Naslovna fotografija: Sovjetski vojni zarobljenici pod nadzorom njemačkih vojnika zasipaju zemljom tijela Židova ustrijeljenih u Babjem Jaru. Izvor: Johannes Hähle / WW2DB. Hamburški institut za društvena istraživanja

 

Vladimir Birčak i Tatjana Pastušenko

 

U židovskoj tradiciji Jom Kipur je Dan iskupljenja, ili Sudnji dan, kada Svevišnji konačno odlučuje o sudbini čovjeka za sljedeću godinu. Postoji tradicionalna želja: „Neka vaše ime bude upisano u knjigu života i zapečaćeno.“ Jom Kipur obilježava se na deseti dan nakon Roš Hašane (Nova godina koju se slavi u mlađaku jesenskog mjeseca tišri). Godine 1941. Jom Kipur pao je na 29. rujna. Toga dana su započela masovna strijeljanja Židova u Babjem Jaru, koja su postala jedna od najtragičnijih stranica u povijesti Kijeva. U dva dana u jarugama na rubu grada poginulo je više od 33 tisuće ljudi.

Radeći u arhivu službe sigurnosti Ukrajine (SBU), autori ovog članka proučili su svjedočenja očevidaca, pomagača i učesnika masovnih ubojstava koja su skupili suradnici NKVD-a, kasnije KGB-a, u vrijeme rata i narednih godina sve do 90-ih. Citirajući dokumente iz arhiva SBU i drugih izvora, autori govore o događajima u Babjem Jaru 29.-30. rujna, kao i o dvjema narednim godinama okupacije, kada su nacisti nastavili strijeljati tisuće nevinih ljudi.

Do „Sudnjeg dana“: svjedoci o prvim strijeljanjima

Prvi pucnji u Babjem Jaru odjeknuli su već 20. rujna, dan nakon što su nacisti ušli u Kijev. Strijeljanja su potrajala do 4. studenoga 1943. godine, kada su nekoliko dana prije dolaska Crvene armije ubijeni žitelji Kijeva koji se nisu potčinili naredbi da se isele iz grada.

Svjedok Ivan Janovič, koji je živio u ulici Babji Jar (danas ulica Oljžiča), koja se nalazi nedaleko od Babjeg Jara, 15. studenoga 1943. istražitelju NKVD-a je rekao:

„Nijemci su ušli u grad Kijev 19. rujna 1941., a već su 20. rujna 1941. grupe sovjetskih vojnih zarobljenika privodili na strijeljanje u Babji Jar, koji se prostire 800-1000 metara od mojega doma. Osobno nisam vidio kako su ih strijeljali, zbog toga što je bilo postavljeno osiguranje i nisu puštali blizu, čuli su se samo krici ljudi i rafali.“

Nadežda Gorbačova, koja je živjela u susjednoj Tiraspoljskoj ulici, također je svjedočila o strijeljanjima Židova do 29. rujna 1941. godine:

„22. rujna 1941. godine vidjela sam kako je tijekom dana u Babji Jar prošlo otprilike 40 teretnih kamiona, na kojima su bili Židovi – muškarci, žene, djeca, a također i žene s dojenčadi.

Ja i grupa drugih žena iz našeg doma prišli smo bliže tom mjestu, gdje su bili Židovi spušteni s kamiona, čak smo i nekoliko desetaka metara puzale, kako bismo vidjele što će se desiti. Ja i druge žene vidjele smo kako su petnaest metara od Babjeg Jara Nijemci naredili dovezenim Židovima da skinu odjeću, koji su potom, ogoljeni do kraja, trčali prema Jaru gdje su strijeljani. Čuli su se rafalna paljba i pojedinačni pucnji. Vidjela sam kako su Nijemci bacali dojenčad u jarugu. Moglo se vidjeti kako mnogi ljudi padali ranjeni, a djeca su još bila živa…“

Leonid Ostrovski, koji je bio sovjetski vojni zarobljenik, kao i zatvorenik logora Sirecki (popravno-radni logor nacističke službe sigurnosti [SD], koji se od 1941. do 1943. godine nalazio nedaleko od Babjeg Jara), 12. studenoga 1943. dao je NKVD-u sljedeće iskaze:

„25. rujna 1941. godine Nijemci su me uhitili u Kijevu i upućen sam u logor za vojne zarobljenike, koji se nalazi u Kerosinoj ulici (današnjoj Šoludenko)…

Od 28. rujna 1941. do trenutka mog izlaska iz logora (3. listopada) sve Židove u dobi do 16 godina i iznad 35 godina svakodnevno su tovarili na kamione i vozili iz logora. Uskoro bi se ti kamioni vraćali nazad u logor bez ljudi, samo s odjećom, koju su skladištili u posebne prostorije. Stoga je svima u logoru postalo jasno da sve koji su odvezeni na kamionima ne voze na rad, kako su to na početku nastojali objasniti Nijemci, već na strijeljanje.“

Kijevsku „veliku akciju“ su visoko rangirani zapovjednici Wehrmachta i nacističkih specijalnih službi isplanirali nakon nekoliko sastanaka. Dana 24. rujna čule su se prve eksplozije na ulici Kreščatik i buknuo je veliki požar u kojem je poginulo mnogo Nijemaca i Kijevljana. Mnoga su zdanja u centru grada još uoči okupacije minirali sovjetski vojnici, a potom ih aktivirali na daljinu. Planirajući odmazdu, nacisti su krivcima za sabotažu proglasili Židove, a ne sovjetske diverzante.

28. rujna po Kijevu je raširena naredba da se cjelokupno židovsko stanovništvo grada i okolice skupi u predgrađu blizu groblja. Sa sobom bilo je potrebno uzeti dokumente, novce, osobne predmete i drugo, i stoga ljudi nisu mogli naslutiti što ih čeka. Većina je smatrala da se radi o preseljenju u drugo mjesto.

Kako bismo opisali što se doista dešavalo u Babjem Jaru 20.-30. rujna, objavljujemo svjedočanstva izvršilaca, njihovih pomoćnika i žrtava koje su se uspjele spasiti.

“Židovi su se u koloni kretali prema jami.” Rakija i ubojstva po rasporedu

Prije strijeljanja, koja su počela ujutro 29. rujna, pozvane su sljedeće jedinice: sonderkomanda 4a iz sastava Einsatzgruppe „S“, policijski puk „Jug“ u sastavu dvaju policijskih bataljona, a također jedna četa bataljona SS-a i policijski vod od ukupno 1500 ljudi.

Nacisti su provodili strijeljanja s prirođenom im revnošću, slijedeći naredbe. U dva mjeseca rata u Sovjetskom Savezu već su stekli dostatno iskustvo u izvršavanju takvih egzekucija. Iz tog razloga i na poslijeratnim ispitivanjima oni opisuju ove događaje kao gotovo svakodnevnu pojavu.

Tako je Obersturmführer SS-a August Hefner, oficir sonderkomande 4a svjedočio:

„Židovi su jedan za drugim prilazili jami… Tamo su morali kleknuti na koljena na način da sagnu kičmu prema koljenima, spuste glavu i skupe ruke.

Izvršitelj bi stao iza njih i s male udaljenosti pucao iz automata u zatiljak ili u potiljak. Nakon što su prvi Židovi bili ubijeni, u jamu su u redu pristizali drugi. Morali su kleknuti na mjesta na kojima još nije bilo leševa te su ubijani na isti način.

Tako se punilo dno udoline. Nakon što bi se dno popunilo, ljudi su dalje streljani i padali u jamu sloj po sloj. Izvršitelji su stajali na leševima. Židovi koji su u redu prilazili jami i s njezina kraja vidjeli strijeljanje, išli su bez otpora u jamu i bivali ubijeni na gore opisani način…“

Ideja o takvom tipu masovne egzekucije, kada se žrtve strijelja i slaže u slojeve, pripada „višem vođi SS i policije Rusija-Jug“ [Höherer SS- und Polizeiführer] Friedrichu Jeckelnu. On ju je osobno nazivao „slaganjem sardina“.

U iskazima Augusta Hefnera pozornost privlači i drugi detalj: „Pred večer bi egzekucije završavale, to je moglo biti između 5 i 6 sati… sljedeće jutro bi se nastavljale.“

Prije početka egzekucija, kada je Kijev bio oblijepljen objavama o obaveznom skupljanju čitavog židovskog stanovništva, nacističke su specijalne službe računale na odaziv oko pet-šest tisuća Židova. No došlo je više od 33 tisuće ljudi, i pokazalo se da nacisti nisu kadri postrijeljati toliko ljudi u jednom danu. Kako je vidljivo iz iskaza, ubojice su slijedile „raspored rada“.

Prema večeri 29. rujna zaustavili su egzekucije i otišli na predah. Ali što učiniti s tisućama Židova koje nisu stigli ubiti? Njihovu su smrt odložili na nekoliko sati i ostavili ih čekati do jutra. Po približnim izračunima, prvi je dan ubijeno oko 22 tisuće Židova. Ostatak od otprilike 11 tisuća ljudi nacisti su odlučili razmjestiti u garaže nedaleko od Babjeg Jara (bivša Logorska, danas Degtjarovska ulica).

No vratimo se ubojicama. Nacističko rukovodstvo bilo je svjesno da je unatoč „iskustvu“ i pripremi, nakon strijeljanja potrebno nekako „otpustiti stres“. Bivši načelnik policije Georg Biedermann objašnjavao je na poslijeratnom ispitivanju:

„…Prije početka strijeljanja bio sam dužan pripremiti namirnice za sve, naročito za odrede SS. Osigurana je velika količina alkohola, uključujući rum, konjak i šampanjac…“

U iskazima bivšeg šofera sonderkomande 4a Kurta Wernera mogu se naći sljedeća saznanja:

„…Taj su dan (29. rujna) egzekucije potrajale do otprilike 5 ili 6 sati. Nakon toga vratili smo se u naš stan. Tu večer opet smo dobili rakiju [šnaps]. Svi smo bili sretni što je strijeljanje završilo… i drugi dan nakon strijeljanja smo također dobili rakiju. Znam da su se navečer oficiri napili…“

No rakija nije smirivala sve. Neki nisu izdržali, prisjeća se šofer sonderkomande 4a Viktor Tril:

„…Nije nam poginulo puno ljudi. Znam tek dvojicu činovnika Schupo/Schutzpolizei (sigurnosna policija), koje je na spavanju ubio jedan kolega, jer je izgubio živce zbog strijeljanja.

Tom čovjeku, koji je provodio egzekucije, izrečena je opomena… kada sam se vratio s odmora, pričalo se da su oba ustrijeljena druga bili pokopani s vojnim počastima, dok je poludjeli čovjek, koji se ustrijelio, negdje zakopan. Tada nam živci nisu bili u redu… nakon egzekucija nisam mogao jesti tri dana, toliko su mi živci bili iskidani…“

Bivši rezervist odreda SS u sonderkomandi 4a Heinrich Heier nakon rata na ispitivanju se prisjećao:

„…Ti vojnici SS-a… noću su buncali i vikali nešto poput „Nakolino ili nagolino!“. Što je to značilo, ne mogu reći…“

Za Nijemca su ove riječi bile nerazumljive, no vjerojatno se radi o naredbi koju su vojnici naučili i davali svojim žrtvama: „na koljena!“.

Ovo je tek dio svjedočanstava o tome što se dešavalo „iza kulisa“ egzekucija i kako su ih se prisjećali egzekutori. Onima koji bi željeli saznati više, autori preporučuju knjigu Aleksandra Kruglova „Tragedija Babjeg Jara u njemačkim dokumentima“.

„Ušao sam u stan da iznesemo staricu“. Priča upravitelja doma

Radeći u arhivu SBU, uspjeli smo pronaći ranije neobjavljena svjedočanstva Kijevljanina Fjodora Lisjuka. Nakon što su nacisti okupirali Kijev on je postao upravitelj nekoliko domova u Žiljanskoj ulici, a zatim u Saksaganskovoj ulici. Na jednom od poslijeratnih ispitivanja, Lisjuk je priznao:

„Upraviteljima doma bilo je naloženo da paze da u domovima nisu ostali Židovi, te osiguraju njihovo pojavljivanje na sabirnim punktovima.

…S tim sam ciljem osobno išao po stanovima gdje su živjeli Židovi i provjeravao jesu li svi izašli, a stanove sam u skladu s naredbama uprave Rajha pečatio“.

Nakon provjere domova Lisjuk je sastavio spisak bolesnih Židova, koji se nisu mogli javiti na sabirni punkt:

„U domovima kojima sam upravljao bila su tri bolesna Židova, dvije žene – starice i muškarac. Ti ljudi uopće nisu ustajali iz kreveta, stoga se nisu mogli samostalno javiti na sabirni punkt…“

Lisjuk je svjedočio da su bolesne iz tih domova odveli kroz dva ili tri dana nakon strijeljanja u Babjem Jaru. Već je na drugom ispitivanju ustvrdio da su ih odveli kroz deset dana.

„Moja se funkcija svodila na to da sam, kada su stigla kola, organizirao ljude koji su bolesne iznijeli iz njihovih stanova i položili ih na kola.

Kada sam ušao u stan kako bi iznijeli staricu (riječ je o Haji Geršovnoj Urickoj), sa mnom su ušli ljudi koji su je trebali iznijeti. Predložio sam starici da se brzo odjene, no ona se odijevala dugo, i tada sam dao naredbu da ju se omota u pokrivač i tako su je iznijeli na kola. Unatoč njezinoj molbi, nisam joj dozvolio da odjene kaput…

Tako sam uradio zato što, kao prvo, vidjevši odnos Nijemaca prema Židovima, bio sam nastrojen antisemitski, kao drugo, znao sam da će Nijemci ubiti staricu ovako ili onako, kao treće, bio sam zainteresiran da ostane čim više odjeće i drugih stvari, pošto sam imao plan iskoristiti ih za sebe s ciljem zarade“.

Preživjeli u Babjem Jaru: kako su se spasili i dalje preživljavali

Unatoč revnosti s kojom su članovi sonderkomande gonili ljude na strijeljanje i ubijali ih, nekoliko desetaka ljudi uspjelo se spasiti iz Babjeg Jara. Njihova svjedočanstva omogućila su rekonstrukciju događaja 29.-30. rujna 1941. godine i potakla podizanje optužbi protiv nacističkih zločinaca. Ali malobrojni znaju kako su ti ljudi živjeli za vrijeme okupacije i što se s njima kasnije desilo.

Dina Proničjeva, jedna od najpoznatijih preživjelih, dugo se vremena skrivala kod znanaca i srodnika, promijenila puno skrovišta, bila uhićena kao Židovka, mjesec dana provela u zatvoru Lukjanovski, i ponovno se spasila zahvaljujući pomoći čuvara. Njezin muž, Viktor Proničjev, koji nije bio Židov, poginuo je unutar zidina zatvora gdje je završio zbog denuncijacije. Njihovu djecu, Volođu i Lidu, sakrivali su prijatelji i poznanici. Dugo su vremena brat i sestra živjeli u dječjem domu, sve do povrataka Crvene armije, kada ih je pronašla majka. „Ostala sam sama, gola i bosa. Iz pokrivača sam si sašila kaput i u njemu hodala. Bilo je teško uzeti sa sobom djecu, budući da sam sama živjela na rubu gladi“, prisjećala se Proničjeva.

Sedamnaestogodišnjoj Jevgeniji Bataševoj pomogla je svijetla kosa. Evo njezine priče o događajima 29. rujna:

„…Prošlo je puno godina, i ja se bez užasa ne mogu prisjetiti košmara koji se dešavao na tom prostoru. To je bio pakao u punom smislu te riječi… ljudi su se komešali s jednog mjesta na drugo kao da su sišli s uma, a krici osuđenih i rafali slijevali su se u opću tutnjavu. Nisam sasvim razumjela što će desiti sa mnom i gdje sam izgubila svoju majku, sestru i brata.

U tom metežu srela sam četrnaestogodišnju djevojku iz našeg dvorišta Manju Paljti, koju sam uhvatila za ruku te smo krenule zajedno tražiti spas. Prišle smo jednom od krvnika i krenule mu objašnjavati da nismo Židovi i da smo u Babjem Jaru završile slučajno, iz znatiželje. On nas je odveo do oficira koji su stajali pored automobila i krenuo im nešto objašnjavati. Uskoro je jedan od hitlerovaca pokazao rukom da možemo sjesti u automobil, što smo i napravile. Vozač nas je prekrio nekakvom odjećom i krenuo u smjeru centra grada…“

Djevojke su jedno vrijeme živjele u obitelji Luševih, čija je kćer Olja išla u razred zajedno sa starijom sestrom Jevgenije – Lizom. Nakon toga je susjed, Nikolaj Soroka, koji je imao veze u podzemlju, pribavio lažne dokumente za Jevgeniju i Mariju i pomogao im izvući se iz Kijeva. Put do linije fronta bio je ispunjen novim izazovima i poteškoćama, na koje se često zaboravlja kada se govori o nevjerojatnom izbavljenju Jevgenije Bataševe. Kroz okupirani teritorij djevojke su, bojeći se svakoga koga su srele – svatko ih je mogao izdati – stigle do Harkova, gdje su se planirale sakriti kod prijatelja. No grad je također bio okupiran i trebalo ga je obići pješke. Hodale su tri mjeseca dok nisu stigle do Donсa, iza kojeg se nalazila linija fronta.

Bijeg iz rodnog grada, od ljudi koji su te poznavali do rata, bila je sigurna taktika spasa za mnoge. Među dokumentima repatrijanata, bivših vojnih zarobljenika i civila odvedenih na prinudni rad u Njemačku koji su se kasnije vratili u Sovjetsku Ukrajinu, u kijevskim se arhivima nalaze priče Židova koji su dobrovoljno otišli na rad u Treći Reich kako bi izbjegli procesuiranje.

Jevgenija Korobkova pisala je 1947 godine komisiji za repatrijaciju:

„…U vrijeme rata nisam se stigla evakuirati. U trenutku kad su Nijemci okupirali Kijev, mene je kao i ostale žitelje stigla sudbina odlaska u Babji Jar, otkuda sam uspjela pobjeći. Doma nisam uspjela dugo živjeti, pošto se našao susjed (koji je u to vrijeme živio u tom domu), koji je doveo Nijemce radi istrage nada mnom. Sakrila sam se i završila u Njemačkoj…“

Ukrajinci i ukrajinski nacionalisti u Babjem Jaru

U kojoj su mjeri Ukrajinci sudjelovali u događajima u Babjem Jaru, osobito u strijeljanjima 29.-30. rujna 1941. godine, predmet je istraživanja i povijesne diskusije. Poznato je da je organizacija ukrajinskih nacionalista (Meljnikovci) u rujnu 1941. godina bila uključena u osnivanje ukrajinske policije u okupiranom Kijevu, čije su jedinice sudjelovale u „velikoj akciji“ kao ispomoć.

Iz dnevnog izvještaja 454. sigurnosne divizije za 29. rujna 1941. znamo da je “po molbi kijevske gradske komande 195. terenskom zapovjedništvu na raspolaganje stavljeno 300 ukrajinskih rezervnih policajaca, koji su obavili na pripreme na lokaciji i koji su dobro poznavali uvjete u Kijevu.”

Upravo je ovih 300 policajca imalo zadatak sudjelovati u „velikoj akciji“ koja je počinjala taj dan, kojoj se pridružio i vojni komandant grada, do tada načelnik 195. terenskog zapovjedništva, general-major Kurt Eberhard. O kakvim se ljudima radilo?

Suvremeni istraživači ne stavljaju znak jednakosti između „ukrajinske policije“ i „ukrajinskih nacionalista“. Neki članovi OUN-a služili su u policiji, no osim toga, njezine odrede nacisti su formirali od sovjetskih vojnih zarobljenika. Jedan od organizatora odreda policije pod pseudonimom „Ksenon“, koji je 23. rujna stigao iz Žitomira u Kijev, ovako je opisao svoje podčinjene:

„Sastav garnizona lokalne policije čini 75% boljševičkih zarobljenika. Ti su ljudi bili bosi, u krpama, kako su ih i skupili iz zarobljeničkih logora, gdje nije bilo ništa da se jede, nije bilo vode, ništa za pokrivanje, spavali su na slami“.

U skladu sa svjedočenjem vođe sonderkomande Fritza Gefera i iskazima koje su policijski službenici davali na poslijeratnim ispitivanjima, ti su policajci sortirali i čuvali odjeću i osobne stvari Židova blizu zidova groblja Lukjanovsko, na ulici Obitelji Hohlov. Stvari su bile uzimane od ljudi pred strijeljanjem. Neki od policajaca lovili su Židove na ulicama i privodili ih u Babji Jar. No, kako su pričali policajci na ispitivanjima, oni su ljude uhvaćene na ulici dovodili do mjesta iza kojega je bio zabranjen ulaz civilima, na raskršću između današnjih ulica Iljenko i Obitelji Hohlov, a ne u sam Jar. Do jaruge su ih vodili i strijeljali članovi sonderkomande – Nijemci tako odgovoran zadatak nisu povjeravali ukrajinskim policajcima.

Iz iskaza policajca I. Muzira u MGB:

„Grigorjev je prišao njemačkom oficiru i izjavio: „Mi smo ukrajinska policija – priveli smo Židove.“ U početku njemački oficir nije razumio Grigorjeva, no Židovka što je stajala blizu prevela mu je njegove riječi. Nakon toga oficir je pozvao drugog Nijemca i naredio mu da nas odvede dalje u polje, gdje su sve razodijevali…

Kada smo došli na to mjesto, ja, Siroš, Grigorjev, Griška i Šerbina počeli smo razodijevati sve ljude koji su prolazili. Nakon što je s osobe koja je prošla bila skinuta sva vanjska odjeća, ona bi otišla dalje, a mi smo razodijevali sljedeće. Otprilike kroz sat vremena prišao nam je Nijemac i naredio da prestanemo razodijevati ljude i krenemo ubacivati stvari na kamion“.

U policiji bi često završili ljudi koji nisu imali veze ni s OUN-om niti s Crvenom armijom. Tako je na primjer policajac F. Siroš, kojeg je spomenuo Muzir, prije rata bio osuđen za mešetarenje. 1941. godine nedostajalo mu je novaca kako bi prehranio ženu i dvoje djece.

Jedan od policajaca vojnih zarobljenika bio je Kijevljanin A. Stasjuk. Upao je u okruženje u „Kijevskom kotlu“ i na kraju se pridružio policiji. Stasjuk nije bio nacionalist. Na poslijeratnom ispitivanju o sudjelovanju policije u rujanskoj „akciji“ govorio je ovako:

„…Kada smo stigli na lokaciju, vidjeli smo da je ondje veliki trg, gdje je u neredu ležala hrpa stvari. Naredili su nam da nosimo te stvari na jedno mjesto i da ih slažemo. Mi smo taj posao ispunjavali. Kada smo ondje skupili stvari, došli su kamioni…“

Među policajcima koji su se nalazili blizu zida Lukjanovskog groblja, bio je i član OUN Roman Bida, čiji je pseudonim bio „Gordon“. O tom je OUN-ovcu svjedočanstvo ostavio V. Aljperin, koji je 1991. godine objavio svoja sjećanja o tome kako ga je, kao petogodišnje dijete, zajedno s majkom i bakom iz Babjeg Jara, gotovo ispod strojnice, izveo ukrajinski policajac  „tužnih očiju“, koji se predstavio kao „pan Gordon“. Roman Bida pomogao je toj obitelji s lažnim dokumentima i čak im uspio riješiti nalog za premještaj u drugi stan.

Kasnije je „Gordon“ radio kao načelnik istražnog odjela gradske ukrajinske policije. Otprilike u studenome-prosincu 1941. godine uhitili su ga i strijeljali nacisti.

„Poseban tretman“ i paljenje trupala: kako je radio logor Sirecki

Strijeljanja u Babjem Jaru u rujnu 1941. godine nisu završila. Sljedeće dvije godine Babji Jar postao je posljednjom postajom ne samo za Židove, već i za Rome, Sinte, sovjetske vojne zarobljenike, ukrajinske nacionaliste, osobe s mentalnim poteškoćama i psihičkim bolestima, ili naprosto zatvorenike iz Kijeva.

U srpnju 1942. godine u neposrednoj blizini Babjeg Jara osnovan je odgojno-radni logor Sirecki, pod upravom službe sigurnosti. Preživjeli zatvorenici logora Sirecki postali su prvi svjedoci čije su iskaze zabilježili istražitelji NKVD-a. Jedan od njih je 9. prosinca 1943. godine došao u oblasni odjel NKVD-a kako bi izvijestio o „odmazdi Nijemaca nad židovskim stanovništvom Kijeva“.

To je bio Vladimir Davidov, koji je prvi ispričao strašnu priču o ubijanju Židova u Babjem Jaru, a također i o koncentracijskom logoru Sirecki, te o tome kako su zatvorenici logora morali iskapati i spaljivati desetke tisuće tijela.

U kolovozu 1943. godine od zatvorenika tog logora formiran je takozvani odred osuđenika na smrt (327 osoba), koji je iskapao i spaljivao trupla na mjestu strijeljanja u Babjem Jaru. Zatvorenici, okovani lancima za noge, gradili su peći iz ograda i nadgrobnih spomenika starog židovskog groblja, koje se nalazilo blizu Babjeg Jara, slagali na njih iskopana tijela i drvo, a potom bi sve zapalili. U jednoj takvoj „peći“ odjednom bi uništili do 2000 tijela ubijenih. Osamnaestoro ovih zarobljenika uspjelo je preživjeti. Jedan od njih bio je i Davidov.

Kao bivši suradnik NKVD-a (do rata radio je kao načelnik odjela rada Volgostroja) Davidov je znao kao funkcionira sistem sovjetskih specijalnih službi – moguće da je iz tog razloga bio prvi od zarobljenika logora Sirecki koji je svjedočio:

„U nekoliko dana, u toku iskapanja… vidjeli smo užasnu sliku, a osjetili smo i vonj raspadnutih tijela. Naredili su nam da radimo brzo, nisu nam dali ni da se uspravimo.

U toj su jaruzi bili deseci tisuća tijela, imala je dva velika ogranka, u kojima je bilo oko 50.000 tijela Židova. Iza njih, na Babjem Jaru, na dužini od pola kilometra bila je jama s ustrijeljenima, točnije antitenkovski rov, gdje su ubijeni komandanti Crvene Arije, zapovjedni kadar, to se moglo vidjeti po oznakama… u toj je jami bilo 20 000 ljudi…“

Svjedočenja Vladimira Davidova bila su temelj izvještaja koji je 12. studenoga stigao narodnom komesaru državne sigurnosti SSSR-a. Tamo se prvi put govori o „100.000 sovjetskih ljudi, uključujući 20.000 vojnih zarobljenika Crvene armije, o korištenju ‚dušegupki’ za ubojstva i dovođenja zarobljenika logora Sirecki radi prikrivanja tragova masovnih ubojstava u Babjem Jaru“.

Donedavno se smatralo da njemački dokumenti o strijeljanjima u Babjem Jaru nisu sačuvani. U procesu rada na knjizi o logoru Sirecki, autori ovog članka uspjeli su u arhivu SBU pronaći original njemačkog izvještaja o bijegu zatvorenika koje su 24. kolovoza 1943. godine prevozili iz Poltave u Kijev u tranzitni logor (Durchganghaftlager, DHL; kako se otprilike do svibnja 1943. nazivao logor Sirecki). Na putu je osamnaest od 67 zarobljenika uspjelo pobjeći.

Dokument je jedinstven po tome što su na njemu vidljivi tragovi rada esesovskih činovnika, koji su odlučivali o sudbini zatvorenika iz te etape, koje su bili doveli u Kijev. Komentarom „flucht – pobjegao“, pisanim jarkom crvenom olovkom, obilježeno je 18 prezimena bjegunaca.

Pored većine prezimena stoji komentar pisan plavom olovkom „SB“ (Sonderbehandlung), što znači poseban tretman, odnosno strijeljanje. Svega nekoliko prezimena označeno je slovima „DHL“, što znači transfer u logor Sirecki. Među ljudima koji su potezom plave olovke lišeni života i strijeljani u Babjem Jaru nalaze se i obitelj Židova, žena s mentalnim rastrojstvom, sovjetski vojni zarobljenici, lutajući slijepi muzičar, komunist, svećenik „agent NKVD“, bjegunci s prisilnih radova i drugi.

U dva dana rujna 1941. godine u Babjem Jaru ubijeno je 33.771 osoba. Za dvije godine broj žrtava narastao je do 100.000.

 

Originalno objavljeno 29. rujna 2021. na https://www.currenttime.tv/a/babi-yar-svidetelstva-i-dokumenty/31482729.html

S ruskog preveo Nikola Mokrović