Zločin u selima Općine Promina
Nakon provedenog ponovljenog postupka, optuženik Rajko Janković je 24. rujna 2010. presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku proglašen krivim da je tijekom ratnih sukoba u prominskom kraju počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.
Prethodno je Vrhovni sud RH rješenjem broj I KŽ 395/05-3 od 11. prosinca 2008. ukinuo presudu Županijskog suda u Šibeniku broj K-23/03 kojom je optuženik 14. svibnja 2004. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.
OPTUŽNICA (SAŽETAK)
Optuženika se tereti da je od kraja 1991. godine do vojno redarstvene akcije “Oluja” 04. kolovoza 1995. na privremeno okupiranom području RH u selima Općine Promina, zlostavljao i zastrašivao civile hrvatske nacionalnosti, prijetio im, među njima širio strah i teror, pljačkao njihovu imovinu te da je jednu žensku osobu pokušao silovati,
pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Optužnica je više puta mjenjana. Optužnicu kao i sve kasnije izmjene možete vidjeti u nastavku:
– optužnicu ŽDO Šibenik od 11. srpnja 2003. možete pogledati ovdje;
– izmjenu optužnice od 13. svibnja 2004. pogledajte ovdje;
– dopunu na zapisniku s glavne rasprave od 14. svibnja 2004. pogledajte ovdje;
Tijekom glavne rasprave u ponovljenom postupku optužnica je još dva puta precizirana:
– na zapisniku od 10. rujna 2010.;
– na zapisniku od 24. rujna 2010.
OPĆI PODACI
Županijski sud u Šibeniku
Broj predmeta: K-7/09
Vijeće za ratne zločine: sudac Dalibor Dukić, predsjednik Vijeća; sutkinja Jadranka Biga-Milutin, članica Vijeća; sutkinja Oredana Labura, članica Vijeća
Optužnica: ŽDO-a u Šibeniku K-DO-12/03 od 11. srpnja 2003. godine, izmijenjena 13. svibnja 2004., dopunjena na ročištu 14. svibnja 2004., precizirana na ročištima 10. i 24. rujna 2010.
Zastupnik optužbe: Zvonko Ivić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku
Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZRH
Optuženik: Rajko Janković, u ponovljenom postupku branio se sa slobode (u pritvoru se nalazio tijekom prvoga postupka, od travnja 2003. do objave prvostupanjske presude 14. svibnja 2004.)
Branitelj optuženika: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka
Žrtve/oštećeni – zlostavljani i/ili zastrašivani i/ili pljačkana imovina:
Šime Zelić, Neda Zelić, Vlado Zelić, Ankica Zelić, Neda Zelić, Anđa Čavlina, Dinka Karaga, Ante Parać, Milka Parać, Marija Parać, Ante Bračić, Marija Bračić
PRESUDE
Okrivljeni Janković je presudom Županijskog suda u Šibeniku broj K-23/03 14. svibnja 2004. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.
Presudu pogledajte ovdje.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj I KŽ 395/05-3 od 11. prosinca 2008. ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Šibeniku i predmet vratio na ponovno raspravljanje. Prvostupanjska je presuda ukinuta iz procesnih razloga, jer je optuženik za dio inkriminiranih radnji proglašen krivim, a za dio oslobođen, iako mu je na teret stavljeno jedno produljeno kazneno djelo, koje se mora u cjelini presuditi, pri čemu nije moguće istovremeno donijeti i osuđujuću i oslobađajuću presudu.
Rješenje Vrhovnog suda RH od 11. prosinca 2008. možete pogledati ovdje.
Nakon provedenog ponovljenog postupka, okr. Janković je 24. rujna 2010. na Županijskom sudu u Šibeniku ponovno proglašen krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.
Presudu možete pogledati ovdje.
MIŠLJENJE NAKON PONOVLJENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA
Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku je 24. rujna 2010. donijelo presudu kojom je okrivljenika proglasilo krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.
Optužnicom ŽDO u Šibeniku broj K-DO-12/03 od 11. srpnja 2003., izmijenjenom podneskom od 13. svibnja 2004. te na ročištima glavne rasprave 14. svibnja 2004., 10. rujna 2010. i 24. rujna 2010. optuženika se tereti da je od kraja 1991. do Vojno-redarstvene akcije “Oluja” 4. kolovoza 1995. na privremeno okupiranom području RH u selima Općine Promina, zlostavljao i zastrašivao civile hrvatske nacionalnosti, prijetio im, među njima širio strah i teror, pljačkao njihovu imovinu i imovinu prognanih Hrvata.
U prvom prvostupanjskom postupku, koji se na Županijskom sudu u Šibeniku vodio 2004. godine, Vijeće je utvrdilo krivnju okrivljenika za sedam točaka optužnice, dok ga je po dvije točke optužnice oslobodilo od optužbi. Izreklo mu je kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.
No Vrhovni sud RH je 2008. godine rješenjem broj I Kž 395/05-3 ukinuo prvostupanjsku presudu i naložio ponovno suđenje zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Navedena povreda počinjena je time što je Vijeće presudom djelomično osudilo, a djelomično oslobodilo okrivljenika za isti činjenični opis djela. Sve radnje jednog produženog djela koje su optužnicom bile stavljene na teret okrivljeniku, a koje se djelo sastojalo od ukupno devet radnji, trebalo je u cijelosti i presuditi. S obzirom da je sud procijenio da određene radnje okrivljenik nije počinio, trebao ih je ispustiti iz činjeničnog opisa, no to nije učinio.
Presudom od 24. rujna 2010. okrivljenik je iznova proglašen krivim za sedam točaka optužnice. Ovoga puta izrečena mu je kazna zatvora u kraćem trajanju. Kao i 2004. godine, okrivljeniku je izrečena kazna zatvora ispod minimuma predviđenog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Vijeće je raniju neosuđivanost okrivljenika, pomaganje pripadnicima Hrvatske vojske, zaštitu od neprijateljskih vojnika i činjenicu da je proglašen krivim za manju količinu kriminalne aktivnosti od one za koju je optužen uzelo kao posebno olakotne okolnosti koje su dovele do izricanja kazne zatvora ispod minimuma predviđenog za predmetno kazneno djelo.
Razlozi zbog kojih se Vijeće odlučilo na ublažavanje kazne u ukinutoj presudi gotovo su identični razlozima navedenim u obrazloženju presude od 24. rujna 2010., s tim što je u drugonavedenoj presudi kao razlog za ublažavanje naveden i protek vremena. Nije posebno obrazloženo koje su nove okolnosti zbog kojih se odlučilo za izricanje još kraće kazne.
Smatramo da su sudovi u situacijama kada se odlučuju za ublažavanje kazne, dužni vrlo precizno objasniti koje su posebno izražene olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne.
Smatramo kako je dvojbeno da li činjenica da je optuženik osuđen za manju količinu kriminalne aktivnosti od one za koju je optužen može biti cijenjena kao olakotna okolnost, a posebno kao razlog za izricanje kazne zatvora u trajanju ispod propisanog minimuma.
