Kao organizacija civilnog društva koja se, među ostalim, već petnaest godina bavi prikupljanjem, dokumentiranjem i istraživanjem građe o ratnim zbivanjima, ratnim zločinima i povredama ljudskih prava, nismo gubili iz vida i to da je s pritiskom nove neizvjesnosti i nejasnim osjećajem životne ugroženosti, kod ljudi moguće ponovno evociranje starih ratnih trauma i teških iskustava. S tim na umu, i s obzirom na dugu i stabilnu komunikaciju s ciljanom skupinom, odlučili smo se na provođenje serije razgovora s osobama koje su svjedoci stradanja i članovi obitelji žrtava na ovim ratom obilježenim, pogođenim i višestruko depriviranim područjima, kako bi saznali na koji način se nose sa subjektivnim i objektivnim poteškoćama koje su ih eventualno pogodile.
Povod za naše istraživanje bila je korona, no provedeni razgovori potvrdili su nam da su stvarni problemi negdje drugdje, da su traume koje naše sugovornike muče iz nekog drugog vremena, a da je virusna ugroza među posljednjim temama na njihovoj listi realnih životnih tegoba svakodnevice.
Politika i povratnička zbilja
U ovom tekstu bavit ćemo se upravo ovim potonjim, realitetom svakodnevnog života naših sugovornika koji iziskuje mnoga prilagođavanja, snalaženje i puno odricanja. U tom smislu, naši su se intervjui koncentrirali na sljedeće općine: Benkovac, Gračac, Kistanje, Lišane Ostrovičke, Obrovac, Otočac te gradovi Knin i Sisak.[1] Sva ova mjesta osim Siska[2] na razini Republike Hrvatske spadaju u područja s ispodprosječnim indeksom razvijenosti, za čiji se izračun koriste sljedeći pokazatelji: prosječni dohodak po stanovniku, prosječni izvorni prihodi po stanovniku, prosječna stopa nezaposlenosti, opće kretanje stanovništva, stupanj obrazovanosti i indeks starenja.
Generalno nezavidna socioekonomska situacija ovih krajeva, jedno je od općih mjesta domaće javne percepcije, a zapažanja što su ih ponudili naši sugovornici, takvu su predodžbu uglavnom potvrdila te mjestimice nijansirala. To u kratkim crtama znači da je stanovništva svakim danom sve manje, a da je životna dob onih koji su se vratili i tu kane ostati vrlo visoka. Najveći dio radno aktivnog stanovništva bavi se poljoprivredom i stočarstvom, dok ljudi u starijim godinama žive od minimalnih mirovina (ukoliko ih imaju) te od pomoći djece ili obitelji, snalazeći se i nužnim bavljenjem poljoprivredom za svoje elementarne potrebe. Nakon katastrofe rata, život se već 25 godina polako normalizira, dok su međunacionalni odnosi i suživot danas na razini pragmatične korektnosti s tendencijom dodatnog poboljšavanja. S druge strane, uvjeti koji svjedoče o svakodnevnoj kvaliteti života ljudi, ne postaju idealniji.
U kontekstu Hrvatske, neki nam se društveni fenomeni čine samorazumljivima te ih često doživljavamo skoro kao aksiome. Javni je dojam kako je jedna od tih pravilnosti i sistemska partitokracija i korumpiranost koje sežu od najviših i najunosnijih državnih poslova, službi i pozicija, pa sve do onih na samom dnu hijerarhije, u lokalnim zajednicama, na prostorima obuhvaćenima ovim intervjuima. Tamošnje stanovništvo tako vlast i vladajuće vidi kroz tipičnu prizmu percipiranja nominalnih nositelja političke moći kod nas, neovisno radilo se o “većinskim” ili “manjinskim” strankama i njihovim pripadnicima. Na samom terenu, stranke u konačnici na ovaj ili onaj način zrcale glavne obrasce s najvišeg državnog nivoa. Utoliko, kad je riječ o očekivanjima koja ljudi imaju od lokalne uprave, malo je onih koji u tim smislu nisu deziluzionirani. “Ma jok, oni samo za sebe, ko je njima politički podoban. Ovo drugo ništa. Dapače, još su gori prema tom odnosu. Ko nije u njihovoj stranci, ko ih ne podržava. Onda sve čine da ga unište… Lokalnu vlast treba promijeniti. Imamo na primjer predstavnika Srba, on je samo sebi učinio. To ne može tako.” kaže nam jedan od neimenovanih sugovornika iz okolice Obrovca.
Nekoć je ovo bio industrijski kraj
Ekonomija je temelj bilo kakvog napretka, zaključit će Nikola Bolta iz Gračaca, no pitanje je kako ju se momentalno ovdje uopće može potaknuti. S obzirom na već spomenute činjenice i okolnosti, pri sagledavanju šire slike odgovori se vraćaju na izvorište problema, sistemsku prazninu i nedostatak strategije, što je, među ostalim, rezultat procesa dugog trajanja i diskontinuiteta u razvoju ovih krajeva kroz više stoljeća. Usredotočimo li se na zadnjih dvadeset i pet godina, pred sobom imamo zasad teško premostive probleme demografskog loma koji se dogodio tijekom i nakon rata te nestanka mnogobrojnih industrija u kojima je bio zaposlen više nego značajan dio ovdašnjeg stanovništva. “Lokalna vlast je nemoćna…”, nastavit će Nikola Bolta, “…a materijalna baza se ne može lako poboljšati. Nema proizvodnje, nema usluga, nitko nije zainteresiran da se stanje malo popravi. Prije dvije godine je oko 400 familija iz Bosne otišlo za Njemačku, Austriju… Svaka druga kuća je pusta, nema nikog. Tu postoji prerada ribe, radi 12-13 ljudi, (lokalna riboprerađivačka tvrtka danas je smještena u prostorima nekadašnje gračačke kožare, op. a.), osim toga od industrije momentalno nema ništa drugo. Još do sredine 90-ih, tu je 3000 ljudi bilo zaposleno u industriji. A sad ukupno ima oko 200 i nešto zaposlenih.”
I zaista, posljedice propasti industrije na ovim prostorima, gdje je nekoć postojao zavidan broj uspješnih tvorničkih pogona, kataklizmičkih su razmjera. Primjerice, samo je u kninskim tvornicama prije rata bilo zaposleno 12.000 ljudi.[3] Rat, poslijeratna pljačka i destrukcija te konačno kriminalna i ostala privatizacija, dotukle su manje-više sve što je od industrije preostalo i vrijedilo. Danas su stvari svedene na primordijalni minimum, koji je u smislu bilo kakve proizvodnje sveden na inherentne djelatnosti ovog podneblja, poput crpljenja prirodnih resursa (drvo) i poljoprivredu. Naš sugovornik Milan Diklić iz Otočca ponudio nam je svoj uvid u gospodarsko stanje tog dijela Like: “Do nedavno je tu radila jedna mala pilana koju je držao neki Talijan, no sad ni oni više ne rade. Druge industrije nema. Prije rata tu je bilo desetak firmi. Bila je tu pivovara Lički biser, pa Otex, proizvodili su konfekciju, puno zaposlenih su imali, pa ta pilana, ne samo da su pilili drva nego su proizvodili i namještaj, Cosmochemia je imala puno zaposlenih, danas ih ima 20-30. Bilo je tih firmica jako dobrih, tako da je cijela ova okolina Otočca, Gacke doline, svi su manje-više bili zaposleni tu. Najbolje su živjeli oni koji su kombinirano radili u firmi, a onda još na selu se bavili poljoprivredom za svoje potrebe.”
Iz današnje perspektive, koju karakterizira gotovo pa protjerivanje javne uspomene na ovu nestalu dimenziju privređivanja (rad u tvornici), teško je i zamisliti koliko i kako je kompletna društvena struktura ovih krajeva izmijenjena u odnosu na nekadašnju. Makar za krah industrije nije kriv tek rat, kroz neke od razgovora jasno je da to razdoblje i dalje izbija na površinu, priječeći potrebna rješenja. Zorica Miodrag iz Siska, tako će reći: ” …Što treba napraviti… otvoriti puno više radnih mjesta, dati ljudima mogućnost življenja… Jer čemu da se vesele ljudi? Sve je manje posla, nema više tvornica, ne u tolikoj mjeri koliko je bilo… Tu je nekad radila željezara koja je nekih trinaest tisuća radnika zapošljavala… a da vidite sad što je to. Ruševine… korov dva metra visok. Eto vidite, to je ono što neće dati ljudima da se zaboravi rat. Jer uvijek postoje ti nadgrobni spomenici. A to su sva ta uništena poduzeća i nedostatak brige o ljudima da imaju svoj dohodak.”
Poljoprivreda i poticaji – novac koji prođe kroz ruke
No, ni jedina grana gospodarstva koja je mogla preživjeti ovaj radikalan rez, poljoprivreda, nije blizu svog nekadašnjeg stupnja razvoja. Rijetki mogu živjeti samo od poljoprivrede, dok bi za većinu stanovništva preciznije bilo reći da od nje preživljavaju. Jedan neimenovani sugovornik je to zaokružio sljedećim dojmom: “Može se (pre)živjeti, ali napredovati ne.”
U selu kojeg su nekoć zvali “Malom Kalifornijom”, i koje je, reći će Gojko Kožul iz Islama Grčkog, “…hranilo Zadar, Rijeku, Karlovac, danas je to spalo na desetak-petnaest ljudi koji se bave poljoprivredom… Osim toga, imali smo, velike poljoprivredne kombinate Zadar, Smilčić, Nadin, no 60% toga je danas zapušteno, ne obrađuje se kvalitetno, a na to se diže poticaj.”
Poticaj je u trećoj dekadi hrvatske posttranzicije postao gotovo mitski pojam, redovno okupirajući domaći medijski mainstream. Mnogi su razlozi za to, a kadšto i oni kriminalne prirode. Mnogo je podataka o tome kako je sustav poticaja u Hrvatskoj loše koncipiran, kako pogoduje velikim proizvođačima te kako se s financijskim iznosima poticaja manipuliralo i manipulira. Ovdje nemamo prostora za detaljniju analizu ovog problema, no razvidno je da na relaciji EU-država-poljoprivrednik postoje mnoge slijepe ulice. I naši će sugovornici potvrditi kako se ovo lutanje vidi posvuda: “Država ti daje poticaje, daje ti za 100 krava poticaj, tebe uopće nije briga za krave… to ide gdje hoće, radi što hoće… Ti ako si dobio, onda ima da ih čuvaš, da imaš toliko zemlje, sijena… ne znam tko to plaća, dokle će tako. Mislim da to nije dobro.” No za mnoge ljude koji pokušavaju (drugim riječima kazano, većina je primorana) živjeti od rada na selu, sistem poticaja je spasonosan kako bi u svom poslu osigurali opstanak iz mjeseca u mjesec. Jedan od naših sugovornika iz općine Lišane Ostrovičke vlasnik je malog OPG-a u sklopu kojega se bavi ovčarstvom i u manjem opsegu ratarstvom i povrtlarstvom. “Da sam uvijek nezadovoljan, nisam, ali i da sam previše zadovoljan, isto nisam… jer s obzirom kad gledaš neke druge grane gospodarstva, uz puno rada, koliko ja radim, trebao bih bolje živjeti, ali neke stvari plaćamo državi kao da živim u New Yorku, a ne ovdje” (zadarsko zaleđe, op. a.). Poticaj prima, no reći će, taj novac tek stigne proći kroz ruke, bez načina da se njegovim potencijalnim reinvestiranjem, ostvare neka veća sredstva. “Da, poticaj dobivam po obradivoj površini ili pašnjacima, po ovci, ne znam koliko i kako… prije je novac nešto i vrijedio, sad je to prilično bezvrijedno jer je sve jako poskupilo. Nekad se moglo nešto i prišparat’ međutim sad kad stigne poticaj, kupiš gorivo, platiš račune i sad bi to trebao uložiti i u blago, da ga pelcuješ, međutim… kaže veterinar, pa ti bi to trebao… E, a kako ću… ako ne platiš struju, ne platiš televiziju, isključit će ti, odmah ide ovrha… što ću, znači odmah vratiš državi to što si dobio…”
S druge strane, postavlja se pitanje kako i koliko poljoprivrednici na ovim prostorima uspijevaju biti u toku sa svim mogućnostima koje im se na razini sustava eventualno nude, s obzirom na njihovu uglavnom visoku životnu dob i subjektivne i objektivne razloge nemogućnosti korištenja potrebne tehnologije koja im je za sudjelovanje u programima nužna. Primjerice, za apliciranje na natječaje Agencije za plaćanje u poljoprivredi ribarstvu i ruralnom razvoju kojim se osiguravaju sredstva za potpore ulaganja u fizičku imovinu, potrebno je koristiti Agronet, elektroničku aplikaciju namijenjenu za pomoć poljoprivrednim gospodarstvima i ostalim korisnicima u ostvarivanju prava na potpore u poljoprivredi. Mlađim poljoprivrednicima kapacitiranima informacijama, tehnologijom i mrežnom povezanošću to zasigurno ne predstavlja problem. No onima nešto starijima koji pritom ionako žive u izoliranim uvjetima, to je više nego kompleksna zadaća. “Tko je malo školovaniji i malo se zna s modernom tehnologijom služiti, može i nešto više… a mi ostali smrtnici, po nekom starom zakonu… naučili smo samo leđima… Što kažu, traktor je star koliko i ja (sugovornik ima 53 godine, op. a), automobil 25-26 godina… kad ću ga ja zaraditi više novoga… nikada…” Sugovornik će dodati da od lokalnih vlasti, kad se radi o pomoći kod prijavljivanja na ovakve natječaje, nema nikakvih sugestija niti obavijesti.
Sugovornik iz zaleđa Knina, nadovezat će se na rečeno, ne zaboravljajući napomenuti kako je zadnjih 20 godina u izolaciji, te kako mu to više ni ne smeta. Karakterološku dimenziju ljudi koji ne odustaju od života na ovom tlu, svakako se ne bi trebalo zanemariti u analizi koja bi pretendirala na slojevitiji doseg zaključaka, no ovdje ćemo je tek ovlaš ilustrirati. “Imam neke životinjice, neka mi bude oprošteno. Kozice simpatične i krave. Imam čak osam komada krava, jedno desetak komada kozica i četiri pasa. Pomoć imam slabu i nikakvu. Imam svoja leđa, dok vrijede. Otprilike, ovdje je svatko sam. To je oslobođena teritorija, od naroda. Nažalost, stotinu kilometara prelazim, na jednog čovjeka ne možeš naići. Strašno, ja ne znam tko se može hvaliti s tim, ali svaka čast, tko se može hvaliti, neka digne glavu. Tko nema savjest može se i hvaliti… Evo ja, kad sam se vratio iz izbjeglištva, prvo što sam napravio kad sam dobio zeleni karton, kad sam dobio socijalno i zdravstveno, otišao sam kod načelnika općine i rekao, vodi me tamo gdje treba da napišem molbu da ne želim primati socijalnu pomoć. I ja sam jedini čovjek i idiot u Kninu koji je pisao molbu da mu država ne plaća socijalu. Dok imam prsiju ovakvijeh kakve imam, neka umrem, ali socijala mi ne treba.”
Ljudi i zvijeri
Kao što je i sugovornik spomenuo, uvelike je riječ o pustoj zemlji, jako rijetko naseljenim i napuštenim krajevima, u kojima je ljudi malo, a divljih zvijeri sve više. Posebno je naglašen problem vukova i divljih svinja zbog štete koju nanose tamošnjem stanovništvu. Ova je tema već dulje vremena prisutna u javnosti, a ljudima koji po najzabačenijim selima žive sami, susreti s vukovima postaju svakodnevica o kojoj govore sa zabrinutošću. Našoj sugovornici iz općine Kistanje, katkad se čini da se više računa vodi o vukovima, nego o ljudima: “Ja nisam onaj tko bi ugnjetavao životinje, ali ti vukovi nisu autohtoni ovdje na ovom području. Oni su uvijek boravili ili u Dinari ili u Velebitu, a rijetko kad bi ih bilo ovuda. Ponekad bi neki vuk tu zalutao, čak i tijekom zime samo poneki bi se pojavio, ali nikad čopori i nikad blizu kuća. A sada su cijeli čopori vukova i ne možeš nigdje izaći. Ja recimo, a i drugi od straha ne mogu nigdje izaći. Još kad čuješ kako zavijaju okolo uvečer, a pojave se i usred bijela dana. Ne možeš nigdje krenuti, a da ne misliš kako će se negdje iza smreke pojaviti vuk. T To je taj strah, a drugo je što rade štetu ljudima koji drže ovce ili koze. Čak i pse podave. Ranije smo slušali kako jedna žena u Bruškoj, a i moja ujna u Kistanjima se borila s vukom kad joj je uhvatio ovcu, udarala je štapom po njemu i uspjela se obraniti. A sada jedna rodica iz Ostrovice pričala mi je da joj je odnio dvoje jarića, ona je vikala i mahala štapom, međutim vuk je iskezio zube na nju i onda je ona odustala i tako joj je pojeo jariće. Tako da je vuk postao svakodnevica i kao da se o vukovima više staraju, možda će mi netko zamjeriti, ali tako mi izgleda…”
Vuk je kod nas ali i na razini cijele Europske unije strogo zaštićena vrsta, a kazna za ilegalni odstrel iznosi 40 tisuća kuna. Usporedbe radi, odšteta koju država isplati za usmrćenu ovcu je 600 kuna. U Hrvatskoj se dopušteni odstrel godinama ne provodi budući da je broj jedinki vukova pao ispod 200, koliko je predviđeno planom upravljanja. No, odstrel nije jedina ni nužna mjera te postoje druge, manje agresivne metode i planske aktivnosti, kojima bi se ova nepogoda mogla riješiti. Tijekom 2017. vukovi su napali više od 1.300 puta i pritom usmrtili više od 2.000 domaćih životinja, dok država stočarima u prosjeku godišnje isplati oko milijun i pol kuna odštete.[4] No da bi odštetu dobio, stočar mora zadovoljavati propisima određene kriterije. Mora imati psa te ogradu visoku barem 1,8 metara. Za mnoge ljude na ovim prostorima ova je mjera neefikasna i predstavlja uzaludan trud i trošak u situaciji ionako konstante financijske neizvjesnosti. Da je stanje zaista ozbiljno, sugerira i lanjski natječaj kojega je provela Vladina Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju putem spomenute aplikacije AGRONET s ukupnim iznosom potpore od 70 milijuna kuna. Svrha natječaja je dodjela sredstava za kupnju električnog pastira s pripadajućom opremom i/ili autohtonog pastirskog psa i/ili izgradnju novih ili obnovu postojećih nastambi za stoku u područjima rasprostranjenosti velikih zvijeri. Veliko je pitanje koliko najugroženijih malih stočara zaista uspije ostvariti neke od ovih mogućnosti, s obzirom na mnoga potencijalna ograničenja o kojima je već bilo riječi.
Druga dimenzija problema odnosi se na divlje svinje i štetu koju redovno nanose usjevima diljem povratničkih područja. Ono što pridonosi njihovoj brojnosti je i činjenica da su se divlje svinje s vremenom iskrižale s domaćim svinjama (usput budi rečeno, i kod vukova se bilježi visoki postotak križanja s psima, što povećava njihov ukupan zabilježen broj viđenja i napada) te su preuzele njihove osobine. Ove nove “hibridne” svinje prase se dva puta godišnje po čak šestero-sedmero te im je zapravo na velikim neobrađenim zemljištima koja su se s vremenom pretvorila u guste šume, teško precizno evidentirati broj.[5] Sugovornica iz općine Kistanje: “Od divljih svinja ne možeš ništa… Evo ovdje je čovjek prošlo ljeto usijao ječam i sve su mu rupe napravile, iskopale i sve uništile, sad i krumpire, isto tako po vinogradima i ništa ne možeš. Kukuruz više nitko ni ne sadi. Jer su pokušali na početku kad su se vratili, međutim to sve bude uništeno. Tako da ne možeš od njih ništa, skoro pa da ulaze u dvorišta. U Kistanjama kažu ušle u dvorište, u vrt, jede kupus i tako hodaju okolo. To je problem, što se tim životinjama divljim posvećuje pažnju više nego ljudima. Postoje ta lovišta privatna i taj koji je zakupio ima tu veliku korist jer dovodi neke strane lovce i bog zna koga i odakle i onda vuče tu korist, a svi drugi imaju štetu. Sad, ako ćete živjeti s tim, ako nećete, to je tako, prepušten je svatko sam sebi.”
Takva je, sirova i surova stvarnost života na povratničkim područjima. Oni koji su ostali, oni koji su se vratili i oni koji više nemaju kamo, htjeli bi imati barem sigurne prihode od svog rada na toj sve samo ne pitomoj zemlji. Naš sugovornik iz općine Lišane Ostrovičke tako će reći: ” Meni smeta jedino ako sam bolestan, ako ne mogu raditi. Ili na primjer neke stvari koje plaćam, a ne konzumiram. Neke troškove, slivne vode, televiziju na primjer, koju ne gledam. Ali ja kažem, ako je zakon takav, što ću, nisam jedan od onih koji se tuku u prsa i viču da vole državu, a ne plaćaju. Kažem, ne možeš meni reći da je ja ne volim, a ja sve uredno plaćam. Znači, onda i ti mene zaštiti da ja mogu krumpir proizvesti kako treba, zob, a ne da mi sve unište svinje, a nemam nikakva prava ni da se žalim, da neku štetu naplatim… Znači, svaki dan mi vuk prijeti da će mi smaknuti ovce, on je zaštićen, a ja nisam… a ovdje moram plaćati sve drugo… pa onda i ti mene zaštiti ako sam ravnopravan. To mi smeta, takve stvari.”
Borba sa smećem sve ozbiljniji problem
No nisu samo divlje zvijeri ono što muči stanovnike povratničkih područja. Tu je i bezakonje i nered vezan uz pojavu sve većeg broja ilegalnih, “divljih” odlagališta otpada. Jedno od mjesta na kojima divlji deponiji smeća već godinama predstavljaju gorući problem, jest općina Kistanje. Naša sugovornica iz kistanjskog kraja svjedoči o generalnoj nebrizi za okoliš i manjku svijesti o ovom pitanju: “Baca se gdje god tko stigne, također pale svašta da ti dođe da se ugušiš, i gdje god da kreneš od sela prema brdu sve je zatrpano ogromnim smećem da ne možeš ni proći. Ja nekad idem u šetnju, ne možeš proći od smeća, znači to je ono što nitko ne vidi…Ne znam tko bi to trebao sanirati. Oko cijelog sela, tako je svugdje. Ili opet kad pale, ja imam tu alergijsku upalu sinusa, ne možeš izdržati… Imaju običaj paliti slamu i izmet životinjski i onda to bude takav smrad da se uvuče kroz zidove u kuću, da sam jednom zvala u općinu, tko bi tome stao na kraj, jer ima ljudi koji su alergični, koji gledaju kad će se ugušiti. Međutim rekli su da to nije njihova obaveza i da nemaju oni što misliti o tome. Pokušavam im dokazati da to nije u redu, da to što pale je ujedno i amonijak koji kad se oslobodi u zrak stvara otrov, ali ne možeš ljudima dokazati, oni su takvi kakvi jesu i navikli su da ne misle na druge ljude, nego ono što ima odgovara i to je tako…”
Inače, područje općine Kistanje jednim je dijelom unutar granica Nacionalnog parka Krka, a većim dijelom uz granice tog zaštićenog područja. Osim toga, zbog propusnosti krša i podzemlja, ovi ilegalni deponiji čine višestruku štetu cijelom kraju na mnogo više nivoa od tek narušavanja doživljaja krajolika. Da stvari dobiju i pomalo farsičan karakter, prije 7 godina općina Kistanje ponudila se da “pomogne” gradu Makarskoj u zbrinjavanju njihova otpada na kistanjskom deponiju čiji su kapaciteti već odavno maksimalno iskorišteni.[6] Ovdje treba dodati da su prema indeksu razvijenosti Kistanje službeno šesta najsiromašnija općina u Hrvatskoj.
Nešto zapadnije u Zadarskoj županiji, u općini Benkovac nailazimo na slične priče. Naša sugovornica kaže:”Ima bezobraznih ljudi, pa su tamo, prema Zapužanama, navezli neko smeće, neki su putovi nepristupačni… Ono je ruglo nemilo da ne može biti veće tamo. Tko ono dovozi ja nemam pojma… I pored naše kuće, na stanici autobusnoj, isto bacaju otpad, stanu, ovi… najviše ti što drže trgovine, puste kutije, i svašta izbace. Kad smo to prijavili policiji, oni su nam rekli, trebate nam dati registracijski broj tih automobila. Znači ja bih trebala čekati na javnoj cesti ko će stati i baciti smeće, pa ih prijaviti… Najveća glupost koju može netko reći. Ali to nikom nije u interesu, to je pust kraj, to nikoga ne zanima da se u to upušta, da nešto u to ulaže, i to onda tako stoji.” Navodi kako misli da se tu uglavnom radi o ljudima iz obližnjih sela. “Nekad čak izbace nekog, možda pokvarenog mesa… I tu je fino lijepo stati, i ono trulo voće, povrće, sve to izbace. Tako da se i lešinari skupljaju nekad… I ne da je ružno, ne samo ružno, nego nije ni zdravo, jer skuplja se divljač svakakva, i lisice, i čagljevi, i vukovi, sve na to dolazi.”
Voda, melem na ranu
Tridesetak kilometara od Miranja, na samom sjeverozapadnom rubu općine Benkovac, tamošnji stanovnici još uvijek nisu uspjeli ostvariti zadovoljavajuću razinu nekih elementarnih uvjeta života. Tako na primjer Islam Grčki i susjedni Kašić nemaju vodovodnu mrežu, iako su sa svih strana okruženi vodom. Naime, sva okolna sela vodovod su dobila. Islam Grčki srpsko je, pravoslavno selo te se kod njegovih stanovnika neizbježno javlja i doza sumnje u prave razloge izostanka realizacije dugo obećavane izgradnje vodovoda na kojega se čeka godinama. Još pred rat iskopani su cjevovodi no tada se sa radovima stalo, a evo i danas, 30 godina od onda, stanje se nije promijenilo. Službene informacije koje stižu od Hrvatskih voda i lokalne uprave kažu da su razlozi zbog kojih vode još uvijek nema, problemi u ishođenju građevinske dozvole te nemogućnost rješavanja imovinsko-pravnih odnosa uz, naravno, nedostatak financijskih sredstava.[7]
Ipak, narod ne gubi nadu. Naš sugovornik Gojko Kožul reći će: “Lokalna uprava bi nam trebala pokloniti malo više pažnje. Živimo u selu koje još nema vode, a mi ne tražimo nešto što je nemoguće, mi ne tražimo školu, ali tražimo bar osnovne stvari. Da dobijemo vodu, to bi bio melem na ranu. Ali, čujem da je projekt gotov, očekujemo u toku ove kalendarske godine (razgovor vođen u svibnju 2020., op. a.) Sad imamo one cisterne, na lokalnom žargonu gustijerne, koje napunimo, platimo 400-500 kuna, kubik vode je 30-35 kuna i tako se snalazimo.” No, nije samo voda, makar se radilo o esencijalnoj potrebi, ono što Islamljanima manjka od temeljne infrastrukture. Na listi nasušnih želja su asfalt te autobusna linija koja bi ih prometno povezala s ostatkom županije. “Pazite apsurda… Mi imamo autobus koji dolazi iz Zadra u zapadni dio sela (op. a misli se na Islam Latinski) i njemu treba još samo 2 km da dođe do kraja našeg sela i nije nikada došao. Ja znam da sada nema đaka u selu, ali ne bi se potrošilo 5, 10 tisuća kuna da produži do našega sela. Autobusi idu za Novigrad, Smilčić, Pridragu, barem 6-7 puta u jednom pravcu, 6-7 puta u drugom pravcu, i ni jedan ne skrene… Mi svi imamo svoje aute i tako dalje, ali i ja bi nekada, već imam 80 godina, ali vitalan sam, i ja bih sjeo na autobus i otišao do Zadra.. Ja sam objektivan, ne tražimo da nam naprave centralnu školu koja ima 500 učenika, ali da ne voze autobuse… Zapravo, samo da produže 2 km…”
Iz riječi našega sugovornika nameću se i neka objektivna ograničenja koja ovakve investicije iz ugla lokalne uprave čine manje važnim prioritetom. To je, dakako, jako mali broj stanovnika te manjak radnika i djece koji bi svakodnevno putovali izvan svog mjesta prebivališta. Od stotinjak stanovnika koji u Islamu Grčkome žive, većina ima iznad 70 godina. Sve navedeno, razumljivo, ne potiče možebitni povratak mlađih ljudi i tako smo ponovno u začaranom krugu iz kojega je teško izaći.
Koga će ovdje biti za pedeset godina?
Odumiranje stanovništva povratničkih krajeva, zapravo je suštinski problem i tema koja bi dugoročno, na mnogo širem planu trebala biti adresirana kao jedno od osnovnih strateških pitanja ove države uopće. Svi naši sugovornici ponavljali su nam istu stvar – otkad su se vratili natrag u Hrvatsku, u svoja sela i općine, “dimovi” se svakim danom sve više gase. Ionako su se uglavnom vratili stariji ljudi, nakon čije smrti i kuće ostaju prazne. Djeca i potomci ponekad navrate, najčešće ljeti, kada se u nekim mjestima bliže moru život barem malo dinamizira. Inače, kako kaže Veljko Šolaja iz Oćestova kraj Knina, sablasno je prazno. “Tko koga vidi? Ja nikoga ne vidim. Prođeš kroz selo, glavnim putem, nigdje nema nikoga. Ni auta, ništa, nema nikoga, tko će proći? Nema nas tu, nema nas pedeset u selu. I sve je starčad. Sve je staro, mladih nema. Moja unuka je najmlađa ovdje u selu.”
Milan Diklić iz okoline Otočca pokušao je dati objektivnu i prizemljenu ocjenu ove situacije u kontekstu bliske budućnosti koja se nalazi pred ovim krajem i njegovim ljudima. “Što bi trebala napraviti država ili lokalna uprava, zaista je teško reći. Sela su ostarjela, tu uglavnom žive stariji ljudi, da li lokalna zajednica uopće ima toliko novca da tu nešto krene raditi, veliko je pitanje. Na kraju, ne bi im se ni isplatilo ulagati u sela koja su pred izumiranjem. I oni mladi kojih još ima, odlaze u veće gradove ili vani. Mislim da je perspektiva za jedno pedeset godina da će ovo sve izumrijeti. Kuće su prazne, živimo po jedna osoba, najviše dvoje u kući. Sve preko 60 godina ljudi. Ta djeca što su otišla, neće se više nikada vratiti ovdje. Jer, teško je tu živjeti. Evo imam neke prijatelje u Hrvatskom polju, imaju 87 godina, jadni, još drže 5 krava, kose travu, dakle hrane te krave. Imaju poljoprivrednu penziju oko 100 eura, ništa više, i onda su prisiljeni dok god mogu da se kreću da se bave s time, da nekako lakše prežive. A sve je više takvih domaćinstava…”
Nada
Najmlađa od naših sugovornica i sugovornika, 35-godišnja Milena Sovilj-Plećaš, samohrana majka i poljoprivrednica iz okolice Gračaca, na kraju ovog teksta ipak ulijeva određenu dozu optimističnijeg pogleda na stvarnost. U Oluji je iz rodnog sela otišla kao desetogodišnjakinja a u Hrvatsku se vratila 2010. Iznimna volja i želja da ostane i opstane na ovim prostorima pomogla joj je da podigne svoj OPG od kojega uspijeva živjeti, prema vlastitim riječima, vrlo pristojnim životom. “Što se tiče naše lokalne uprave, niti sam što očekivala niti očekujem. Imam 70 goveda, 7-8 konja ovaca, koze, svinje, bavim se stočarstvom. Onaj tko radi, uspije se i snaći. Imam svoje blago, svoje povrće, jaja, mlijeko, svoje meso, za mene nema krize. I ne žalim se. Ja sam to, vjerujte mi, sve svojim radom zaradila. Uz poticaje, telad, svoj rad, a ja radim stalno. Radim po snijegu, svaki dan, ja nemam ni svetka ni petka. Ujutro moraš ustati, moraš svaki dan blago nahraniti, bila to nedjelja, Uskrs, Božić, bilo što bilo. I stigne se i na more, dobro, nekad bude malo naporno zimi, Ali sad ovo vrijeme, to je užitak (razgovor vođen u svibnju 2020., op. a.) u prirodi, u brdima. I nema tako puno posla kao što se misli.”
Ova mlada i uspješna žena tako prkosi okolnostima, stereotipima i negativnim trendovima, sugerirajući svojim primjerom da bi situacija vezana uz povratak, život i ostanak na prostorima koje je naše istraživanje obuhvatilo, očito mogla, ali i trebala biti drugačija.
Vratit ćemo se na završetku ovog teksta još jednom našoj sugovornici iz općine Kistanje. U tom kraju, malo je toga na obzoru što bi ulijevalo nadu u bolje sutra. Konačno spuštanje zavjese, pa što god uslijedilo nakon kraja, kao da se čini izvjesnim. No ipak, makar u najskrivenijim zakucima ljudske prirode, egzistira neko ustrajanje, jedna latentna svijest, kako pozitivne i negativne strane zbilje i svakodnevice, valja transformirati u novu fazu “borbe za opstanak”. Rečenu sintagmu u ovim krajevima svakako ne treba doživljavati kao hiperbolu. Ona je tek podsjetnik na to da su vremena znala biti i puno teža…
“Nekad me uhvati neka… padnem u malu depru, ali već sam se navikla na takav život. Samo morate ići dalje, čovjek se ne smije obazirati, gledati u retrovizor, nego treba gledati naprijed. Zbog mladih ljudi i svog osobnog dostojanstva.”
Autor: Đino Đivanović
Tekst je nastao u suradnji s portalom H-alter.
[1] https://razvoj.gov.hr/UserDocsImages//O%20ministarstvu/Regionalni%20razvoj/indeks%20razvijenosti//Vrijednosti%20indeksa%
[2] Prema indeksu razvijenosti za razdoblje 2014.-2016. Sisak je bio drugi najnerazvijeniji hrvatski grad među gradovima koji broje iznad 40.000 stanovnika (iza Slavonskog Broda), dok je Sisačko-moslavačka županija bila druga najnerazvijenija na razini države.
[3] https://p-portal.net/krajisko-groblje-industrije/, pristupljeno 18.8.2020.
[4] https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/u-dalmaciji-se-ponovno-zaredali-napadi-vukova-na-stoku—535577.html (pristupljeno 18.8.2020.)
[5] https://p-portal.net/preko-noci-nestane-pet-sest-hektara-tek-posijanog-kukuruza/ (pristupljeno 18.8.2020.)
[6] http://tris.com.hr/2014/03/makarsko-smece-u-kistanjama-pohvalna-solidarnost-ili-opasna-besmislica/ (pristupljeno 18.8.2020.)
[7] https://www.portalnovosti.com/vodu-narodu (pristupljeno 18.8.2020.)
Projekt Adekvatni odgovori: potrebe stanovništva na područjima posebne državne skrbi u vrijeme pandemije je podržan sa € 4970 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP i Norveških grantova.
Tisak ove publikacije omogućen je financijskom podrškom Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP i Norveških grantova. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Documente i ne odražava nužno stavove država donatorica i Upravitelja Fonda.
