Žrtve rata – psihijatrijski aspekti

U susret kampanji „Pravda za žrtve“, kao podršku obeštećenju za sve civilne žrtve rata te povodom Međunarodnog dana prava na istinu o teškim povredama ljudskih prava i za dostojanstvo žrtava, objavljujemo tekst psihijatrice Suzane Večerić.

Dr. med. Suzana Večerić, psihijatrica

Ljudska povijest je bitno određena ratovima koji su kroz vrijeme i prostor konstanta na Zemlji. Ratni sukobi i njihovi ideolozi i vođe ostavljali su brda leševa na područjima gdje se odvijao rat.  Stradavali su vojnici i civili, žene i muškarci, odrasli i djeca, stari i mladi. Gubili su se životi, dijelovi tijela, fizičko i mentalno zdravlje, članovi obitelji i druge bliske osobe, statusi u zajednici a nekad i čitave zajednice,  zavičaji, rodni grad, materinji jezik i kultura. Dimenzija stradavanja ljudi bitno je ovisila o visini gubitka a posljedice i o pomoći koju je društvo pružalo žrtvama nakon rata.

Iskustvo rata sa svim njegovim sastavnicama je iskustvo apsolutnog, ekstremnog nasilja. Veliko istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije 2002. godine o nasilju i zdravlju pokazuje kakav katastrofalan utjecaj na ljudsko zdravlje i na društvo općenito ima nasilje.[1] Naše iskustvo Domovinskog rata od 1991. do 1995. godine, čije posljedice se još rješavaju i u 2021. godini, zorno ilustrira kompleksnost ratne traume i njenog perpetuiranja kroz generacije.

Kako jezgrovito i jasno piše naša književnica Ivana Šojat Kuči, trauma je sve što nas je moglo ubiti a što smo nekim slučajem preživjeli[2]. Ratna trauma je primjer traume koju uzrokuje čovjek (man made trauma) i ona ima dinamiku različitu od dinamike trauma koje su posljedica prirodnih katastrofa. Dok  gubitke i pustošenja koja uzrokuju prirodne katastrofe okolina spremno priznaje i prihvaća intenzivno empatizirajući sa žrtvama i obilato šaljući moralnu i materijalnu pomoć, kod ratne traume okolina je uhvaćena u konflikt žrtve i počinitelja. Zadnje zahtjeva kvalifikaciju situacije koja je proizvela žrtvu u smislu osude počinitelja i priklanjanja jednoj strani. Moralna neutralnost je moralno neprihvatljiva u radu s ratnom traumom što stavlja važan i težak zahtjev na okolinu koja se treba odrediti u svakom konkretnom slučaju[3].

Psihička trauma  koja je posljedica ratnih operacija i raznih kolateralnih ratnih događanja, pored konkretnih vanjskih gubitaka kao što je gubitak bliskih osoba, doma i/ili domovine, ima razorno djelovanje na unutarnji svijet žrtve u kojem razara dobri matriks, internalizirane dobre objekte i iskustva, psihičke strukture koje omogućavaju vjeru u dobar i sretan život te povezanost sa svijetom i smislom postojanja.

Psihička  trauma je ozbiljna ozljeda psihičkih struktura, to je rana na duši žrtve koja neće proći sama od sebe a također je neće iscijeliti samo medicinski i psihologijski pristupi. Poznato je da je dijeljenje traumatskog doživljaja s drugim ljudima pretpostavka oporavka i obnove smislenosti svijeta[4]. Tu je uloga šire zajednice presudna za razrješenje traume. Žrtvama je potrebno  priznanje društva da je nasilnik koji je izazvao tu ozljedu bio u krivu. Također je bitno da slijedom priznanja žrtvine patnje zajednica obešteti žrtvu i na taj način nedvosmisleno pokaže da je na njenoj strani.

Ukoliko zajednica, iz bilo kojeg razloga, ne priznaje nasiljem proizvedenu štetu i nepravdu koja je viktimizirala njenog člana, onemogućava oporavak tog člana i dodatno ga povređuje. U tom slučaju traumatirzirana osoba ostaje u poziciji žrtve što je toksično za njeno fizičko, psihičko i socijalno zdravlje.  Pored konkretne žrtve rata pati i njen obiteljski krug i članovi uže grupe kojoj žrtva pripada. Na taj način društvo ravnodušnošću i nečinjenjem ne štiti  već oštećuje neke građane i neku kategoriju građana. U ovakim okolnostima trauma se ne može razriješiti iako se može preživjeti da bi se kao narativ ili epigenetska promjena izazvana ratnom traumom prenijela na nove generacije[5].  Psihosocijalne posljedice društvenih nepravdi i nerazrješenih ratnih trauma su prijetnja miru i prosperitetu svakog društva.

Nažalost, u Hrvatskoj, a i u drugim državama nastalim na prostoru  bivše Jugoslavije, priznavanje trauma nacionalnim manjinama je  većinskim nacijama još uvijek teško prihvatljivo. Takvo stanje se mora mijenjati aktivnošću kako institucija vlade  tako i nevladinih organizacija koje se bave rehabilitacijom žrtava rata i izgradnjom mira i demokracije.

[1] World report on violence and health / edited by Etienne G. Krug … [et al.]

[2] https://express.24sata.hr/life/ratna-trauma-ce-trajati-dok-ljudi-osmrtnicama-oplakuju-djecu-1909

[3] Herman, Judith Lewis: Trauma i oporavak, Ženska infoteka 1996., Zagreb, str. 17.

[4] Herman, Judith Lewis: Trauma I oporavak, Ženska infoteka 1996., Zagreb, str. 85

[5] https://www.research.va.gov/currents/1016-3.cfm

Zagreb, 24.03.2021.