Tvornice straha – difamacija kao politička praksa / Izvještaj

U srijedu, 5. prosinca, u dvorani Müller kina Europa u Zagrebu, održana je tribina posvećena fenomenu difamacije kao političke prakse. Večernju tribinu organizirali su Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Human Rights Film Festival. 

Difamacija odnosno javno blaćenje pojedinaca i društvenih skupina obilježje je suvremene javne komunikacije, posebno u virtualnom prostoru, naglasio je moderator tribine, dr. Boris Stamenić, u uvodnim riječima. Fenomen difamacije je prepoznat, no pitanje je kako ga spriječiti, dok o posljedicama sveprisutnog blaćenja na političku kulturu i društvo u cijelini možemo tek nagađati, nastavio je Stamenić i predstavio sudionike tribine: Ninu Čolović, Vesnu Kesić, dr. Martina Previšića i Hrvoja Zovka. 

Peti najavljeni govornik na tribini, Marko Stričević, novinar vanjsko-političke redakcije HRT-a izostao je s tribine jer mu je vodstvo javne televizije uskratilo suglasnost da javno govori. Odlukom vodstva HRT-a javnost je uskraćena za uvid u situaciju u Rusiji o čemu je Stričević na osnovi svog višegodišnjeg dopisničkog iskustva trebao govoriti. No ako ništa drugo, uskraćivanje suglasnosti novinaru javne televizije da govori na tribini o ljudskim pravima pružilo je ilustrativan uvid u situaciju u Hrvatskoj. 

Nina Čolović, doktorandinca na studiju lingvistike na filozofskom fakultetu u Zagrebu, istraživačica u arhivu Srpskog narodnog vijeća te ko-autorica knjige “Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama”, osvrnula se u uvodnim riječima na značenjepojma difamacija i pitanje što razlikuje difamaciju od slobode govora.

Dr. Martin Previšić, docent na odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, približio je publici tematiku političke upotrebe difamacije u autoritarnim i totalitarnim sustavima u 20. stoljeću. Autor disertacije na temu „Povijest Informbiroovskog logora na Golom otoku od 1949. do 1956. godine“ koja će uskoro biti objavljena kao knjiga posebno se osvrnuo na pejorativne atribute kojima su bili blaćeni politički protivnici u razdoblju Informbiroa. 

Vesna Kesić, publicistkinja i aktivistkinja te autorica brojnih radova iz područja rodne ravnopravnosti i kulture sjećanja, prisjetila se medijskog blaćenja i vulgarnog vrijeđanja feministica nakon jedne kazališne predstave u Zagrebu koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prisjećajući se difamatorske kampanje kojom je koncem 1992. godine bile izvrgnuta zajedno s Radom Iveković, Jelenom Lovrić, Slavenkom Drakulić i Dubravkom Ugrešić na osnovi lažne tvrdnje da je zajedno sa spomenutima na kongresu PEN-a u Rio de Janeiru navodno lobirala protiv održavanja sljedećeg kongresa PEN-a u Dubrovniku, a samim time i protiv Hrvatske, Kesić se prisjetila društvenih posljedica difamacije te kako su je mnogi susjedi i poznaci odjednom prestali pozdravljati. 

Odgovarajući na pitanje je li komunikacijska kultura u javnom prostoru napredovala od početka devedestih do danas, Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, osvrnuo se na odsutstvo Marka Stričevića s tribine zbog odluke vodstva HRT-a da mu se ne dozvoli nastup. Zovko je upozorio na alarmantno kršenje medijske slobode ovom zabranom te pročitao dopis Kazimira Bačića, ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, poslan Hrvatskom novinarskom društvu prije dva mjeseca, u kojem čelni čovjek javne televizije odbacuje navode da bi bilo kojem novinaru HRT-a bilo zabranjeno javno govoriti. 

Drugi krug razgovora otvorila je Nina Čolović osvrtom na pojam „govor mržnje“. Istaknula je kako na govor treba gledati kao na instrument, kao na simbol mržnje, ali da nije dovoljno samo govor kažnjavati. Smatra da treba sankcionirati i grupe i političke i državne institucije, njihove činove, a ne samo pojedince kako bi osigurali da se difamacija zaustavi.

Na pitanje kakav je stav studenata povijesti i mladih danas prema poplavi pseudo-znanstvenih interpretacija novije povijesti u javnom prostoru koje također predstavljaju vid blaćenja neistomišljenika, Dr. Martin Previšić istaknuo je da su studenti često emocionalno udaljeni od većine traumatičnih događaja iz moderne povijesti i da im zbog toga pristupaju banalnije. Također, nagasio je kako česta upotreba pojmova kao što su fašizam, nacizam, pogotovo bez znanja o tome što oni znače, vodi ka opasnoj trivijalizaciji pojmova. Zbog toga, smatra, ako nam se i dogodi pravi fašizam, on može proći nezapaženo. 

Hrvoje Zovko govorio je o radikalizaciji javnog prostora u Hrvatskoj. Smatra da se taj prostor jako radikalizira, što se ocrtava i u čestim prijetnjama i napadima na novinare i tužbama protiv njih. Zovko je naveo i konkretne primjere iz vlastitog iskustva, s obzirom da je bio suočen s mnogim prijetnjama, kako osobnim, tako i prijetnjama vlastitoj obitelji, kao i tužbama. Smatra da Vlada ne shvaća ozbiljnost tog pitanja, a da ni Europske institucije ne pomažu. Ističe i da ne vidi razlog za optimizam jer su često mladi još radikalniji od svojih roditelja, koji većinom imaju iskustvo rata.

Vesna Kesić osvrnula se na stanje medija danas i njihovu svrhu. Smatra da postoje neki mediji koji služe samo za difamaciju te da njih ne zanimaju dokazi ili stvarnost, da ciljano iznose laži i šire govor mržnje. Postavila je i pitanje uloge intelektualaca u današnjem hrvatskom društvu, koji joj se čine nevidljivima i neprisutnima, a smatra da bi trebali imati potpuno suprotnu ulogu. Prema njezinom mišljenju, mediji su u sprezi s kapitalom i politikom, pa prema tome i služe istima, od njih zarađuju i protiv toga se teško boriti. Jako je važno odgajati i obrazovati mlade da budu kritički, čitalački i medijski pismeni, naglasila je Kesić i zaključia da se jedino tako možemo boriti protiv difamacije i govora mržnje. 

Kao veliki problem danas, Zovko je istaknuo netransparentnost vlasničke strukture medija, o kojoj vrlo malo znamo i kojom se nitko ne bavi unutar institucija. Isto tako, smatra da ni političari danas nemaju razumijevanje za ulogu medija, da ih nastoje podrediti svojim interesima, a ako u tome ne uspiju, javno ih napadaju i kritiziraju.

Zaključni dio tribine otvorio je Dr. Martin Previšić. Docent na odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu naglasio je da svaki pojedinac treba biti odgovoran za vlastito ponašanje, govor i odnose s drugima. Također, istaknuo je da on ne vidi aktivizam kao dobar način borbe protiv difamacije i govora mržnje jer on nužno izaziva negativan povratni učinak. Previšić je za kraj naglasio da su nacionalizam, fašizam i komunizam samo ideologije i da ih kao takve treba promatrati i kritički postupati prema svima njima. 

Nina Čolović kao svoj zaključak istaknula je važnost obrazovanja, kao glavnog načina borbe protiv difamacije, u stvaranju boljeg i pravednijeg društva. Ključnim smatra razvoj čitalačke pismenosti i kritičkog mišljenja kod mladih, kako bi razumjeli današnje medije i znali prepoznati govore mržnje i difamaciju, pa ju kao takvu i osuditi i izbjegavati. Također, naglasila je da je važno kritizirati djela, a ne osobe, jer upravo usmjerenost na kritiku pojedinca kao osobe čini difamaciju. 

Vesna Kesić završila je svoje izlaganje ipak s dozom optimizma tvrdnjom da ona podržava aktivizam i da nam je preostalo još mnogo aktivističkih medijskih metoda kojima se možemo boriti protiv difamacije. Prije svega naglasak treba biti na činjenicama, na dokazima i, složila se s Čolović, na kritičkom mišljenju i propitivanju svega. No, smatra da su te metode u Hrvatskoj još uvijek neiskorištene, iako postoje. 

Na samom kraju tribine, Hrvoje Zovko istaknuo je važnost promjene zakona o elektroničkim medijima u borbi protiv radikalizacije društva i javnog prostora. Smatra da bi se oštrijim kaznama, pogotovo financijskim, koje zasada ne postoje, mogli sankcionirati prijestupnici te da je to jedina mjera koja će zaista potaknuti pojedince, grupe, a i medije da zaustave difamaciju. 

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću