Posljednji pozdrav Mirjani Učakar (1953. – 2022.)
Opraštamo se od naše prerano preminule prijateljice, dugogodišnje potpredsjednice Civilne inicijative izbrisanih aktivista. Mirjana Učakar rođena je u Ptuju, gdje je završila školu, zaposlila se i iznenada administrativnom odlukom postala strankinja u vlastitoj zemlji.
26. veljače 1992. Slovenija je iz Registra stalnog stanovništva izbrisala 25.671 stanovnika, među njima i Mirjanu. Zbog brisanja je ostala bez posla u banci NKB Maribor, bez zdravstvenog osiguranja, bez bilo kakve perspektive. Nakon što su joj istekli dokumenti, objasnili su joj da nove ne može dobiti. U upravi su joj rekli da je upisana u Matičnu knjigu rođenih u Hrvatskoj, prema mjestu rođenja oca. Dvije godine skoro nije izlazila iz stana. A onda je ipak krenula po dokumente u Hrvatsku, gdje je vrlo brzo dobila državljanstvo.
Na okruglom stolu koji smo u Documenti organizirali 2013. Mirjana Učakar je rekla: „Tako ispada da se majci Slovenki i ocu Srbinu, rodila Hrvatica“. Dodala je kako je slovensko državljanstvo dobila tek 2003., a u međuvremenu je za svoju domovinu „bila stranac“. S gorčinom je zaključila: „Više od 20 godina nismo živjeli kao ljudi – nismo mogli dobiti posao, ostvariti socijalna prava, otkupiti stanove. Naša djeca nisu imala pravo na dječji dodatak, problema su imali i kod upisa u školu“.
Njena majka je bila Primorka, koja je 1920. godine pobjegla iz Črnog Kala, u tadašnjoj Italiji. Članovi njene obitelji su tijekom Drugog svjetskog rata deportirani u Srbiju. Majka se pridružila partizanima, gdje je upoznala budućeg muža, Mirjaninog tatu. Poslije rata neko su vrijeme živjeli u Vinkovcima i potom se preselili u Ptuj, gdje se rodila i Mirjana. Mama je od 1948. do 1975. radila kao tajnica svih gradonačelnika. Zato su je svi poznavali. Ipak se nakon izbrisa nitko od političara iz grada nije zauzeo za nju.
Izbrisani su, uglavnom bili porijeklom iz bivših jugoslavenskih republika s jugoslavenskim državljanstvom ili državljanstvom određene republike, a u Sloveniji su živjeli temeljem reguliranog stalnog boravišta. Budući da mnogi od njih nisu zatražili državljanstvo u roku od šest mjeseci od proglašenja neovisnosti Slovenije, izbrisani su iz evidencije.
Tada se na njih počeo primjenjivati Zakon o strancima, a brisanjem su izgubili sva ekonomska i socijalna prava, dok su neki morali napustiti Sloveniju ili su bili deportirani. Nakon više godina izbrisani su se organizirali i počeli se boriti za svoja prava. Uspjeli su s tužbama Europskom sudu za ljudska prava.
O borbi izbrisanih za svoja prava Mirjana je svjedočila i pred Ženskim sudom. Prvi Ženski sud na teritoriji Europe održan je u Sarajevu od 7. do 10. svibnja 2015. godine, u organizaciji Žena u crnom i drugih ženskih grupa s prostora bivše Jugoslavije. Ženskom sudu je prisustvovalo više od 500 osoba iz svih post-jugoslavenskih zemalja, ali i iz: Argentine, Alžira, Palestine, Izraela, SAD, Španjolske, Italije, Švedske, Austrije, Belgije, Velike Britanije, itd. Završni događaj u Sarajevu nije bio kraj procesa, već naprotiv, poticaj da se iz feminističke perspektive nastavi s kreiranjem novih modela pravde. Tijekom proteklih godina o svojim je iskustvima govorila i studentima i studenticama u Ljubljani i drugim mjestima.
U susret 30. godišnjici izbrisa u veljači ove godine predsjednik Republike Slovenije Borut Pahor primio je predstavnike izbrisanih i njihovih potomaka i ispričao se u svoje ime i u ime države rekavši: “Danas zauvijek zaključujemo razdoblje negiranja i nepriznavanja svih patnji i teških tragičnih posljedica tog nezakonitog, neustavnog i diskriminatornog čina”.
No u Sloveniji još uvijek žive izbrisani iz registra bez statusa i još uvijek neispravljene nepravde. Njima će najviše nedostajati Mirjanin odlučni angažman i briga.
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
