Posljednji pozdrav Mirjani Galo (1955. – 2025.)
Mirjana se borila do zadnjeg daha, tražeći pravdu i prenoseći poziv na solidarnost svima koji su je poznavali.
Kad je početkom rata svjedočila rastućoj netrpeljivosti u društvu i u srednjoj trgovačko-ugostiteljskoj školi u Puli gdje je radila kao voditeljica praktične nastave u trgovini, znala je da mora postojati drugačiji put. Počela je okupljati sugrađanke kojima je bio stran nacionalizam. Kako bi se borila za ljudska prava i suprotstavila diskriminaciji uključila se u rad Antiratne kampanje (ARK), a 1994. je sa suprugom Igorom Galom pokrenula Udrugu za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda HOMO. U prvom redu su pomagali ljudima izbačenima iz stanova nekadašnje JNA.
Uz lokalne odvjetnike pomoć su pružale i kolege i kolegice iz ARK-a i drugih susjednih i europskih zemalja. Pamtim kako se svojim autom iz Londona u Pulu dovezao Tony Smythe, kako bi pomogao s iskustvom nenasilnih akcija iz međunarodne mreže War Resisters International.
U Puli pamte njene radijske nastupe posvećene kršenjima ljudskih prava i tribine na teme diskriminacije u Istri. Pamte i događanja na datume antifašističke borbe naroda Jugoslavije, Hrvatske i Istre.
Među prvima je zajedno sa Antiratnom kampanjom Hrvatske došla u Pakrac nakon akcije ”Bljesak”, pokušavajući pomoći građanima koji su tamo preostali. Volontirala je u uredu na Gavrinici. Među prvima je stigla u Liku nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja“ i svjedočila paljenju kuća i pljački imovine. Mirjana i Igor odlučili su otvoriti ured HOMO-a u Vrhovinama u Lici, odakle su nastojali pružiti pomoć preostalim stanovnicima. Zbog svog rada više puta su napadani u svom uredu u Vrhovinama. U kuću gdje su radili i noćili dva puta je podmetana vatra. Zbog hrabrih akcija Mirjana je stalno bila na meti. Zbog najtežeg napada na Mirjanu i tadašnjeg novinara Ferala Borisa Rašetu, prosvjedovala su i strana veleposlanstva. Štitio ju je i Amnesty International, u kampanji za sigurnost branitelja ljudskih prava širom svijeta. Na tisuće protestnih pisama poslano je na adresu tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana, a na njenu pisama podrške. Od jeseni 1995. nadalje, njeni redovni obilasci ljudi u ličkim selima kojima je donosila hranu i potrepštine, postali su rijetka potvrda da još ima humanosti. Potakla je organiziranje ženskih grupa i obnovu doma kulture u Donjem Lapcu. Večeri poezije s Enesom Kiševićem i kazališne predstave s Perom Kvrgićem i Ivom Gregurevićem postale su mjesta utjehe za povratnike različitih generacija.
Kroz akcije solidarnosti povezivala je Istru i Vojvodinu, Pulu i Banja Luku. Suosnivala je Koordinaciju ljudskih prava RH, GONG, Igmansku inicijativu. Podupirala je inicijativu za ustanovljenje REKOM-a.
Angažirala se i na zaštiti manjinskih prava. Bila je jedna od osnivačica Samostalne Demokratske srpske stranke (SDSS) u Puli i Istri te u jednom mandatu vijećnica Županijske skupštine. Od 2013. do 2017. bila je potpredsjednica SDSS-a. Bila je potpredsjednica Savjeta za nacionalne manjine Vlade RH. Uključila se i u rad Nove Ljevice.
Dobitnica je nagrade “Dijana Budisavljević” i priznanja asocijacije multietničkih gradova Jugoistočne Europe ”Philia” za izuzetan doprinos osnaživanju multietničke tolerancije.
Više od priznanja značilo joj je zadovoljstvo kad je skupa s najbližima i prijateljicama pokretala nove inicijative. Nije mirovala već se uvijek suprotstavljala nepravdi.
Mirjana nas je zadužila, pronalazeći najljudskije odgovore i puteve solidarnosti u ratna vremena. Zato su njene akcije i osmijeh upisani u sjećanja svih s kojima je drugovala, na putu solidarnosti i nade.
Vesna Teršelič
___________
Photo: Novosti // https://www.portalnovosti.com/mirjana-galo-najslabija-karika
