Zločin u Berku

Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske djelomično je prihvatilo žalbu opt. Stevana Perića te je preinačilo presudu suda prvog stupnja u odluci o kazni (Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru izreklo mu je 24. prosinca 2007. godine kaznu zatvora u trajanju od 4 godine) pa ga je za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, počinjenog u Berku, osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci. 

OPTUŽNICA (SAŽETAK) 

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je 05. travnja 2006. godine podnijelo optužnicu broj K-DO-42/01 protiv 35 osoba zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva na štetu mještana Berka.

Navedenu optužnicu možete vidjeti ovdje.

Izvanraspravno Vijeće Županijskog suda u Vukovaru je odlučilo da se postupak protiv Slobodana Vučetića, Petra Gunja, Mirka Vujića i Stevana Perića izdvoji i posebno dovrši. S tim u svezi ŽDO je 08. rujna 2006. prilagodilo optužnicu. 

Naknadno je, na glavnoj raspravi 22. prosinca 2006. godine, zbog raspravne nesposobnosti uslijed bolesti, razdvojen postupak u odnosu na opt. Mirka Vujića. 

ŽDO u Vukovaru je svojim podneskom od 19. studenoga 2007. godine odustalo od optužbe protiv optuženih Vučetića i Gunja te je izmijenilo optužbu u odnosu na optuženog Perića. Izmijenjenu optužnicu protiv opt. Stevana Perića možete vidjeti ovdje. 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA 

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru u sastavu: Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća, Branka Ratkajec-Čović, članica Vijeća, Željko Marin, član Vijeća. Optužnicu zastupa Zdravko Babić, zamjenik ŽDO-a u Vukovaru. 

Branitelj opt. Perića je odvjetnik Tomislav Filaković. 

Popis imena žrtava moguće je vidjeti u pridruženom dokumentu pod nazivom BERAK izvještaji s rasprava.doc. 

Na raspravi 22. prosinca 2006. g. Vijeće je donijelo rješenje prema kojemu je, zbog bolesti, razdvojen kazneni postupak protiv opt. Mirka Vujića u odnosu na postupak protiv optuženih Vučetića, Gunja i Perića. 

Promatrači Centra za mir, nenasilje i ljudska prava nisu prisustvovali raspravi 14. svibnja 2007. godine. Stoga nemamo izvještaj sa te rasprave. 

ŽDO je podneskom od 19. studenog 2007. godine odustalo od optužbe protiv optuženih Vučetića i Gunja. 

PRESUDA 

Dana 24. prosinca 2007. godine predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavio je presudu kojom je opt. Stevan Perić proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.

Presudu Županijskog suda u Vukovaru K-48/06 od 24. prosinca 2007. pogledajte ovdje.

Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske (javna sjednica održana dana 05. studenog 2008. godine) djelomično je prihvatilo žalbu opt. Stevana Perića te je preinačilo presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru pa ga je osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2008. godine pogledajte ovdje (PDF, 775 KB).

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Glavna rasprava, koja je nakon razdvajanja postupka vođena u procesu protiv četvorice (od ukupno 35) optuženika, optuženih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Berku, trajala je od rujna 2006. do prosinca 2007. godine. Zbog procesne nesposobnosti razdvojen je postupak u odnosu na opt. Mirka Vujića. Državno odvjetništvo je tijekom postupka odustalo od optužnice protiv Slobodana Vučetića i Petra Gunja te je postupak protiv njih obustavljen.

U prosincu 2007. godine opt. Stevan Perić nepravomoćnom je presudom proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine. Sud je utvrdio, da je Stevan Perić, tada maloljetan, počinio konkretne radnje zlostavljanja zatočenih civila, no, smatrao je, da optužba nije dokazala navode optužnice prema kojima je opt. Perić bio uključen u planiranje etničkog čišćenja Berka, formiranja logora, ubijanja i protjerivanja nesrpskog stanovništva. Sud je cijenio činjenicu da je u vrijeme izvršenja djela okrivljeni imao nepunih 17 godina, tj. kao olakotnu okolnost uzeo je mladost, nezrelost i nepromišljenost optuženika te njegovu neosuđivanost. Također, Sud je olakotnom okolnošću ocijenio i činjenicu što je kao stražar u logoru u određenim prilikama bio “dobar” prema zatočenicima (tu okolnost navelo je nekoliko svjedoka), a u pogledu pobuda i osobnih prilika optuženika navedeno je da su i optuženikovi otac i brat također bili stražari u logoru.

Mislimo da je ovaj postupak očiti primjer postupka u kojemu je bilo nužno preotvoriti istragu protiv okrivljenika dostupnih pravosuđu RH, a tek potom, u zavisnosti od rezultata istrage, podići optužnicu, ili odustati od kaznenog progona.

Faza glavne rasprave nije, i ne bi smjela biti, dio postupka u kojemu se “provodi” istraga. U protivnom žrtve zločina su dodatno povrijeđene, i, kao i okrivljenici, samo mogu biti nezadovoljni površnošću rada pravosudnih tijela Republike Hrvatske, dok počinitelji zločina ostaju izvan “ruku pravde”. Društvo u cjelini opetovano “prima poruku” koja dugoročno i dalekosežno “signalizira” da nije uspostavljena pravna sigurnost građana, niti uvjeti za održivi mir – odnosno da se pravdu nakon rata ne uspjeva postići u ključnom “mediju” pravne države – u sudskim procesima.

Također, pitanje je kako je optužnica, u kojoj se od 35-orice optuženika 16-orica ne terete za ijednu konkretnu radnju, postala pravomoćna. Nije nam pozato jesu li branitelji optuženika ulagali prigovore na optužnicu, ali i u slučaju kada obrana nije uložila prigovor, Sud ju je ovlašten ispitivati te eventualno vratiti tužitelju radi otklanjanja uočenih nedostataka. U ovome postupku, takvu procjenu Suda, nažalost, nismo zabilježili. 

U tijeku glavne rasprave svjedoci, koji su evidentno oštećeni kaznenim djelom (čak i po izreci presude), uopće nisu upozoravani o pravu postavljanja imovinskopravnog zahtjeva, niti im je na bilo koji način ukazano da u postupku imaju položaj oštećenika.

Po našem mišljnju su svjedoci u ovome postupku, koji su u ratnim događajima pretrpjeli teške traume i kojima su ubijeni članovi obitelji trebali imati stručnu psihološku pomoć, osim podrške koju su dobili od volonterske službe za podršku svjedocima.

Obrazloženje

Sam zastupnik optužbe je u svom završnom govoru istaknuo teškoće s kojima se suočavao ovaj postupak: da je istraga vođena još 90-ih godina, da je vođena protiv velikog broja okrivljenika (njih 53), da su svjedoci, velikom većinom prognanici, ispitivani na sudovima u Rijeci, Puli, Zagrebu, Osijeku, te da je prava istraga “provedena” tek sada, na glavnoj raspravi.

Unatoč tomu, Županijsko državno odvjetništvo odlučilo je, 15 godina od počinjenja zločina, podignuti optužnicu protiv 35 osoba na temelju ranije provedene a, očito, nedovoljno kvalitetne istrage. Zastupnik optužbe je istakao da su ŽDO i Sud “bili prisiljeni provesti istragu na glavnoj raspravi”. Naime, rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnoj raspravi je odustanak tužitelja od optužbe protiv optuženih Vučetića i Gunja te značajna izmjena optužnice protiv opt. Perića (konkretne radnje koje mu se stavljaju na teret su gotovo u potpunosti izmijenjene).

Optužnicom se 16-oricu optuženika ne tereti niti jednom konkretnom radnjom (među njima je i opt. Vujić), spominju se samo u “preambuli” činjeničnog opisa optužnice, osnovanost takve optužnice je upitna, a optužnica je unatoč tome postala pravomoćna. Nije nam poznato jesu li obrane optuženika prigovarale takvoj optužnici, no i sam Sud je (izvanraspravno vijeće na zahtjev predsjednika vijeća pred kojim se treba održati glavna rasprava) ovlašten odlučiti o svakom pitanju o kojemu se rješava na temelju prigovora.

Okrivljenik za teško kazneno djelo (do odustanka od optužbe opt. Gunja se teretilo da su on i još tri osobe ubili Ljubicu i Tunicu Garvanović i Anu Magić, te njihova tijela isjekli, bacili u bunar, a potom u bunar bacili bombu) se branio sa slobode, iako bi, ukoliko osnovana sumnja da je optuženik to djelo doista počinio, težina navedenog djela trebala biti dovoljan razlog za određivanja pritvora po čl. 102. st. 1. t. 4. (posebno teške okolnosti djela).

Nekoliko svjedoka je izjavilo da ih je dan, ili nekoliko dana, prije rasprave posjetio djelatnik policije, zbog čega je obrana podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja, jer smatra da su policijski djelatnici posjećivali svjedoke s ciljem “osvježivanja pamćenja”.

Mnogi svjedoci, koji su prema optužnici, a neki i prema izreci presude (Marica Mitrović, Tadija Mrkonjić, Zlata Latković, Petar i Marija Penavić), oštećeni kaznenim djelom, na glavnoj raspravi uopće nisu upitivani postavljaju li imovinsko-pravni zahtjev, niti je na bilo koji način konstatirano da imaju status oštećenika.

Također smatramo da je Sud, nakon što je tužitelj odustao od optužbe protiv optuženih Vučetića i Gunja u fazi glavne rasprave, umjesto rješenja o obustavi postupka trebao razdvojiti postupak u odnosu na opt. Perića, i u odnosu na Vučetića i Gunja donijeti presudu kojom se optužba odbija. Naime, postupak se može obustaviti jedino ukoliko je tužitelj odustao od optužbe prije započinjanja glavne rasprave. Kako to ovdje nije bio slučaj, Sud je trebao postupiti kako je to naprijed navedeno. Položaj Vučetića i Gunja bi sa pravomoćnom odbijajućom presudom bio nešto povoljniji, ukoliko bi u obzir eventualno došla obnova postupka.

Usprkos radu volontera (iz Udruge za podršku žrtvama/svjedocima u sudskim postupcima koja djeluje pri Županijskom sudu u Vukovaru) koji su bili na usluzi svjedocima, svjedoci u ovome postupku, koji su u ratnim događajima pretrpjeli teške traume i kojima su ubijeni članovi obitelji, često su bili nervozni i dekoncentrirani. Rad volontera je pohvalan i služi za primjer ostalim sudovima u Republici Hrvatskoj. Međutim, u ovome postupku je bilo vidljivo da je, osim spomenutog rada volontera, potrebno pronaći i mehanizme kojima bi se svjedocima koji su u teškom psihičkom stanju pružila i psihološka pomoć.

IZMJENA OPTUŽBE TE RJEŠENJE O OBUSTAVI POSTUPKA U ODNOSU NA NEKE OKRIVLJENIKE SA PRVOTNE OPTUŽNICE

Nakon što je početkom 2009. godine ŽDO u Vukovaru izmijenilo prvotnu optužnicu, na način da je 12-orici optuženika (Draganu Eroru, Đuri Krošnjaru, Stevanu Vučetiću, Milanu Kneževiću, Milosavu Jovanoviću, Ranku Miriloviću, Žarku Kajganiću, Željku Eroru, Nikoli Eroru, Stevanu Glediću, Mili Krošnjaru i Draganu Tepšiću) na teret stavilo počinjenje kaznenog djela oružane pobune (do tada su se teretili za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva), Županijski sud u Vukovaru je Rješenjem br. K-26/06, od 20. veljače 2009. godine, sukladno Zakonu o općem oprostu, obustavio kazneni postupak u odnosu na navedene optuženike.

Rješenje o obustavi možete pogledati ovdje.