Povodom 31. obljetnice pada Vukovara izražavamo pijetet prema žrtvama Vukovara, Škabrnje i Nadina

18. studenog obilježavamo tragične obljetnice stradanja, obilježene ratnim zločinima počinjenim nad stanovništvom i zarobljenicima na području Vukovara, Škabrnje i Nadina.

Vukovar

Slomom obrane Bogdanovaca, kao posljednje brane ka osvajanju Vukovara, uslijedili su još silovitiji napadi JNA i različitih paravojnih skupina na već iscrpljene branitelje i stanovništvo toga grada. Nakon pada Bogdanovaca 10. studenoga 1991. u iduća dva dana u tome su mjestu počinjeni brojni zločini nad stanovništvom. Istodobno, nastavljeni su žestoki napadi na grad Vukovar. Nakon gotovo tromjesečne opsade, 18. studenog 1991. godine slomljena je obrana grada koji je do tada već pretrpio goleme ljudske gubitke i materijalnu štetu.

Mnogi su poginuli tokom opsade, a velik dio stanovništva je izbjegao; još u posljednjim danima prije sloma pokušavani su proboji kroz obruč oko grada, no u pokušaju proboja mnogi su civili i branitelji poginuli u minskim poljima koja su se nalazila u okruženju, ali i od neprijateljske vatre. Branitelji koji nisu mogli ili htjeli napustiti grad položili su oružje, no ubrzo nakon toga mnogi su usmrćeni, zarobljeni ili protjerani.

Točan broj ljudi ubijenih i poginulih u Vukovaru još nije poznat.

Nakon pada Vukovara stotine zarobljenih branitelja i civila prošlo je torture tijekom zarobljavanja i transporta, u prolaznim logorima te u logorima i zatvorima u Srbiji (Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Beogradu, Aleksincu i Nišu). Poznato je da je stradalo oko 3000 ljudi; više njih nakon pada obrane nego tokom opsade, u nizu ratnih zločina koji su uključivali mnoga pojedinačna ubojstva, izdvajanje iz izbjegličkih kolona i strijeljanje, odvođenje u logore te najzloglasniji, zločin u kojem je dvije stotine ljudi, uglavnom odvedenih iz Vukovarske bolnice, ubijeno na farmi Ovčara.

Više je sudskih procesa vođeno za ratne zločine koji su uslijedili nakon osvajanja grada. Notorna dugotrajnost suđenja, kao i značajni neuspjesi (iznad svega smrt Slobodana Miloševića, kao i samoubojstvo Slavka Dokmanovića u pritvoru, te presuda Vojislavu Šešelju), u koje se može ubrojiti i preniske kazne za najtežu kategoriju zločina – zločine protiv čovječnosti, ukazuju na to koliko je nužna politička volja kako među državama, uključujući u razmjeni informacija o stradalima i nestalima, tako i u međunarodne zajednice čiji je pritisak bio nužan da se zločine sistematski procesuira, kako bi se postiglo neku, koliko god ograničenu, mjeru pravde i rasvjetljavanja činjenica.

Procesuiranje zločina i kažnjavanje zločinaca tek je jedan, premda nužan aspekt šireg društvenog i političkog procesa izgradnje i obnove. Nažalost, u slučaju Vukovara, provedba i tog i drugih aspekata ostala je parcijalna, pa i zanemarena, te se u posljednjih trideset godina moglo i trebalo učiniti mnogo više, i mnogo sustavnije, da se gradu i njegovim žiteljima omogući normalan, ratom neopterećen život.

Škabrnja i Nadin

Rano ujutro 18. studenoga 1991. godine, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i Jugoslavenske narodne armije počeli su napad na Škabrnju u kojem su imali potporu topništva, 30 tenkova i avijacije. Mjesto je branilo 246 pripadnika Samostalnog bataljuna Škabrnje, a do večeri je selo bilo zauzeto. Uslijedio je masakr civila koji su ostali u selu za vrijeme napada. Civili, među kojima je bilo žena, djece i starijih ljudi, izvedeni su iz podruma u kojem su se sakrivali, i potom ubijeni.

Preživjeli seljani su protjerani, a njihova imovina zapaljena ili opljačkana. Pogubljenja onih koji nisu uspjeli pobjeći iz Škabrnje i okolice su nastavljena sve do veljače 1992. godine, a ukupno je do oslobođenja mjesta u VRA “Oluji” 1995. godine u Škabrnji ubijeno 86 osoba.

Sljedećeg dana srpske paravojne formacije uz pomoć JNA ulaze u susjedno selo Nadin, gdje ubijaju 14 hrvatskih civila i 5 branitelja.

Pred Haškim tribunalom za zločine u Škabrnji i Nadinu na višegodišnje kazne zatvora 2004. godine osuđeni su Milan Martić i Milan Babić, koji je 2006. počinio samoubojstvo. 30. lipnja 2021. godine nepravomoćnom presudom donesenom u ponovljenom postupku u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića izvan razumne sumnje utvrđuje se da su u Škabrnji počinjena kaznena djela zločina protiv čovječnosti, ali raspravno vijeće nije utvrdilo njihovu individualnu kaznenu odgovornost u ovom slučaju.

Documenta i dalje radi na sastavljanju potpunog popisa stradalih u Vukovaru i Škabrnji, kako podataka o samim žrtvama, tako i okolnostima njihovih stradanja. I ovom prilikom apeliramo na sve koji raspolažu informacijama o osobama i događajima u Vukovaru i Škabrnji, bilo članove obitelji, prijatelje, kolege, suborce, kao i sve upoznate s detaljima ratnih zbivanja, da nam pomognu sakupiti što je više moguće što kvalitetnijih podataka.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Projekt ,,Javni dijalog o sudbini ubijenih i nestalih: mi pamtimo – a vi?” je podržan sa € 150.000,00 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova