Oshpitzin – grad zatrtog imena i spašenog sjećanja

Povodom blagdana Purim, koji slavi izbavljenje Židova od fizičkog uništenja, objavljujemo tekst Borisa Pavelića pod naslovom Oshpitzin – grad zatrtog imena i spašenog sjećanja.

________________________________________________________________________

Oshpitzin – grad zatrtog imena i spašenog sjećanja

Autor: Boris Pavelić

Ošpicin. Oshpitzin. To je zatrto ime grada poznatog kao Auschwitz – ali ne i zaboravljeno. Na jidišu, zaboravljenom jeziku Židova srednje Europe uništenih u Holokaustu, “oshpitzin” znači “gosti”. Tako je većinsko stanovništvo, Židovi, zvalo svoj gradić koji Poljaci zovu Oświęcim. Do 3. rujna 1939., kada su nacisti osvojili grad i preimenovali ga u Auschwitz, u Oshpitzinu je u zajednici s Poljacima živjelo oko osam tisuća Židova, nešto više od polovine ukupnog stanovništva. Danas, četvrt stoljeća nakon što je 2000. umro Shimson Kleuger, posljednji Židov iz Oshpitzina, ime i povijest grada bili bi zaboravljeni da nije Židovskog muzeja Oshpitzin, skromne ali fascinantne institucije koja bi mogla biti putokaz za obnovu i čuvanje hrvatskoga sjećanja na vibrantnu židovsku zajednicu zbrisanu u NDH.

Prije trideset godina, 1995., u New Yorku su potomci ošpicinskih Židova formirali Fondaciju židovskog centra Auschwitz koja je pokrenula uređenje Židovskoga muzeja Oshpitzin. Otvoren je u rujnu 2000., četiri mjeseca nakon što je umro Shimson Kleuger, u središtu grada, u kućama nekadašnjih židovskih obitelji Kornreich, Dattner i Kleuger, koje tvore arhitektonsku cjelinu s jedinom spašenom sinagogom od njih dvadesetak, koliko ih je Oshpitzin imao do prije rata. Nacisti je nisu sravnili sa zemljom jer im je služila kao skladište streljiva; nakon rata dugo je bila napuštena, a kasnije su socijalističke vlasti zgradu pretvorile u skladište tepiha. Kuća u kojoj je Kleuger živio do smrti, ne izlazeći i hotimično izoliran od svijeta, zidom je vezana uz sinagogu i muzej, i u njoj je danas kafić Bergson, sjedinjen s muzejem, nazvan po francuskome filozofu Henriju Bergsonu, čiji su preci po ocu bili poljski Židovi s prezimenom Bereksohn.

Sinagoga je obnovljena i otvorena iste godine kada i muzej. Nije to bila najvažnija od dvadesetak ošpicinških sinagoga kada je 1918. sagrađena, ali danas je jedina u širem području oko nacističkog logora Auschwitz. Uloga ošpicinske sinagoge paradoksalna je ali izvanredno važna: nema rabina ni stalne vjernike, ali čuva sjećanje, simbolizira prisutnost i služi kao mjesto molitve i religijskog obreda kada potomci ubijenih dođu u grad iz kojega su njihovi preci nasiljem istjerani. Uz sinagogu, Židovski muzej Oshpitzin skrbi i o gradskome židovskom groblju s oko tisuću nadgrobnih spomenika, s natpisima na jidišu, hebrejskom, poljskom i njemačkom. Tu je i obližnji Park sjećanja, otvoren 29. studenoga 2019., u povodu 80. obljetnice uništenja Velike sinagoge Ošpicina; na svečanosti otvorenja sudjelovali su posljednji prijeratni stanovnici grada zajedno s obiteljima.

Muzej čuva sjećanje na četiri stoljeća židovskog života u Oshpitzinu i podučava o Holokaustu. Na temelju sačuvanih dokumenata – fotografija, novinskih arhiva, osobnih i poslovnih memorabilija izloženih na pregledan i razumljiv način – muzej pripovijeda o židovskome životu u Oshpitzinu koji je, spleten s poljskim, u svakome pogledu cvao naročito u drugoj polovini 19. i prva četiri desetljeća 20. stoljeća. Izloženi su i rijetki, ali tim dragocjeniji ostaci židovske arhitekture pronađeni tijekom minucioznih arheoloških iskapanja obavljenih na mjestima razaranja i zločina za potrebe ustanovljavanja Muzeja. Postav nije velik, ali je informativan i emotivno potresan, a prostor odiše tihim dostojanstvom osnaženim meditativnim duhom male ali lijepe sinagoge, obnovljene onakvom kakva je bila prije katastrofe. Kao glazbena podloga, u muzeju neprestano tiho svira instrumentalna verzija poznate židovske pjesme “Eli, eli” koja podsjeća na otpor: uglazbljena je na stihove mađarske Židovke Hane Seneš koju su nacisti 1944. uhitili na jugoslavensko-mađarskoj granici i strijeljali nakon što se kao uvježbana 23-godišnja židovska diverzantica iz Palestine padobranom spustila u Sloveniju pa se, uz pomoć Titovih partizana, pokušala prebaciti u Mađarsku i priključiti pokretu otpora koji je spašavao Židove. Skladbu “Eli, eli” svake godine pjevaju preživjeli Ošpicinjani i njihovi potomci, iseljenici u Izrael, kada se redovito okupe na groblju u Tel Avivu. O Židovskom muzeju Oshpitzin brine desetak zaposlenika, od kojih je jedan, stručnjak religijskih studija i kustos Artur Szyndler, ljubazno vodio studijsku grupu s kojom je muzej nedavno posjetio i autor ovog teksta, u organizaciji Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.

Razumljivi su razlozi zašto je Židovski muzej otvoren baš u Oshpitzinu, gradu koji je imao nesreću da ponese ime po najvećem stratištu u povijesti čovječanstva: potomci su sjećanje htjeli sačuvati baš ondje, na simbolički najopterećenijem mjestu. Ali zločin Holokausta počinjen je u cijeloj Europi – nažalost i u Hrvatskoj. Zato bi Židovski muzej u Oshpitzinu, da je u Hrvatskoj političke volje i organizacijske spretnosti, mogao poslužiti kao uspješan primjer kako da današnje generacije u Hrvatskoj obnove sjećanje i odaju počast zatrtoj zajednici, a da istodobno osude zločin i uče o tome kako prepoznati i pobijediti mržnju. Organizacijski to ne bi bilo nemoguće: kako svjedoči primjer Zaklade Herman, nasljednika osječkih Židova stradalih u Holokaustu, koja financira obnovu Bloka 17 u Auschwitzu posvećenog žrtvama iz bivše Jugoslavije, diljem svijeta žive potomci žrtava koji bi bili spremni potpomoći memorijalizacijske projekte – kad bi ih netko zamolio za to. Virovitica je, primjerice, grad koji unekoliko podsjeća na Oshpitzin: malen srednjeeuropski gradić s prijeratnom snažnom židovskom zajednicom, lijepom sinagogom i dva židovska groblja – sve su to ustaše zbrisali s lica zemlje. Nakon rata, ostaci zajednice žilavo su se ali teško pokušavali oporaviti, sve dok 2015. nije umro i posljednji virovitički Židov, publicist Ljubo Ruben Weiss. Za života, taj sin preživjeloga iz Holokausta, Marka Weissa, koji se trudio sačuvati zajednicu, uz pomoć virovitičkih gradskih vlasti uspio je urediti jedno od dva židovska groblja i tamošnju mrtvačnicu; ali nakon što je  umro, sve je to opet zaboravljeno – a Virovitica je samo jedan od mnoštva primjera. Obnoviti i trajno sačuvati sjećanje na žrtve zločina počinjenog u hrvatsko ime najmanje je što smo dužni učiniti – jedan od puteva za to pokazuje Židovski muzej Oshpitzin, svjetlo koje rastjeruje tamu demonskoga pokušaja da unište baš sve.