“U ratovima poginulo 130 tisuća ljudi” / STATISTIKA RATNIH ŽRTAVA

ZAGREB, 13. prosinca 2016. – Od travnja 1992., u Orašju su postojala tri zatvora, kroz koje je prošlo oko šesto zatočenika, koji svjedoče o “stravičnom zlostavljanju i silovanjima”. Kazala je to jučer u Zagrebu Dženana Karup-Druško, aktivistica sarajevske nevladine organizacije Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje (TPOS), koja istražuje “mjesta zatočenja” tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

Govoreći na predstavljanju detaljnoga popisa ratnih žrtava koju su organizirale hrvatske, srpske i bosanskohercegovačke nevladine organizacije, Karup-Druško je precizirala kako su u travnju 1992. u Orašju otvorena tri zatvora: u osnovnoj školi Ivo Andrić u Donjoj Mahali, u Srednješkolskom centru u Orašju, te u “šupi Marjana Filipovića u Donjoj Mahali”. Prema nalazima TPOS-a, u te su zatvore, osim tamošnjih ljudi, dovođeni i zatočenici s područja Bosanske Posavine s kojih se HVO 1992. povlačio pred srpskim snagama, pa je među zatočenicima bilo i ljudi iz Bosanskog Broda. Bilo je, međutim, i zatočenika iz Hrvatske, od kojih su neki kasnije vraćeni u Hrvatsku, a neki razmijenjeni.

Karup-Druško podsjetila je kako je Sud BiH u prošli petak, 9. prosinca, na deset godina zatvora osudio Matu Baotića, upravitelja jednog od tih zatvora, zbog silovanja tri zatočenice. Aktivistica je naglasila kako je TPOS u BiH identificirano 577 mjesta ratnih zatočenja, u kojima je bilo zatočeno ukupno oko 160 tisuća ljudi.

Slaven Rašković, aktivist Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, ilustrirao je Documentin rad na identifikaciji ratnih žrtava u Hrvatskoj. Rašković je pokazao detaljan grafički prikaz žrtava likvidacije 16 hrvatskih civila u Kostrićima kod Kostajnice, što je zločin o kojemu se do 2010. gotovo ništa nije znalo. Documenta je prva kontaktirala obitelji žrtava, pronašla svjedoke, i detaljno rekonstruirala njihov identitet, te ustanovila da su sve žive ljude u selu, tog 15. studenog 1991, ubili pripadnici specijalne jedinice MUP-a tzv. Krajine, pod zapovijedanjem Steve Borojevića zvanog Gadafi.

Rašković je prikazao i rekonstrukciju žrtava zločina u Joševici kod Gline, gdje je 16. prosinca 1991. paravojna skupina Jose Kovačevića likvidirala 21 civila, od kojih 14 žena, a najmlađa je žrtva imala 15 godina. Ni za jedan od ta dva zločina nitko nije odgovarao. Otkako je 2009. pokrenula projekt detaljnoga dokumentiranja identiteta i okolnosti stradanja ratnih žrtava u Hrvatskoj, Documenta je dosad, iz više provjerenih izvora, dokumentirala i identificirala više od sedam tisuća žrtava, a procjenjuju da je u ratu u Hrvatskoj poginulo ukupno između osamnaest i dvadeset tisuća ljudi.

Nataša Kandić iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP) ustvrdila je kako bi bio “težak povijesni propust kada vlade ne bi detaljno utvrdile broj i identitet ratnih žrtava”. Podsjetila je da nevladine organizacije s velikom vjerojatnošću, na temelju dosadašnjih statistika obavljenih u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, procjenjuju da je ratovima devedesetih poginulo ukupno oko 130 tisuća ljudi.

Bekim Blakaj iz kosovskoga FHP-a izvijestio je kako su od početka 1998. do kraja 2000. na Kosovu poginule 13. 173 osobe. Istom metodom poput Documente, FHP Kosovo dokumentirao je žrtve pojedinačnih zločina, što je Blakaj ilustrirao na slučaju najvećeg zločina na Kosovu, ubojstva 309 ljudi u selu Meja od 27. travnja 1999, te na ubojstvu 14 srpskih seljaka 23. srpnja iste godine. U NATO-ovom bombardiranju Srbije, kazao je Blakaj, poginulo je ukupno 758 osoba.

Voditeljica Documente Vesna Teršelič ustvrdila je kako vlade uskraćuju političku podršku dokumentiranju ratnih žrtava, preciziravši kako Ministarstvo branitelja ne obavlja svoj dio posla u dokumentiranju ratnih žrtava. “Dokumentiranje sudbine svakog ubijenog i nestalog obveza je svake vlade”, podsjetila je Teršelič.

Boris PAVELIĆ, Novi list, Objava 13. prosinca 2016.