Posljednji pozdrav Mladenu Lončaru (1961. – 2021.)
Sa žaljenjem se opraštamo od prijatelja i liječnika kojem su na prvom mjestu uvijek bili povrijeđeni. Dr. Lončar je bio jedan od najboljih stručnjaka u oblasti podrške žrtvama i stradalnicima rata, pogotovo svima koji su preživjeli torturu, seksualno nasilje u ratu ili i danas bez uspjeha traže bilo kakve informacije o nestalima.
Izražavamo sućut njegovim najbližima jer znamo koliko će im nedostajati kao otac, brat i ujak, uvijek pun razumijevanja za njihove probleme.
Rođen je u Donjem Gradcu u Bosni i Hercegovini, a odrastao je u Iloku. Nakon završetka Medicinskog fakulteta u Novom Sadu 1987. kratko se vratio u Ilok, tražeći stažiranje u bolnici u Vukovaru gdje nije bilo slobodnih mjesta pa je započeo specijalizaciju u nekadašnjoj Pokrajinskoj bolnici u Novom Sadu. 1990. godine Okružni sud u Zagrebu imenovao ga je za sudskog vještaka u oblasti medicine, odnosno psihijatrije. Nakon njegovog političkog angažiranja u Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini (DSHV) počinju pritisci, medijski ali i fizički napadi, zbog čega je odstupio s mjesta predsjednika novosadskog ogranka stranke. Te ratne 1991. ostao je živjeti u Novom Sadu, no redovito je odlazio u rodni Ilok. Nakon početka blokade Iloka od strane Jugoslavenske narodne armije u ljeto 1991. godine pritisci jačaju. Prvi puta je uhićen 2. listopada 1991. na ulici u Novom Sadu, kad su ga presreli policajci, nakon čega je odveden u prostorije SUP-a gdje je tridesetak sati bio ispitivan uz fizičko nasilje. Lažno je optužen da je „ustaški špijun“ te da „krade lijekove iz bolnice i nosi ‘zengama’ i ‘mupovcima’ u Ilok“. Kako je kasnije svjedočio u Haagu, poslije kratkotrajnog puštanja na slobodu, ponovno je uhićen i zatvoren početkom studenoga 1991. kad je odveden u kasarnu JNA u Paragovu, nadomak Fruške Gore u Srbiji gdje je sa još desetak osoba proveo tri dana. Bili su, kaže, “nabijeni kao sardine”, premlaćivani svakih sat vremena i ispitivani. Trećeg dana je sa još dva zarobljenika iz Paragova prebačen u logor Begejci gdje ih je dočekala dvostruka žica pod naponom, čuvari s psima, mitraljeska gnijezda i špalir vojnika koji su ih tukli. 10. prosinca 1991. godine razmijenjen je te odlazi u Zagreb. Među prvima je pisao i u javnosti govorio o postojanju ovih logora.
Završio je specijalizaciju kao psihijatar 1998. u Zagrebu, a 1999. i postdiplomski studij iz socijalne psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Zatim je 2003. godine priveo kraju još jedan magistarski studij iz oblasti socijalne psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, u želji da se posveti ne samo problemima zdravlja pojedinca u zajednici nego i utjecaju zajednice na pojedinca.
Dugo godina radio je u Medicinskom centru za ljudska prava u Zagrebu, koji je 1992. osnovan pri Medicinskom fakultetu, a 1994. otpočeo sa samostalnim djelovanjem. Dr. Lončar je u sklopu njega pružao psihosocijalnu pomoć žrtvama te prikupljao izjave i dokumente o povredama humanitarnog prava. Centar je pružio različite oblike podrške za više od 4.500 preživjelih.
U tom je radu govorio i pred Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i to kao ekspertni svjedok na suđenjima Milanu Martiću i Milanu Babiću, gdje je između ostalog i rekao: „neposredni povod da sam se počeo baviti žrtvama, je što sam i sâm tokom rata bio žrtva, odnosno prošao sam više tih tortura i maltretiranja kroz nekoliko logora, najpoznatiji je bio Begejci u Vojvodini.“ Kao svjedok tužiteljstva svjedočio je o svojim iskustvima u logoru u postupku protiv Gorana Hadžića 5. i 6. rujna 2013. , ostavivši trag za buduće generacije.
Nakon angažmana u Ministarstvu branitelja gdje vodio Odjel za psihosocijalnu pomoć i dao izniman stručan doprinos pripremi zakona o pravima stradalnika i preživjelih, svoju je liječničku i znanstvenu karijeru nastavio u Klinici za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a „Rebro“ te na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, usredotočen na područja psihotraume, prevencije suicida, te podrške osobama koje su preživjele najteže oblike seksualnog nasilja tijekom domovinskog rata.
U susret usvajanju zakona, u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju rekao je: „Tijekom rada s osobama koje su preživjele seksualno nasilje mogu reći da se najboljom metodom pokazalo uzimanje iskaza žrtve. Sam status žrtve i naziv da je netko žrtva izaziva kod žrtava osjećaj poniženja i osjećaj da je se prepoznaje po traumi i činu zlostavljanja. Uzimanjem iskaza žrtva svoje traumatsko iskustvo pretvara u svjedočanstvo i prestaje biti objekt već postaje subjekt u procesu dokazivanja zločina. U tom trenu ona postaje osoba koja je preživjela zločin seksualnog nasilja. Upravo je taj proces prepoznao UN i dao preporuku da se pri opisu osoba preživjelih seksualno nasilje ne koristi termin žrtva već preživjeli.“
Zajedno s Nevenom Henigsbergom uredio je knjigu Psihičke posljedice traume o različitim aspektima PTSP-a. Autor je više desetaka stručnih članaka.
Posljednji put kad smo se vidjeli razgovarali smo o kaznenim postupcima za zločine u logorima. Skupa smo razmišljali kako podržati logoraše koji s puno teškoća dolaze do pravde u odštetnim postupcima. Sada su ostali bez njegove empatije i ekspertize.
Vesna Teršelič
Foto: Novosti
