Prijedlozi OCD-a povodom prvog čitanja Prijedloga zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata

Povodom prvog čitanja Prijedloga zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata (ZoCSDR) organizacije civilnog društva uputile su prijedloge zastupnicama i zastupnicima Hrvatskog sabora, kako bismo doprinijele što kvalitetnijem, pravednijem i obuhvatnijem zakonskom rješenju zaštite prava civilnih žrtava rata.

Imajući u vidu da je nacionalna ravnopravnost ustavni temelj Republike Hrvatske, da su prava nacionalnih manjina regulirana Ustavnim zakonom, da Republiku Hrvatsku obvezuju međunarodni dokumenti i protokoli u okviru međunarodnog humanitarnog prava te ratificiranih i potpisanih konvencija potrebno je da prava propisana ovim zakonom budu primjenjivana na sve civilne žrtve rata kako ne bi došlo do postavljanja određenih skupina u nepovoljan položaj tj. diskriminaciju na osnovi etničke pripadnosti ili nacionalnog podrijetla.

Nadalje, kako se ne bi izuzelo određenu skupinu civilnih žrtava iz primjene ZoCSDR važno je da se među vrednotama (članak 1.) navedu i pravomoćne presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, a čije presude predstavljaju važan i vrijedan, a nekad i jedinstven osnov za ostvarenje prava (svih) civilnih žrtava ratova devedesetih.

U članku 9. kojim se regulira kategorije koje mogu ostvariti prava temeljem ZoCSDR potrebno je izostaviti atribut “neprijateljskih” s obzirom da interpretacija “neprijateljskih” proizlazi iz čl.1. i tamo navedenih vrednota, ovdje predlažemo izbacivanje riječi “neprijateljski” kako ne bi iz mogućnosti ostvarenja prava temeljem ovog zakona bile bile diskriminirane osobe koje su zadržavane i mučene u zatočeničkim objektima pod kontrolom hrvatskih snaga (HV, HVO) kao što su Vojno-istražni centar Lora, Kerestinec, Zagrebački Velesajam, Pakračka poljana itd.

S obzirom da je cilj ovog zakona obuhvatiti sve civilne žrtve rata, a da se u praksi pokazalo da postoje određene kategorije civilnih žrtava za koje sve činjenice idu u prilog da se radi o civilnim žrtvama rata, ali ne zadovoljavaju formalne uvjete da bi i ostvarile taj status po važećem Zakonu o civilnim i vojnim invaldima rata, ZoCSDR bi trebao omogućiti ostvarivanje reparacija i narednim kategorijama žrtava koje trenutnim prijedlogom nisu obuhvaćene, a to su: izbjeglice, povratnici te civili stradali od strane pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane na području teritorija države Bosne i Hercegovine (članak 8.)

Tražimo da se tekst zakona predvidi povrat ili naknadu parničnih troškova civilnim žrtvama koje su izgubile parnice u postupcima protiv RH temeljem Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme domovinskog rata, zbog povrede prava članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u pogledu prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Brojne žrtve koje su pokrenule sudski postupak za naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe, istu nisu ostvarile, platile su visoke parnične troškove. Prema evidenciji Documente – Centra za suočavanje s prošlošću riječ je o više od stotinu civilnih žrtava rata. Uostalom u presudi ELJP u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 72152/13) sud je traži “razuman odnos razmjernosti upotrjebljenih sredstva i cilja koji se nastoji postići” i “priznaje da bi se nalog podnositeljima zahtjeva da plate troškove zastupanja države mogao tumačiti kao ograničenje koje narušava pravo na pristup sudu” te ističe povredu “članka 6. stavka 1. Konvencije u pogledu prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu” i tužiteljima čiji su roditelji Stjepan i Paula Cindrić, ugledni građani Petrinje i stomatolozi, ubijeni 6. siječnja 1992., određuje iznos koji “tužena država treba isplatiti podnositeljima zahtjeva solidarno, na ime neimovinske štete; na ime imovinske štete i na ime troškova i izdataka” koji je u Republika Hrvatska u međuvremenu isplatila. Tražimo da Zakon omogući povrat naplaćenih parničnih troškova svim civilnim žrtvama koji su tražeći pravdu izgubili parnice protiv Republike Hrvatske.

Također, tražimo uključivanje naknade štete za uništenu imovinu terorističkim aktima počinjenim u razdoblju 1991. – 1995. po do danas nepoznatim počiniteljima koji su postavljanjem eksplozivnih naprava ili paljenjem uništili veliki broj objekata (obiteljskih kuća, poslovnih zgrada, poljoprivrednih objekata i mehanizacije, vikend objekata…) hrvatskih građana u područjima u kojima se nisu odvijale ratne operacije. Prema evidenciji udruge Pravda samo je na području Bjelovarske-bilogorske županije uništeno oko 800 objekata, čiji su vlasnici većinom bili građani srpske nacionalnosti. Republika Hrvatska je čl. 180 Zakona o obveznim odnosima predvidjela objektivnu odgovornost za ovu štetu. No 1996. taj je članak brisan iz Zakona. Nakon šest godina donesen je Zakon o odgovornosti za štetu nastalo uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. Ogromna većina oštećenih koji su tužili Republiku Hrvatsku izgubila je postupke i morala platiti parnične troškove. Nedostatak uvažavanja ljudskih prava ove grupe građana ogleda se i u naplati parničnih troškova kao i mjerama lokalne uprave i samouprave koja ih tereti da vlastitim sredstvima uklone ostatke ruševina, pa se teret prebacuje isključivo na one za koje do danas nema djelotvornog pravnog lijeka. Tražimo da Zakon omogući povrat naplaćenih parničnih troškova svim žrtvama terorističkih akata koji su morali platiti parnične troškove.

Budući da postoje fizički i psihički faktori koji ispoljavaju i dulje od perioda navedenom u članku 10. Prijedloga zakona, a koje uzrokuju povrede, ozljede ili bolesti dobivene pod okolnostima iz članka 9. ovoga Zakona, apeliramo da se navedeni period produlji, a najmanje na pet godina, kako bi se omogućila što obuhvatnija pravna zaštita svim civilnim žrtvama rata.

Također, zbog nepredvidive, traumatične i brutalne prirode rata ne smatramo realnim da su sve civilne žrtve rata u roku od trideset dana nakon zlostavljanja imale priliku doći do medicinske dokumentacije (čl. 77. st. 1.). To vrijedi napose za one civilne žrtve rata, koje su za vrijeme rata bile na teritoriju koji privremeno nije bio pod jurisdikcijom Republike Hrvatske (bivše UNPA zone), ali i žrtve na teritoriju BiH primjerice iz Ahmića koje su stradale od strane HVO-a. Stoga predlažemo uvođenje alternativnih načina dokazivanja koji nedvojbeno pokazuju način nastanka traume/ozljeda poput iskaza svjedoka, medijskih zapisa, izvještaja međunarodnih i nevladinih organizacija i sl. Naime, zbog i dalje postojećih mnogih bolnih pitanja vezana uz prošli rat, apeliramo na potrebu omogućavanja utvrđivanja činjenica i drugim metodama uz isprave, primjerice poput svjedočanstava i drugih dokaza, a u svrhu smanjenja stresa i povećanja pravednosti ovoga zakona jer će neke žrtve, a posebno srpski civili, u nekim slučajevima teško papirnatim putem moći dokazati da ispunjuju uvjete za ostvarivanje prava sukladno ovom zakon (članci 74. – 78.).

Uz to, predlažemo da se Evidencija civilnih stradalnika iz Domovinskog rata (Dio četvrti, čl. 62. – 65.) učini djelomično javno dostupnom, poštujući načelo privatnosti i zaštite osobnih podataka prema Općoj odredbi o zaštiti osobnih podataka (članak 64.)

Također, napominjemo da je radi usklađivanja razine zaštite pravne sigurnosti i socijalnih prava ovoga zakona potrebno uskladiti isti sa Zakonom o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (NN 64/15, 98/19).

Organizacije su sudjelovale u procesu javnog savjetovanja putem platforme e-Savjetovanje od 14. listopada do 14. studenog 2020. godine.

Centar za mirovne studije,

Centar za mir nenasilje i ljudska prava Osijek,

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i

Inicijativa mladih za ljudska prava

Projekt ,,Javni dijalog o sudbini ubijenih i nestalih: mi pamtimo – a vi?” je podržan sa € 150.000,00 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova