Posljednji pozdrav Vladimiru Turniškom (1931. – 2026.)
S tugom se opraštamo od Vlade Turniškog, borca, liječnika i važnog svjedoka turbulentnog 20. i 21. stoljeća, zahvalni što je svaki tren koristio za dobrobit drugih, šireći duh razumijevanja, radoznalosti i uvažavanja. O njegovoj dobroti, radišnosti i poštenju najviše znaju njegova supruga Marija, kćeri Vlatka i Maja i unuci Felix, Julius i Leopold, te zetovi Michael i Predrag. Ali dio tog svjetla podijelio je i s nama.
Kad smo u Documenti snimali njegova sjećanja poveo nas je na mjesta svog djetinjstva, do škole blizu današnjeg stadiona Dinama i do skromne kućice u Negovečkoj ulici. Pričajući o problemima koje je rješavao, usput je otkrivao i važne životne lekcije; baš pedagoški, kao da svjesno prenosi svoje spoznaje, na sve koji bi u budućnosti mogli poslušati njegove intervjue. Sve je dodirnuo svojim uvidima i staloženom mudrošću, lišen bijesa zbog okolnosti koje je teško mijenjati, poput najboljeg učitelja.
Govorio nam je o neimaštini tih tridesetih godina. Spašavalo ih je što su u „školi dobivali jedan obrok.“ Dodao je: „Ne znam jesmo li doma ujutro popili malo mlijeka i uzeli kruha. U razredu je bilo 25 djece, puno ih je dolazilo iz Kolonije, kao najmlađi i drugi najmanji po redu, uvijek sam se branio. Mi smo bili s Juga, siromašniji. Otac mi je kupio cipele, koje su imale metalne zakovice natrag i naprijed, da se đon čuva. Kad me jedan iz razreda čvrknuo, ja sam njega tom cipelom lupio u cjevanicu. Poslije su govorili: „Nemoj njega, vratit će ti“. Naučio je: „Bez borbe nema ništa, ako sagneš glavu bit će gore.“
U školi ga je zatekao i rat. U Zagrebu je u zimi između 1942. i 1943. vladala glad, s dvije godine starijom sestrom Dragicom išli su po hranu „… po grah, krumpir, već što možeš dobiti“. Imali su tetu u Crkvini kod Bjelovara. Negdje oko Križevaca vlak je stao, ušli su partizani tražeći hranu. Pobjegli su kad su se približili ustaše. Zapamtio je da su oko Križevaca vidjeli partizane.
Na putu koji su svaki dan prolazili do škole, vidio je kako ustaše vlakom odvode Rome, na put bez povratka. Brat Leopold rođen 1924. stradao je u Drugom svjetskom ratu. Prvo je zatvoren, a onda deportiran na ljeto 1943. „Mama je plakala, trčali smo na vlak da mu još nešto damo.“ Kasnije su saznali da su ih odveli na prisilni rad u Austriju. Tamo mu se gubio svaki trag.
Nije volio ustaše te je idućeg ljeta 1944. s prijateljima, s 13 godina otišao u partizane.
Nisu htjeli poći prije završavanja razreda. Bez znanja svojih, mjesecima su se pripremali.
„Velim Branku, znam gdje su partizani, došao je 8. mjesec. Idemo.“ Pošli su na vlak na Borongaj: „Oko Dugog Sela vlak naleti na minu, mi dolje. Išli na drugi vlak i do Vrbovca prošli bez ikakve kontrole… Mi dječaci, imali smo svaki po jednu torbu, u nju smo stavili neke zavoje i došli do partizana. Nisu znali što s nama.“ Poveli su ih u drugo selo gdje je bilo više desetaka djece partizana, razne dobi.
Kasnije se pridružio 4. vojvođanskoj brigadi gdje su ga prihvatili za kurirske zadaće. „Prešli smo kod zamrznute Drave kod Bača… S tim čizmama i uniformom došao sam 1945. do kuće. Moja se brigada spušta od Bjelovara prema Sesvetama. U Zagreb su ulazili partizani s juga a ne sa sjevera. Došla je kapitulacija, već su tjerali zarobljenike prema dolje, a mi prema gore. Vidio sam ljude da marširaju prema dolje… Viđali smo zarobljene ustaše i domobrane čitavim putem, već od Zagorja i u Sloveniji. Moja je jedinica došla sve do Bleda. Bila je 1945. negdje 8. mjesec kad sam došao doma… Ne možete shvatiti reakciju mojih roditelja, koliko su bili sretni. Od onoga jada, kad je otac bio zatvoru… I brat je bio u Petrinjskoj ulici u zatvoru, zbog mene. Lakomislen, kao dijete, nisam računao na njihovu patnju. Samo sam znao da će biti jedan teret manje, jedan obrok manje. Tko može računati na takav teret…“
Kad se vratio iz partizana bio je kao heroj u negovečkom kraju. „Odjednom su svi postali jako entuzijastični za partizane.“ Onda se u Zagrebu otvorila Partizanska gimnazija, na ćošku Gundulićeve i Boškovićeve, u kojoj je za godinu dana završio još dva razreda. Bio je prvi u obitelji koji je kupovao knjige.
Nakon toga završio je za telegrafista u vojnoj školi u Nišu i sa 16 godina počeo raditi u Požarevcu. Sa 17 je premješten u Prištinu a kasnije u Skopje. Tamo je bio vodnik I. klase i vodio 100 vojnika. „Ja gledam njihova lica, svatko lice drugačije, netko mi kaže, ljudi se žale, netko krade… Na licu jednog vojnika vidio sam da bi to mogao biti on… Stvarno su ga za nekoliko dana uhvatili kako krade neke sitnice… Tada mi je došla klica u glavu, o važnosti poznavanja ljudi.“ Ta ga je radoznalost kasnije usmjerila prema studiju medicine.
1948. novu godinu je dočekao u Skopju i već se šuškalo o napetosti između Tita i Staljina. „Išao bih doma, a ne bih išao u zatvor.“ Mislio je: „Ako ideš glavom u zid, onda platiš.“ Tako je: „… od 1948. do 1952. ostao u Nišu u vojsci, bez svoje volje.“ Već je u Nišu shvatio: „Mi smo svi za njih bili ustaše… To sam čuo od kolega, ali i od seljaka… Tada mi je došlo da napustim vojsku, takva je situacija bila u Srbiji.“ Zatražio je otpust 1950. a demobilizirali su ga 1. prosinca 1952. i vratio se svojima u Zagreb.
Početkom 1953. počeo je raditi u Vjesniku kao grafički praktikant u slagariji, a uskoro i na slovoslagarskom stroju. U Negovečkoj su još uvijek živjeli Branko, Milan i Đurđa, „nas pet u jednoj sobi“. Krenuo je u večernju školu. Preko noći je učio i završavao gimnaziju.
Upoznao je svoju suprugu 1954. na vratima gimnazije. „Naslonio sam se na štok i dođe jedna curica… Ja bih ušla… Hodali smo osam godina.“
Tijekom 1955. je maturirao i kasnije upisao studij medicine. Prve je godine studija pitao roditelje za pomoć na 6 mjeseci. „Samo mali broj kolega je znao da se sam izdržavam. Od nas 600 koji smo upisali prvu, treću je upisalo samo 300.“ Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu u generaciji 1961/62.
Kad je počeo stažirati, živjeli su skromno i teško spajali kraj sa krajem. „1956. i 1957. bio sam u bolnici u Zajčevoj, počeo je rat u Pakistanu, kažu mi nema mjesta za specijalizaciju… Rodila se i kćer… Mi nemamo, u jednoj sobici smo nas troje… Stan ne možeš kupiti. Pitam se je li greška u meni, kad ja imam manju plaću od grafičara, kad nam ne mogu osigurati stan.“ Onda su odlučili: „Ako sam ja morao napustiti zemlju koja je siromašna… Tako me dobila Njemačka badava i Švedska badava. Došli smo u Švedsku. Starija kćer Vlatka, rođena 1963., je imala 5 godina“. Tamo je puno naučio: „U Švedskoj naučiš poštovati ljude. Kod nas kažu: ‘On je Cigan’. U Švedskoj toga nema. Svi su isti.“
U posjete rodbini nije išao godinama, bilo mu je teško „to ponižavanje na granici“. Zatražili su švedsko državljanstvo, a 1990. državljanstvo Republike Hrvatske. U vrijeme rata sakupljali su pomoć i sve slali u Hrvatsku.
Uz uspješnu liječničku praksu i zajednički rad, mogli su si priuštiti kupovinu kuće. Vlatka je išla studirati u Njemačku. Maja koja se rodila 1972. počela je studirati u Americi. Kuća je postala prevelika.
„Došla je 1996. Uzeli smo auto i išli tražiti manju kuću. I našli kućicu na Murteru. Svi unuci rođeni su u Njemačkoj. Od onog jada sve se preokrenulo u ljubav. Uvijek djeci govorim, nemojte nositi Hitlerov teret, vi odgovarate samo za vaša djela.“
Uz smijeh je izložio svoju životnu filozofiju: „Sve sam stigao, to znači samo rad, ništa više… Kad jednom mladom čovjeku pomognete i stvori si realne ciljeve, napravit će sve što želi. Kad liječnik radi ozbiljno shvaća svaki trenutak, nema bagatele… pacijent koji pati ne pita je li imaš vremena“.
U starijim danima bio je ponosan na vrt kojeg je obrađivao pod prozorom skromnog stana u Maksimiru i naglašavao: „Moraš imati etički standard…“ a svima nama poručio „Samo zbijte redove i maknite lopove.“
Zahvalna na njegovom životu i svim poukama, samo mogu dodati, neka ti je laka zemlja.
Vesna Teršelič
