zakonskih odredbi i naredbi u tjednima i mjesecima nakon njezine uspostave.
Ovi su zakoni prvenstveno bili usmjereni protiv Srba, Židova i Roma te su pripadnici tih etničkih zajednica ubrzo postali građani „drugog reda”.
Politika rasne i nacionalne isključivosti koja je formalno-pravno bila na snazi, omogućila je proces osnivanja logorskog sustava u NDH koji se počeo formirati u drugoj polovici travnja 1941.
U početnoj etapi uslijedila su prva hapšenja i deportacije, a utemeljeni su i prvi logori: Danica pokraj Koprivnice, Kerestinec kod Zagreba, Gospić, Jadovno na planini Velebit, logori u uvali Slana i kod mjesta Metajna na otoku Pagu, kao i logori u Kruščici kod Travnika, Đakovu…
Snimci napuštenog logora Slana, nakon što su na to područje stigli pripadnici talijanske vojske, rujan 1941.
Logor Slana
U lipnju 1941. uspostavljen je sustav logora Jadovno-Pag sa sjedištem u Gospiću te dolazi do nove faze u provođenju rasne politike u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ovaj sustav logora sastojao se od više logorskih jedinica koje su se nalazile u samom Gospiću, na planini Velebit te na otoku Pagu, a glavna mjesta masovnih egzekucija zatočenika bili su logori Jadovno na Velebitu te logor Slana na otoku Pagu.
Mijo Babić, povjerenik Glavnog ustaškog stana, obišao je početkom lipnja lokacije na Pagu te je nakon toga odlučeno da će ženski logor biti smješten na rubnom dijelu sela Metajna, a muški logor na pustom kamenjaru kod uvale Slana.
S Mijom Babićem dolaze i Mijo Bzik, Milivoj Sažunić, Drago Hornung i Ivan Devčić „Pivac“, kako bi razradili planove o uspostavi logora na otoku. Sastaju se s paškim kanonikom Josipom Felicinovićem, uz čiju pomoć i na čijoj zemljopisnoj karti Paga određuju lokaciju budućeg logora. Kasnije će Felicinovićev neobjavljen rukopis o logoru, napisan u emigraciji nakon Drugog svjetskog rata, u pripremi knjige Holokaust u Zagrebu koristiti povjesničar Ivo Goldstein.
Logor Slana prostirao se na oko 5 hektara površine, a nalazio se oko 5 km udaljen od najbližeg zaseoka Metajne. Na toj kamenoj goleti, direktno izloženoj velebitskoj buri, bez pitke vode i vegetacije, nisu postojali nikakvi uvjeti za normalan život.
Prvi internirci logora na Pagu bili su Židovi uhapšeni u Zagrebu 20. lipnja 1941. godine. U Slanu su dovedeni 24. lipnja. Taj datum možemo smatrati danom početka rada ovog logora. Prvu skupinu zatočenika činilo je 30 zagrebačkih Židova. U vrijeme njihovog dolaska u Slani još nije bilo ničega, osim golog kamena.
Nakon Židova dovedeni su i Srbi te manji broj Hrvata, uglavnom komunista. Od 10. srpnja broj Srba je znatno veći. U sjevernom dijelu logora bili su uglavnom Srbi i u manjem broju Hrvati, u južnom dijelu isključivo Židovi.
Zatočenici su u kamionima i stočnim vagonima dovoženi do Gospića, a dalje su do Karlobaga išli pješice. Do logora su iz Karlobaga prevoženi ribarskim brodicama, najčešće noću. Ustaše su za ovaj posao koristili brodice lokalnog stanovništva, koje je za obavljen posao bilo plaćeno. Bilo je angažirano devet brodica. Prema kazivanjima svjedoka, neki vlasnici brodica pljačkali su zatočenike jednako kao što su to radili i ustaše. Zatočenici su bili ugurani u unutrašnjost broda, tuklo ih se čizmama i kundacima, a neki su i ubijeni i bačeni u more.
Uvjeti u sjevernom dijelu logora gdje su uglavnom bili Srbi bili su gori nego u židovskom. Zatočenici su češće ubijani i maltretirani. Mnogi Srbi su po dolasku na Pag odvođeni izravno na Furnažu, gdje su ubijeni, bez da su uopće došli u logor. Sjeverni dio logora, odvojen žicom, bio je veći po površini i po broju zatočenika. To su uglavnom bili seljaci uhapšeni u primorskim selima (primjerice u selu Šibuljine), Lici i Bosni. Ustaše su ih nazivali četnicima te tukli odmah po dolasku u logor. Kada su bili postrojeni, za razliku od Židova nisu smjeli stajati, nego su morali čučati i to tako da ih je stražar uvijek mogao udariti nogom u glavu. S njima zatočenici iz židovskog logora nisu smjeli komunicirati, a Srbi se nisu smjeli približiti ostalim zatočenicima.
Logor je bio okružen bodljikavom žicom, a na uzvišenjima oko logora bile su podignute promatračnice. Oko logora na uzvisinama raspoređeni su ustaški stražari s puškama i mitraljezima.
U logoru je sagrađeno nekoliko baraka, koje su morali izgraditi zatočenici. Radilo se o niskim drvenim objektima, zapravo o drvenim krovovima ili nadstrešnicama podignutim na niskom suhozidu. U njih je mogao stati samo manji broj logoraša, dok su ostali spavali na otvorenom, na golom i oštrom kamenu. Na ovom lokalitetu dani su u ljetnim mjesecima izuzetno vrući, a noći vrlo hladne, posebno kad puše bura.
Jedina zidana građevina u logoru bila je upravna zgrada, koju su također gradili internirci, a ostaci tog objekta vidljivi su i danas. Zatočenici su u logoru bili podvrgnuti najtežim fizičkim poslovima, kao što je gašenje vapna i rad u kamenolomu. Gradili su cestu od logora prema Metajni čije je ostatke i danas moguće vidjeti. Osim toga, morali su golim rukama graditi i promatračnice oko logora, kopati primitivnu latrinu, zidati kuhinju za ustaše te dizati ogradu s bodljikavom žicom oko logora. Nisu imali nikakvog alata niti pomagala. Morali su prenositi kamenje, daske, balvane, sijeno, kolce za ograđivanje logora i bodljikavu žicu te ostali građevinski materijal, hodajući po oštrom kamenju, poneki i bez obuće. Svaki neposluh kažnjavao se strijeljanjem.
Zatočenici su bili podvrgnuti teškom prisilnom radu gradeći prilaznu cestu prema Metajni. Radilo se 10 do 12 sati dnevno u iscrpljujućim uvjetima, uz stalna maltretiranja i premlaćivanja koja su vršili ustaški čuvari. Higijenske prilike su također bile katastrofalne, što je pogodovalo razvoju bolesti.
Snimci napuštenog logora Slana, nakon što su na to područje stigli pripadnici talijanske vojske, rujan 1941.
Svjedočanstva zatočenika
Ante Zemljar donosi svjedočanstvo Ota Radana o uvjetima rada i nasilju u logoru: „Teško se moglo obavljati bilo koji posao pod onim strašnim suncem, gladan i mučen još strašnijom žeđu. A tek rad sa kamenom bez ikakva alata! Užasno je bilo odvajanje i nošenje kamena za ugradbu bilo u trasu bilo u karaule ili drugdje. Kamenje se nosilo na rukama, bez ičega. Šutnja, zidanje, vječiti strojevi, vike, tuče, smrti oko nas i stalna smrtna prijetnja nad svakim od nas. Zobani smo bili jedan po jedan, svakodnevno. Za svaki mali neposluh ili nespretnost koja bi se ustaškom stražaru pričinila neposluhom izletio bi metak. Ali i bez toga, iz čista mira, iz najobičnijeg patološkog hira kojega je mogao provesti svaki ustaša kadgod je htio. Nikome za to nije polagao račun, naprotiv, vjerojatno je bio hvaljen i uživao ugled među drugima“. (Zemljar, 1988: 56)
Hrana u logoru bila je vrlo oskudna, te su zatočenici bili prisiljeni jesti travu i korijenje, no zbog kamenitog terena i jake bure, raslinja gotovo da i nije bilo. Samo ponegdje raste biljka koja se pokazala otrovnom. Preživjeli zatočenik Josip Balaž ovako opisuje hranu u logoru: „Pričalo se je da nas na ovom mjestu ima 500 a cjelodnevno sledovanje hrane je bilo 20 kg krompira i 10 kg brašna. Neoljušteni krompir stavljen je kuhati i na njega je naliveno razmućeno sirovo brašno i ta bijela vodenasta kašasta i odvratna hrana bila je cjelodnevni obrok od čega se većina ljudi razbolila od dizenterije.“ (Zemljar, 1988: 80). Od gladi i dizenterije mnogi su umrli. Nisu dobivali ni vodu, pa su morali piti iz jedinog izvora koji se nalazio na tom prostoru, no kako se nalazio na plaži u ravnini s morem, pitka voda se miješala s morskom. Zbog toga je bilo nemoguće utažiti žeđ.
Zatočenike su ustaše vodili na kupanje u more. O tome Josip Balaž svjedoči: „Odavde su nas vodili – gonili svakodnevno na „kupanje“ u jednu uvalu koja je bila prepuna ježinaca od kojih se dno crnilo, ali kad su nas natjerali u vodu dobro se crvenila od ljudske krvi.“ (Zemljar, 1988: 81)
Snimci napuštenog logora Slana, nakon što su na to područje stigli pripadnici talijanske vojske, rujan 1941.
Logor Metajna
Logor za žene i djecu na otoku Pagu nalazio se u selu Metajna, sjeverozapadno od uvale Slana. Žene su bile zatočene u dvije kuće (kasnije i u trećoj) koje su bile na samom rubu sela. Prve zatočenice su bile četiri Židovke, supruge zatočenika iz logora Slana. Najvjerojatnije su u Metajnu deportirane istog dana kada i muškarci u Slanu, 24. lipnja 1941. Ostale žene iz tog prvog transporta ubijene su prilikom deportacije. Nakon njih, oko 15. srpnja 1941. stižu i one žene koje su ranije uhapšene u Zagrebu, kao i druge koje su im pridružene u Gospiću.
Jedna od rijetkih preživjelih žena iz logora Metajna, Nada Feueresien, svjedoči da je u logoru bilo oko 275 žena i djece židovske i srpske nacionalnosti. Navodi da su žene u logoru šivale košulje za ustaše. Najpotresniji dio njenog svjedočanstva odnosi se na silovanja i likvidacije žena u logoru.
Nakon logora Metajna, Nada Feueresien svjedoči da je dio žena deportiran u logor Slana. Tamo je bilo zatočeno oko 600 žena i 78-ero djece. Nakon zatvaranja logora Slana, dio preživjelih žena je poslije višednevnog transporta deportiran u logor Kruščica kod Travnika.
Svjedočanstvo Nade Feuereisen:
„Po dolasku na otok Pag iskrcali smo se na obali ispod mjesta Metajna i pješke pošli na Metajnu. U Metajni smo bili smješteni u 2 vile i to 275 žena i djece. Jedan dio ustaša bio je uz vile, a drugi veći dio bio je smješten kod takozvanog Merkata. Ovdje smo naišli na žene od prvog i drugog transporta. Od prvog transporta jedino smo našli 4, dok su ostale bile utopljene za vrijeme putovanja, i to oko 44. Ove 4 ostale su žive iz razloga što su šivale košulje ustašama. Tu smo prvi put sreli i šefa logora Slana, ustaškog poručnika Devčića zvanog Pivac. Ishrana bila je minimalna. Primali smo pasulj za ručak, pasulj za večeru, hranu bez začina i 12 dag kruha. Ustaše su nam preprodavali sir, voće i ostale artikle za ishranu po strahovito visokim cijenama. Nakon našeg odlaska počele su stizati i grupe Srpkinja, a među njima poznala sam gđu Milinov, st. suprugu Banjanina, suca, kćerku i punicu. U grupi Srpkinja bila je jedna mlada činovnica sa pošte imenom Sonja (prezime ne znam). Sonju su jednu veče ustaše izvele, silovali je i nakon što će se svi ustaše izredati, ubili je i bacili u more.“
Joco Felicinović u svojem neobjavljenom rukopisu navodi da je prilikom prvog obilaska napuštenog logora u Slani potkraj kolovoza 1941. „u glavnoj ustaškoj baraci našao na zidu komad kartona na kojem se vodila evidencija s imenima i datumima žena i djevojaka silovanih u logoru i od kojeg ustaše.“ (Goldstein: 289).
O ženskom logoru u Metajni svjedok Franjo Palčić kaže: „O logoru na Slani i u Metajni iz vlastitog opažanja znam samo to da su u vili dr. Triplata u Metajni još bile vidljive na madracima velike krvave mrlje, na dva kreveta u lijevoj sobi gledajući s morske strane, a u prvome katu. To sam ja vidio na vlastite oči u još mjesecu novembru 1943. g. Po pričanju seljaka čijih se imena ne sjećam, tamo su stanovale židovke djevojke, da su ih ustaše u vili klali i bacali noću u more, a osim toga da je jedna od ovih i rodila.“ (Hrvatski državni arhiv, ZKRZ GUZ 2235/11-45)
Vile u mjestu Metajna u kojima su bile zatočene žene i djeca
Masovna ubojstva
Uz težak prisilni rad te loše higijenske uvjete, ustaše su vršile i masovne egzekucije zatočenika. One su postale sve češće nakon što je najavljeno zatvaranje logora u kolovozu 1941.
Masovna ubojstva događala su se na lokalitetu u neposrednoj blizini logora, u susjednoj uvali, poznatom pod imenom Furnaža, nad Paškom Malinom i uvalom Slana. Radi se o pustom i krševitom dijelu, kakva je bila i uvala Slana, no ovdje je postojao tanak sloj zemlje koji je omogućavao pokapanje ubijenih u plitke grobove. Zatočenici su dovoženi brodicama iz logora do Furnaže, a ponekad su iz logora dovođeni i pješice. Tijela logoraša ustaše su često bacali u more, sa zavezanim kamenom oko vrata. Ustaše su zatočenike ubijali uglavnom hladnim oružjem. Pojedinačnih ubojstava zatočenika bilo je i u samom logoru.
Zatočenici su bili strijeljani i za najmanji neposluh, no ubojstva su se događala i bez ikakvog povoda jer su ustaše s njima mogli postupati kako god su željeli. U logoru je bilo izrazito puno nasilja i ubojstava. Javna strijeljanja na kojima su morali biti prisutni svi zatočenici bila su česta, a izvršavala su se posebno u slučajevima pokušaja bijega.
Najviše likvidacija zatočenika dogodilo se neposredno prije raspuštanja logora. Tada je, prema iskazima svjedoka, ubijeno na stotine ljudi. Svjedok Juraj Persen je pred Zemaljskom komisijom za ratne zločine o ovim događajima izjavio sljedeće: „Najveći pokolj bio je izveden uoči Velike Gospe. Dan iza toga, t.j. na samu Veliku Gospu, došlo je oko 60 ustaša u Pag, s namjerom da sudjeluje u procesiji i da ponesu Gospin kip od starogradske crkve do Paga, ali primijetivši negodovanje domaćeg pučanstva odustali su od prvobitne namjere. U crkvu su naime došli naoružani sa još krvavim noževima, pa je već sama ta činjenica uzrokovala gnušanje mirnih stanovnika Paga. U to se vrijeme počelo prepričavati da će logor biti raspušten, jer da će Talijani preuzeti vlast na otoku. Dan prije raspusta logora otišao sam zajedno s dr. Dodojom do tadanjeg talijanskog komandanta Bertoli-a, u namjeri da se zauzmemo za zatočenike, no Bertoli je dr. Dodoji kratko odgovorio, da je prekasno „E gia tardi“ (Hrvatski državni arhiv, ZKRZ GUZ 2235/11-45)
Logorski sustav Gospić – Velebit – Pag se prema Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. o razgraničenju između Kraljevine Italije i NDH nalazio u Drugoj talijanskoj okupacijskoj zoni. Ta je zona pripala NDH, ali uz stalnu nazočnost talijanske vojske. 16. kolovoza vođa fašističke stranke i premijer Italije Mussolini uputio je poglavniku Paveliću telegram u kojem je tražio hitnu reokupaciju ovog područja, zbog oružanog ustanka koji se nezaustavljivo širio i nemogućnosti NDH da ga stavi pod kontrolu. To je značilo hitno povlačenje ustaške vojske iz tog područja i evakuaciju ili likvidaciju logora. Tada Slana postaje pravi logor smrti jer dolazi do masovne likvidacije preživjelih zatočenika. Naime, upravo je pred evakuaciju ubijen najveći broj zatočenika. Između 21. i 23. kolovoza Slana je ubrzano napuštena. Ustaše odlaze ostavljajući iza sebe pusti logor i slabo prikrivene zločine. Leševi su bili prekriveni tek slojem zemlje i kamena debljine 10-15 cm. Od Metajne do svjetionika sv. Krištofora bilo je 10 masovnih grobnica.
Iskapanje grobnica na području logora Slana, rujan 1941.
Zatvaranje i uništenje logora Slana
Rimskim ugovorima između fašističke Italije i ustaške NDH područje Velebita i otoka Paga bilo je dio Zone B, što je značilo da se nalazilo u sklopu NDH, ali uz stalnu prisutnost talijanske vojske. Dodatnim sporazumom predviđeno je da talijanska vojska iz sigurnosnih razloga može preuzeti cjelokupnu vlast, uključujući i civilnu.
Sredinom kolovoza 1941. pojavile su se informacije kako će Italija zatražiti reokupaciju Zone B, te su ustaše krenule sa zatvaranjem i uništenjem logora na Pagu i Velebitu, što je kulminiralo masovnim egzekucijama zatočenika.
Paški ribar Vladimir Kustić ostavio je sljedeće svjedočanstvo koje se odnosi na noć između 14. i 15. kolovoza 1941., kada je ribario u predjelu Zaton: „…kada odjednom tihu noć prolomiše dugotrajni mitraljeski rafali pomiješani s jezivim jaucima sa Furnaže“.
Procjene broja zatočenika kreću se od one koju je iznio zapovjednik talijanske posade na Pagu kapetan Bertoli koji govori o 4000 ljudi, pa do vlasnika brodica koji broj stradalih procjenjuju na 15.000 i paškog kanonika Felicinovića koji u svom rukopisu spominje brojku od 12.000 stradalih, od toga 4000 žena i djece.
Svega nekoliko stotina zatočenika i zatočenica odvedeno je iz logora nakon njegove likvidacije.
Prilikom reokupacije zone u kojoj se nalazio logorski sustav, oko 400 zadnjih logoraša prebačeno je u Karlobag, gdje je dio bio likvidiran.
U kaosu prilikom napuštanja otoka Paga, dio zatočenika je ubijen na Velebitu te su njihova tijela bačena u kraške jame.
Dio logoraša je preko Jastrebarskog prebačen u logor Jasenovac (muškarci) odnosno Kruščicu (žene s djecom). Velika većina muškaraca stradala je u Jasenovcu.
Dvije komisije talijanske vojske obišle su područje logora Slana u rujnu 1941. fotografirajući njegove ostatke te masovne grobnice u kojima su pronađeni pokopani muškarci, žene i djeca.
Talijanska vojska je stalno bila na Pagu. 6 km od logora, nalazila se talijanska posada koju je činila jedna četa XXVII. sektora GAF od 150 vojnika. Bili su vrlo dobro upućeni u to što se događa u Slani i Metajni, ali nisu ništa poduzimali da to spriječe. 3. i 22. rujna Pag su obišle dvije sanitarno-dezinfekcijske komisije talijanske vojske i podnijele detaljne izvještaje Vojno zdravstvenoj direkciji V. talijanskog korpusa. Drugu komisiju vodio je vojni liječnik Santo Stazzi. Tada su i fotografirani ostaci logora.
Potporučnik dr. Vittorio Finderle utvrđuje postojanje više masovnih grobnica te brojne manje grobove na području i u okolici samog logora. Pronalazi leševe muškaraca, žena i djece. Zaključuje da su mnogi ubijeni i bačeni u prethodno pripremljene jame, no mnogi su bačeni još živi i tako zakopani. S obzirom na to da su tijela vrlo plitko ukopana, Finderle zaključuje da postoji mogućnost širenja zaraze. Stoga poručnik dr. Santo Stazzi s još 35 talijanskih vojnika provodi sanaciju groblja. Pri tome su Talijani napravili fotografije logora i same ekshumacije, koje se i danas nalaze u fundusu Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu. Sanacija je trajala 10 dana, a započela je 11. rujna 1941. godine. Vršilo se iskapanje plitkih grobova, te su leševi spaljivani na lomačama. Tako je spaljen 791 leš, od čega je bilo 407 tijela muškaraca, 293 žena te 91 tijelo djeteta. Najmlađe dijete imalo je 5 mjeseci. Pri tome nisu otkopavali dublje grobove, smatrajući da od njih ne prijeti širenje zaraze. Sanirane su samo grobnice koje je bilo lako locirati i koje su bile plitke. Teren nikada nakon toga nije istražen, te je opravdano vjerovati da je na tom lokalitetu još uvijek zakopan veliki broj ubijenih. Treba uzeti u obzir da je prema kazivanjima očevidaca najveći broj ubijenih bačen u more.
Nakon raspuštanja logora s Talijanima na lokalitet dolaze i neki od mještana Paga. O onome što je vidio Nikola Bačić je Zemaljskoj komisiji za ratne zločine rekao: „Bio sam očevidcem kod spaljivanja lješina nesretnih žrtava ustaškog terora na Slanoj, dana 9. IX. 1941. i tad je talijanska vojska po svojim sanitetskim odredima vršila rečeno spaljivanje. Dokazi o nečovječnom mučenju bili su bezbrojni…“ (Hrvatski državni arhiv, ZKRZ GUZ 2235/11-45) Slično je posvjedočio i Duje Bilić: „Vidio sam jednu ženu kojoj je trbuh bio rasporen, a u njemu nalazilo se dijete, dok je drugo dijete držala u rukama. Bilo je mladih djevojaka, golih, kojima su bile dojke odrezane. Sve su imale na sebi tragove udaraca zadobivenih nožem i nekim tupim predmetima, vjerojatno kamenom. Tražio sam ne bi li gdje našao prazne čahure, ili možda metke, ali ne našavši ih nigdje, zaključujem da su žrtve bile zaklane ili kamenovane.“ (Hrvatski državni arhiv, ZKRZ GUZ 2235/11-45) (tg)
Fotografija uvale Slana s mora
Memorijalizacija
U studenom 1941. godine skupina pripadnika SKOJ-a, među kojima je bio i Ante Zemljar, postavila je na križ na groblju u Pagu vijenac od glogovih bodlji s dvometarskim crnim trakama na kojima je pisalo „Žrtvama – Slane“. Ova diverzantska akcija može se smatrati prvim postavljanjem spomen-obilježja za žrtve logora Slana. U samoj uvali spomen-ploča postavljana je više puta. Udruženje boraca otoka Raba postavilo ju je prvi put 1975. godine. Ova ploča uništena je početkom devedesetih. Srpsko narodno vijeće spomen-ploču je postavljalo ponovno 2010. i 2013. godine. Oba puta ploča je uništena. Bista kanonika Josipa Felicinovića, koji je sudjelovao u planiranju logora Slana i često ga posjećivao, nalazi se danas na glavnom trgu u gradu Pagu.
Fotografija spomen ploče
Zaključak – sjećanje na zatočenike i žrtve logora Slana
U središnjem dijelu otoka Paga nalazi se duboka uvala u koju se ulazi s njegove sjeveroistočne strane što gleda na Velebit. Tu je, na terenu koji svojim izgledom podsjeća na Mjesečevu površinu, bio smješten logor Slana.
Surovi uvjeti logora, kao i jednako surov odnos ustaša prema zatočenicima, nisu ostavili puno svjedoka koji bi mogli ispričati priču o ovom mjestu te nam je svako sačuvano svjedočanstvo dragocjeno. U logoru su se nalazila dva podlogora: jedan za Srbe, drugi za Židove. Prema svjedočenju rijetkih preživjelih Židova, odnos prema Srbima bio je još brutalniji, a posljedice su bile takve da prema dosadašnjim saznanjima ne postoje slučajevi srpskih zatočenika koji su preživjeli logor Slanu i Drugi svjetski rat te o tome ostavili svjedočanstvo. Zbog toga o događajima u logoru Slana znamo tek ono što je sačuvano u svjedočanstvima preživjelih židovskih zatočenika.
Briga o sjećanju na žrtve logora Slana najčešće je bila prepuštena aktivistima poput književnika Ante Zemljara, čija je knjiga Haron i sudbine neizostavan izvor svakome tko proučava ovu temu. Mjesto logora danas nije obilježeno spomenikom ili spomen pločom.
Čuvanje uspomena na žrtve holokausta i genocida je civilizacijska obaveza jer se žrtve ne smiju zaboraviti. Stoga pamtimo žrtve logora Slana.
Izvori i literatura
Knjige:
Goldstein, Ivo (2001) Holokaust u Zagrebu. Novi Liber, Židovska općina Zagreb: Zagreb
Zemljar, Ante (1988) Haron i sudbine. NIRO „Četvrti jul“: Beograd
Arhivski izvori:
Hrvatski državni arhiv, fond ZKRZ GUZ 2235/11-45
Članci:
TEMAT: LOGOR SLANA http://www.zarez.hr/arhiva/387
Šimpraga, Saša (2014) Tri mjeseca Strave, Zarez, dvobroj 387 i 388 od 3. srpnja 2014.
http://www.zarez.hr/clanci/tri-mjeseca-strave
Konjikušić, Davor (2016) Slana to je njeno ime, Novosti,
https://www.portalnovosti.com/slana-to-je-njeno-ime
Izložbe:
Izložba “Put bez povratka – od logora Slana do logora Jasenovac” otvorena u JUSP Jasenovac
Izložba “Put bez povratka – od logora Slana do logora Jasenovac” otvorena u Beogradu
http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=9301
Izložba “Slana – Radikalni krajobraz” otvorena u Zagrebu
Otvorena izložba “SLANA – Radikalni krajobraz” u zagrebačkoj Galeriji Nova
Autor i autorice tekstova
Ivo Pejaković, Tia Glavočić, Nataša Mataušić
Uredila
Vesna Teršelič
Lektura i korektura
Đino Đivanović
Fotografija
Ana Opalić
Arhivske fotografije
Hrvatski povijesni muzej
Podrška
Stiftung EVZ
Zahvale na suradnji
Hrvatski povijesni muzej, zaposlenici i zaposlenice JUSP Jasenovac i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću
