Zločin u Doljanima kod Daruvara

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskoga suda u Bjelovaru, od 05. do 07. studenog 2007. godine, održano je ponovljeno suđenje (naime, odlukom Vrhovnog suda broj I Kž 790/04-5 od 12. listopada 2006. g. prihvaćena je žalba Državnog odvjetnika te je ukinuta prvostupanjska oslobađajuća presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje) protiv optuženih Stojana Vujića i Dobrivoja Pavkovića za kazneno djelo ratnoga zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH, počinjenog u selu Doljani kod Daruvara, 01. rujna 1991. 

OPTUŽNICA (SAŽETAK) 

I optuženog Stojana Vujića i II optuženog Dobrivoja Pavkovića optužnicom broj K-DO-81/03, od 05. veljače. 2004. godine, izmijenjenoj na glavnoj raspravi 07. studenog 2007. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru tereti da su dana 01. rujna 1991. godine, u ranim jutarnjim satima, zajedno sa većim brojem naoružanih pripadnika srpske paravojne formacije tzv. „TO Pakrac“ izvršili minobacački napad na Doljane, nakon čega su, podijeljeni u nekoliko grupa, iz više smjerova izvršili pješački napad na Doljane. Po upadu u selo ulazili su u kuće i odvodili neke, od tamo zatečenih, civila i pripadnika seoske straže. II okr. Dobrivoje Pavković kundakom automatske puške je udario u leđa zarobljenog pripadnika seoske straže Vladimira Zimića te mu iz puške ispalio u noge dva kraća rafala ranivši ga u lijevo stopalo. Zatim su svi zajedno uz upotrebu ručnih bacača, tromblonskih mina i pušaka napali kuću Miroslava Polenusa u predjelu zvanom „Kopeček“ u kojem se nalazilo više pripadnika MUP-a RH i seoske straže koje su, prijetnjom da će ubiti prisilno dovedenog Zimić Vladimira, prisilili na predaju. Nakon što su svi odložili oružje i izašli iz kuće, bili su svučeni do gaća. Zarobljene su zatim udarcima kundaka pušaka oborili na cestu glavom prema dolje, te su im žicom vezali ruke te ih tako vezane udarali po cijelom tijelu i glavi. Potom su u tako vezane i nemoćne zarobljenike iz blizine pucali iz vatrenog oružja. Pri tome su su Vitomir Polenus, Željko Hunjek, Alfons Tutić, Vladimir Zimić i Marijan Polenus zadobili teške tjelesne ozlijede, dok su Srećko Manđini, Željko Bublić i Eugen Lapčić zadobili mnogobrojne teške i po život opasne tjelesne ozlijede od kojih su preminuli, što je sve bilo u suprotnosti s odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. g. 

dakle, na taj su način, kršeći pravila međunarodnog prava ratne zarobljenike mučili, prema njima nečovječno postupali i ubijali, pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika koji je kao takav propisan i kažnjiv po članku 122. OKZRH. 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Rasprava je vođena pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, u sastavu: sutkinja Antonija Bagarić – predsjednica Vijeća, sutkinja Milenka Slivar – članica Vijeća i sutkinja Ivanka Šarko – članica Vijeća. Optužnicu je zastupao Ivan Rahlicki, zamjenik ŽDO-a iz Bjelovara. 

Branitelji: 
– za I opt.: Momčilo Borčanin, odvjetnik iz Zagreba, branitelj po službenoj dužnosti 
– za II opt.: Božica Jakšić, odvjetnica iz Bjelovara, braniteljica po službenoj dužnosti 

Žrtve: Srećko Manđani, Željko Bublić i Eugen Lapčić(smrtno stradali); Vitomir Polenus, Željko Hunjek, Alfons Tutić i Vladimir Zimić (zadobili teške tjelesne ozlijede); Marijan Polenus (zadobio tjelesne ozljede) 

Na roćištu održanom 05. studenog razdvojen je postupak, koji će se posebno dovršiti, u odnosu na opt. Stojana Vujića (ovaj optuženik nije pristupio na ovo roćište). 

PRESUDA 

Vijeće je 07. studenoga 2007. godine, nakon vijećanja i glasovanja, objavilo presudu kojom je opt. Dobrivoja Pavkovića oglasilo krivim za počinjenje k.d. iz čl. 122. OKZRH i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. 

Temeljem čl. 122. st.1. ZKP-a optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka, a temeljem čl. 102. st. 4. ZKP-a optuženiku je određen pritvor. 

Optuženi Dobrivoje Pavković, koji se branio sa slobode, nije bio nazočan objavi presude.

Vrhovni sud RH (javna sjednica održana 14. svibnja 2008. godine) potvrdio je presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru kojom je opt. Dobrivoje Pavković osuđen na kaznu zatvoru u trajanju od 15 godina.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA 

Ponovljeni kazneni postupak je proveden korektno. 

Analizirajući i ocjenjujući izvedene dokaze Sud je – donoseći osuđujuću presudu – utvrdio, da je dokazano, da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Pri donošenju presude Sud je povjerenje dao svjedočenju onih dvaju svjedoka koji su vidjeli i prepoznali optuženika. 

Okrivljeni Pavković je bio prisutan tijekom glavne rasprave, branio se sa slobode. Neposredno prije objave presude napustio je Hrvatsku, te ga se smatra bijeguncem, i za njim je raspisana međunarodna tjeralica. Inače prebiva u Republici Srbiji, a pored hrvatskog posjeduje i državljanstvo Republike Srbije. 

Obrazloženje 

Županijski sud u Bjelovaru, u Vijeću sastavljenom od sutkinja Antonije Bagarić kao predsjednice Vijeća, te Milenke Slivar i Ivanke Škaro, kao članica Vijeća, u kaznenom predmetu protiv optuženog  Pavkovića zbog kaznenog djela iz 122. čl. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj: K-DO-81/03 od 05. veljače 2004., a izmijenjene na glavnoj raspravi 07. studenog 2007. godine, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave, u prisutnosti  zamjenika Županijskog državnog odvjetnika, Ivana Rahlickog, braniteljice po službenoj dužnosti Božice Jakšić, dana 07. studenog 2007. godine donio je osuđujuću presudu. Sud je presudio, da je optuženik Dobrivoje Pavković počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika dana 1. rujna 1991. godine, kada je, zajedno s drugim naoružanim pripadnicima srpskih paravojnih formacija s kojima je bio povezan zajedničkom odlukom o djelu, bio svjestan da se muči ratne zarobljenike i prema njima nečovječno postupa, ali je usprkos tome sudjelovao u maltretiranju pripadnika seoske straže i hrvatske policije kojom prigodom su bili ranjeni Željko Hunjek, Alfons Tutić, Vladimir Zimić i Marjan Polenus, dok su Srećko Manđini, Željko Bulić i Eugen Lapčić smrtno stradali. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. 

U prvotnom postupku prvooptuženik Stojan Vujić i drugooptuženik Dobrivoje Pavković su oslobođeni optužbe temeljem članka 354. točka 3. ZKP-a – zbog nedostatka dokaza. 

Vrhovni sud vratio je predmet na ponovni postupak smatrajući da razlozi prvostupanjskog suda, o nedostatku dokaza da su optuženici ostvarili kazneno djelo zbog kojeg ih se tereti, nisu prihvatljivi, jer ti razlozi nisu takve prirode da bi mogli obezvrijediti iskaze prvenstveno onih svjedoka koji su vidjeli i prepoznali oba optuženika. 

Ponovljeni postupak je proveden u odnosu na optuženog Dobrivoja Pavkovića, jer je kazneni postupak u odnosu na prvooptuženog Stojana Vujića, koji je bio nedostupan, iz razloga svrhovitosti  azdvojen. 

U ponovljenom postupku od sedamnaest svjedoka optuženika su teretili: svjedok Vladimir Zimić, navodeći da je 100% siguran da mu je optuženi Pavković kritičnog dana pucao u noge, i svjedok Mirko Joščak ustvrdivši da je optuženik Pavković bio među onih 20-ak pripadnika srpskih paravojnih formacija koji su ih vezali, udarali kundacima i čizmama dok su ležali na cesti. Svjedok Zdravko Joščak naveo je, da je od drugih čuo, da je optuženik bio među srpskim paravojnim formacijama čiji su ih pripadnici tukli i zlostavljali. Sud je puno povjerenje poklonio i iskazima svjedoka Klimeša, Halupeckog, Mlinarića i Ružičke koji su, osporavajući alibi optuženika, istaknuli da kritičnog dana, na dan napada na Doljane, nisu vidjeli opt. Dobrivoja Pavkovića u selu, niti kod trgovine. Naime, tijekom kaznenog  postupka nije izveden niti jedan dokaz koji bi ukazivao na razloge zbog kojih bi navedeni svjedoci lažno teretili optuženika Pavkovića. Ovi svjedoci su, naime, u svojim svjedočenjima apostrofirali višenacionalni sastav mještana Doljana kao činjenicu koja je išla u prilog jačanju dobrosusjedskih odnosa. Iskaz svjedokinje Dušanke Pavković je doprinio rješavanju dvojbi o činjenicama u suštinskom, logičko-spoznajnom smislu. Ona je, naime, potvrdila da je s optuženikom razgovarala onog dana kada je MUP-ovo oklopno vozilo prolazilo kroz selo, a što je, prema iskazima pojedinih svjedoka i optuženikovoj obrani, bilo sutradan, dan nakon inkriminiranog događaja. 

Sud je obrazložio na temelju čega je utvrdio da je optuženik, koji je bio povezan s ostalim počiniteljima međusobnom zajedničkom  odlukom o djelu, bio svjestan da se na ovakav način muči ratne zarobljenike i prema njima nečovječno postupa, od kojih su trojica ubijeni, a kako je i sam u tome sudjelovao, upravo je to i htio, postupao je s izravnom namjerom. Time je počinio kazneno djelo 

protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. 

Tijekom glavne rasprave nisu zabilježene povrede odredbi ZKP-a. 

Predsjednica Vijeća upozorila je optuženika na sva njegova zakonska prava i obveze, profesionalno i koncentrirano je upravljala glavnom raspravom, brinula se da predmet postupka bude svestrano raspravljen, vodeći pri tom računa i o načelu ekonomičnosti postupka. 

Također je korektno diktirala izjave svjedoka u zapisnik. Optuženiku je vrijeme provedeno u pritvoru od 16. do 19. prosinca 2003. godine, i od 07. studenog 2007. pa nadalje, uračunato u izrečenu kaznu.