Obilježavanje godišnjice pada Vukovara, Škabrnje i Nadina

Obilježavamo godišnjicu pada Vukovara, Škabrnje i Nadina, simbola stradanja, razaranja, zločina, patnji civilnog stanovništva, bolesnih i ranjenih, ratnih zarobljenika. Ove se godine komemoriranje žrtava odvija u atmosferi jače društvene netrpeljivosti i ograničavanja slobode izražavanja, umjetničkog djelovanja i manjinskih prava. Dok se Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje koristi kao isprika za zabrane, a i prilika za promociju nacionalističkih i isključivih narativa, svjedočimo militarizaciji društva, uvođenju obaveznog vojnog roka i porastu mržnje i nasilja.

Trideset i četiri godine od tragedije, iako je, naizgled, proteklo dovoljno vremena za objektivno sagledavanje događaja, proces suočavanja s prošlošću u Republici Hrvatskoj u potpunom je zastoju, a Vlada RH ne pokazuje interes za bavljenjem tim temama. Unatoč ovogodišnjim pojedinačnim ekshumacijama i identifikacijama vukovarskih branitelja i civila, lokalna vlast, Ministarstvo branitelja i Vlada i dalje ne djeluju sa svrhom priznanja patnje svih žrtava i jačanja međusobnog povjerenja.

Nažalost, unatoč protoku godina, niti ovaj Dan sjećanja na žrtve Vukovara neće biti prilika za odavanje poštovanja svim žrtvama Vukovara stradalim neposredno prije i tijekom napada srpskih paravojnih snaga i bivše JNA na Vukovar. Obnašatelji najviših državnih funkcija, i najodgovorniji za stanje u Republici Hrvatskoj, nemaju političke odgovornosti, građanske hrabrosti, niti očekivane mudrosti za ustrajan rad na procesima suočavanja s bliskom prošlošću u Hrvatskoj. Uzimaju sebi za pravo koristiti tragediju stradanja ljudi i grada za svoje momentalne političke interese. Bez jasne vizije i uvažavanja potreba hrvatskog društva, nedorasli funkcijama, koje su si, raznoraznim izbornim računicama osigurali, bez ideja, koje hrvatsko društvo vode naprijed, a građanima i građankama daju šansu za normalan i dostojanstven život, bestidno posežu za žrtvama, politiziraju, zagađuju prostor svojom nesposobnošću, neznanjem, nestručnošću.

Umjesto da se vrijeme koristilo za saniranje teških iskustava, stradavanja, za ozbiljan rad na liječenju rana i trauma, potrošeno je trideset i četiri godine na isprazno politiziranje, zloupotrebu „svoje” žrtve i negiranje „njihove” žrtve. Da je hrvatsko društvo u problemima, bez dostizanja civilizacijske razine suočavanja s prošlošću, pokazuje i činjenica da u prvih deset mjeseci ove godine hrvatsko pravosuđe za počinjene ratne zločine procesuira isključivo pripadnike srpskih paravojnih i parapolicijskih snaga. Istraživanje zločina počinjenih od pripadnika HV-a i MUP-a RH nema, ali to ne znači da zločina nije bilo. Sjećanja radi, zločin počinjen nad srpskim civilima u Vukovaru u proljeće i rano ljeto 1991. godine, do danas je u fazi izvida.

Naizgled relativno veliki broj sudskih procesa za zločine počinjene nad Hrvatima i ostalim nesrbima u Vukovaru i okolici, objektivno, ne donosi pravdu i kraj patnji niti za žrtve, a niti za članove njihovih obitelji. Radi se o sudskim procesima za koje više gotovo da i nema interesa medija, koje prate samo promatrači organizacija za ljudska prava. Svjedoci vrlo često nerado svjedoče, ne sjećaju se svojih ranijih iskaza, često mole da ih se ne zove i podsjeća na traume koje su davno proživjeli ili preživjeli.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek