Posljednji pozdrav Vladimiru Matijaniću (1972. – 2022.)
Dragi Vlado, ne mogu prežaliti što si preminuo tako rano, uzaludno tražeći pomoć liječnika.
Pisao si iz pozicije prava žrtve, točnije iz ugla pogaženih prava žrtve. Pisao si protiv zaborava. I nisi prestajao podsjećati da obaveza procesuiranja ratnog zločina počinje u trenu stradanja i nikad ne prestaje. Pamtim posjetu Haagu, tvoju koncentraciju i pitanja svima koje si upoznao tijekom jednotjedne novinarske posjete Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji.
Počeo si pisati nedugo nakon VRA Oluje u Slobodnoj Dalmaciji, nakon čega si koncem devedesetih prešao u Feral Tribune, u redakciju gdje se sustavno pisalo o zločinima. Nakon zatvaranja Ferala vratio si se u Slobodnu Dalmaciju i kasnije počeo pisati za Index.
Mnogi te pamte najviše po tome što si otkrio falsificirani magistarski rad šefa HSP-a Ante Đapića, a prvi si otkrio i objavio niz argumentiranih sumnji da su plagirani dijelovi doktorata Vice Mihanovića, HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Splita i ravnatelja Lučke uprave. Jednu od mračnih strana svog grada ovjekovječio si u knjizi Kerum i propadanje Splita.
U Documenti te pamtimo kao kroničara zločina i povreda ljudskih prava iz ratnog Splita, nastavljenih kroz zakašnjelo ili nikakvo kazneno procesuiranje usmrćenja ročnika JNA Saška Gešovskog ispred Banovine u svibnju 1991., deložacija ili zlostavljanja civila i ratnih zarobljenika u Lori. Dok su mnogi drugi šutjeli nisi propustio prosvjedovati kad je u Lori postavljen spomenik ili kad je nagrađena 72. bojna vojne policije, postrojba „koja je dala šest ratnih zločinaca“. Tada si u tekstu za Index ponovo upozorio: „U Hrvatskoj nikada nije bilo onog što se zove političkom voljom da se precizno rekonstruira zapovjedna piramida u Lori ni da se utvrdi zašto su tamo dopremani civili, pa ni kako je moguće da su jedinim krivcima proglašeni zatvorski čuvari, pripadnici 72. bojne, kao da su u Lori, u čuvanoj vojarni Hrvatske vojske, vodili privatni rat.“
Kroz retke tvojih vrlo pomno izvaganih tekstova, u kojima si podsjećao na mučne detalje zločina, vidjela se nada u neki bolji svijet u kojem ljudi pamte ljude.
Tko će sada istraživati (ne)djela vlasti i neumorno ukazivati na šutnju institucija?
Tvoja Andrea i kolege i kolegice iz Indexa i drugih redakcija koje si zadužio stvarajući neke od najboljih tekstova i Hrvatskog novinarskog društva, na sebe su preuzeli bitku za pravdu zbog propusta medicinskog sustava. Želim im da u toj borbi budu istrajni poput tebe.
Vesna Teršelič
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
