Posljednji pozdrav Vjeri Solar (1939. – 2023.)
Upoznale smo se zbog muke, skupa tražeći odgovore od policije i pravosuđa na zločine počinjene nad civilima u Sisku i okolici 1991. i 1992. Njena hrabra borba za prava žrtava i traženje istine poticala je prestrašene i ušutkane, ne samo u Hrvatskoj, već i drugim post-jugoslavenskim zemljama. Okupljala ih je u mrežu solidarnosti i usprkos gubicima, bodrila i motivirala. O zločinima je govorila javno i bez zadrške, tražeći odgovornost. Njena bol zbog gubitka kćeri nije ugasila ljubav prema životu i nježnost. U naše je živote unosila nadu i svijetlo.
Vjera je od ubojstva kćeri Ljubice 17. rujna 1991., velik dio svoje energije posvetila borbi za pravdu. Nisu je obeshrabrili mučni odlasci u policiju koja je devedesetih umjesto provođenja istrage ratnog zločina, zataškavala tko je kobne noći kroz prozor pucao iz snajpera. Nisu je pokolebale suhe riječi Državnog odvjetništva koje je godinama samo ponavljalo kako nema novih saznanja. Tražila je pravdu govoreći u medijima. Osluškujući ratne sudbine svojih sugrađana povezala se s drugim obiteljima ubijenih u Sisku i 2002. skupa s novinarkom Ivankom Uzelac pokrenula Građansku udrugu protiv nasilja. Skupa su dokumentirale sudbine 103 žrtve ratnih zločina iz Siska i okolice. U parničnom postupku koji je 2004. pokrenula protiv Republike Hrvatske stigla je i do Europskog suda za ljudska prava. Kad je istraga zločina u Sisku izmještena u Osijek, gotovo dvadeset godina nakon ubojstva Ljubice, pritvoreni su nekadašnji načelnik sisačke policije i njegov zamjenik. Kad je postupak okončan pravomoćnom presudom za ratni zločin kojom je ratni zamjenik načelnika policije osuđen na 10 godina zatvora, bar su neke obitelji usmrćenih dobile odštete. Ali ne sve, jer su u presudi ostala samo imena dijela žrtava. Ta ju je nepravda pekla. Mučilo ju je to što nikad nije pronađen ubojica njene kćeri, što su mnogi izgubili parnice protiv Republike Hrvatske i što nije priznata patnja svih žrtava.
Posljednjih godina slabije je čula pa smo razmjenjivale poruke. U jednoj od njih nedavno me je pitala: „Kako ratni zločin ne zastarijeva, postoji li mogućnost tužbe Europskom sudu za sve pobijene? Izgubili su parnice, a članovi njihovih obitelji ostali su bez svojih očeva, braće, sestara, djece. Mnogi više nisu među nama, ali su ostali nasljednici koji nisu ništa manje oštećeni.“ Zaboljelo ju kad je Vladimiru Milankoviću, osuđenom po zapovjednoj odgovornosti za ratni zločin nad civilima u Sisku, isplaćena naknada odvjetničkih troškova. Gorko je komentirala da „država ubojici pomaže u njegovoj obrani, a žrtve dovodi u još teži položaj.“
Za Vjeru ustrajavanje na zahtijevanju pravde i traganju za činjenicama o zločinima nije imalo alternative. Ali pitam se kako dalje, sad kad više ne možemo mjeriti dokle smo stigli u priznavanju patnje svih žrtava, iz njene jedinstvene perspektive?
Nakon potresa na Baniji, u kojem je razoren i njen stan u Sisku, preselila je u Istru. S velikom je radošću dočekala vjenčanje sina Đoke s njegovom voljenom Jasminom, kao i rođenje unuka Jone, u lipnju prošle godine. Mali je Jona neće pamtiti, ali možda jednom kad poželi više saznati o prošlosti, prelista lijepe poruke upućene njegovoj baki.
Vesna Teršelič
