Posljednji pozdrav Valeriju Jurešiću (8.2.1971. – 3.2.2022.)

Kad smo se upoznali 2016. u Documenti smo pripremali ljetnu školu o izazovima memorijalizacije na Rabu i Volonterski kamp na Golom otoku. Tog ljeta u polumraku dvorane Pučkog otvorenog sveučilišta govorio si mudro i nadahnuto. Oliver Frljić, Siniša Labrović, prerano preminuli Borka Pavićević i Marijan Crtalić, čudili su se da netko tko obnaša dužnost pročelnika za kulturu Primorsko goranske županije, ne samo razumije da sve žrtve imaju pravo na priznanje patnje već i promovira razvojne i obrazovne programe koji polaze od suočavanja s prošlošću.

Nisu znali da si prije kratke političke karijere pokrenuo časopis Nomad i uređivao časopis Op.a., kulturni magazin i katalog knjiga, te na Krku vodio međunarodni književni festival Pontes, posvećen komunikaciji europskih mladih pisaca, kritičara, teoretičara, nakladnika. Ta čarobna druženja i oplemenjujuće ljetne večeri koje si još od 1996. organizirao zajedno sa Katarinom i Tvoj rad s mladim atletičarima na Krku, bili su samo djelić Tvojeg nesebičnog angažmana podrške, razmjene, osnaživanja, povezivanja.

Kasnije smo postali prijatelji. Skupa smo tražili načine pokretanja kulturno- obrazovnih-turističkih ruta u Primorsko-goranskoj županiji. Družili smo se u Kući čuvara brane u Lokvama razmišljajući kako mladima približiti informacije o fašističkom logoru Kampor, Golom otoku i Školi mira Franje Starčevića.

Među tugujućima najteže je Tvojoj djeci, roditeljima  i ljubavima. No teško je i svima koje si inspirirao, posebno iz Subjekt-a, Poljoprivredne zadruge otoka Krka, ali i drugih  poduhvata koje si obogatio svojim idejama i naizgled nepresušnom energijom. Kako ćemo okupljati ljude oko dobrih zamisli sad kad se ugasila Tvoja luč?

Vesna Teršelič

Fotografija: Goran Kovačić / PIXSELL