Inicijativa za vrednovanje i poboljšanje zakona o pravima civilnih žrtava rata

Danas se navršava tri godine od stupanja na snagu dugo iščekivanog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata (NN 84/21). Također, već se od 2015. godine provodi Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (NN 64/15, 98/19).

Tim smo povodom Ministarstvu hrvatskih branitelja RH poslali inicijativu. Zatražili smo vrednovanje i poboljšanje provedbe Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata (NN 84/21) u susret 4. godišnjici usvajanja, te vrednovanje i poboljšanje provedbe Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (NN 64/15, 98/19) u susret 10. godišnjici usvajanja, slijedom Zakona o instrumentima politike boljih propisa (NN 155/23) i Uredbe o metodologiji i postupku provedbe instrumenata politike boljih propisa (NN 19/24). Vrednovanje treba uključiti nalaze i preporuke organizacija civilnog društva, u duhu približavanja pravdi za žrtve.

Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved naglasio je uoči usvajanja da Republika Hrvatska donošenjem Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata ispunjava „dug države prema nevinim žrtvama rata”. Pitamo se u kolikoj su mjeri, putem primjene oba zakona, stradali stekli pravnu sigurnost koju je u svojim nastupima obećao ministar? Na koji način upravne institucije koje rješavaju zahtjeve civilnih stradalnika, vraćaju dug žrtvama? Kako državne institucije odgovaraju na povrede međunarodnog humanitarnog prava i pružaju podršku stradalima? Postupaju li u duhu razumijevanja i solidarnosti, kako im je naložio zakonodavac?

Cilj koji je zakonodavac naveo prilikom donošenja Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu a to je da će “zakonskom zaštitom osobama biti omogućena ponovna integracija u društvo u kojemu će od stigme „silovanih” preko „zaboravljenih” u društvu, ojačanom psihosocijalnom i novo uvedenom materijalnom pomoći ponovo steći osjećaj pripadanja, zaštite i vjere u sustav.”, ostvaren je samo do određene mjere. Nedostatak kampanja informiranja te restriktivna primjena zakona koja nije u vezi sa smislom njegova donošenja, dodatno je udaljila doneseni zakon od osoba u čiju je korist donesena. Neke žrtve koje su se s povjerenjem obratile nadležnim tijelima, došle su u situaciju da moraju pokretati sudske postupke ili se obraćati Ustavnom sudu, što sigurno nije bio smisao i svrha zakona.

Pošto aktivno pratimo provedbu Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata u direktnom kontaktu s civilnim žrtvama i njihovim obiteljima, upozoravamo na probleme koje smo uočili tijekom provedbe. Najznačajniji problemi s kojima se susreću civilne žrtve s kojima smo u kontaktu su: dugotrajnost u rješavanju zahtjeva, potraživanje naknadne dokumentacije/ispitivanje dodatnih svjedoka, nepriznavanje medicinske i druge dokumentacije izdane od nadležnih tijela susjednih i drugih zemalja, nepriznavanje statusa djece ubijenih/nestalih roditelja te odbijanje zahtjeva prema članku 5. Zakona.

Najznačajniji problemi s kojima se susreću civilne žrtve s kojima smo u kontaktu su:

• Dugotrajnost u rješavanju zahtjeva: Neki podnositelji zahtjeva za stjecanje prava prema Zakonu o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata rješenja nisu zaprimili ni više od dvije godine nakon podnošenja zahtjeva. Takva dugotrajnost kod podnositelja zahtjeva izaziva sumnju, razočaranje, ljutnju, ali i ogorčenost što se njihov status ni nakon više od 30 godina ne rješava unatoč usvojenom zakonu namijenjenom upravo njima.

• Potraživanje naknadne dokumentacije/ispitivanje dodatnih svjedoka: Posebno ističemo problem s prikupljanjem dodatnih svjedočanstava zatočenja u logoru, zatvoru ili o drugim događajima lišenja slobode u vezi s okolnostima iz Domovinskog rata, gdje nerijetko dolazi do nemogućnosti pronalaska osobe koja bi tom istom događaju mogla posvjedočiti. Time se osobama koje dijele iskustvo duboko proživljene traume, fizičke i mentalne povrede, emotivne patnje ili drugih ozbiljnih povreda koje predstavljaju teška kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava uskraćuje mogućnost stjecanja statusa. Nakon protoka vremena dužeg od 30 godina, mnogi svjedoci događaja više nisu s nama ili je do njih nemoguće doći. Navedeni problem posebno je uočen na području Vukovarsko-srijemske županije i grada Vukovara.

• Nepriznavanje medicinske i druge dokumentacije izdane od nadležnih tijela susjednih i drugih zemalja: Dosadašnja praksa pokazala je da Ministarstvo hrvatskih branitelja (nadležno za donošenje rješenja po predanim zahtjevima) ne prihvaća medicinsku dokumentaciju pribavljenu od strane nadležnih institucija susjednih i/ili drugih zemalja u kojima su boravile civilne žrtve Domovinskog rata u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Zbog toga veliki broj podnositelja ne može ostvariti svoja Zakonom zagarantirana prava, što se posebice očituje u velikom broju civilnih žrtava iz vojno-redarstvene akcije „Oluja” i drugih vojnih operacija koje su uključivale zbjegove civilnog stanovništva.

• Nepriznavanje statusa djece ubijenih/nestalih roditelja: Zakon ne prepoznaje te time direktno isključuje djecu stariju od 26 godina čiji roditelji su ubijeni/nestali/stradali u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., čime im se onemogućava ostvarivanje prava prema Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata (NN 84/21). Time je počinjena velika nepravda prema velikoj skupini civilnih žrtava – djeci koja su ostala bez roditelja-civila tijekom Domovinskog rata.

• Odbijanje zahtjeva prema članku 5.: Dosadašnja praksa donesenih rješenja pokazuje kako se civilnim žrtvama zbjega iz VRA ”Oluja” ne priznaje status prema osnovi članka 5. koji nalaže kako pravo ne mogu ostvariti: ”… pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku i svi koji su na bilo koji drugi način pomagali neprijatelju, kao ni članovi njihovih obitelji temeljem njihova stradavanja.” Navedeni članak ne potkrepljuje se nikakvim dokazima, službenom dokumentacijom, argumentima ili tvrdnjama, već se mehaničkim obrazloženjem civilne žrtve iz VRA ”Oluja” kategorizira kao pomagače ili sudionike agresorskih snaga.

Pregled problema civilnih žrtava rata nadopunit ćemo u tijeku predstojećih mjeseci kad dovršimo istraživanje njihova sadašnjeg položaja. Još jednom pozivamo na vrednovanje i poboljšanje zakona.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću