Antifašistička liga RH / Zoran Pusić
U subotu 21, ožujka u Zagrebu je osnovana Antifašistička liga Republike Hrvatske. Događaju su prisustvovale istaknute ličnosti iz našeg javnog života, poput Slavka Goldsteina, Juraja Hrženjaka, Vesne Teršelič, Ive Josipovića te ambasadora nekolicine zemalja. Za predsjednika Lige izabran je ugledni ljudsko-pravaški i antifašistički aktivist Zoran Pusić. Na mjesto zamjenice predsjednika imenovana je Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.
U nastavku prrenosimo u cijelosti uvodno izlaganje Zorana Pusića /
Poštovane uzvanice i uzvanici na Osnivačku skupštinu AFL, Vaše ekselencije, dragi prijatelji,
AFL Republike Hrvatske zamišljena je kao asocijacija nevladinih organizacija i građana koji nisu nužno članovi ni jedne udruge. Interesi i područje djelovanja tih građana i tih udruga općenito su različiti. Oni pristupaju AFL-u ili podržavaju rad AFL-a po jednoj zajedničkoj osnovi: dijele zabrinutost razvojem događaja u Hrvatskoj gdje se javno potiranje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna politička opcija. Drugim riječima, osnovno programsko načelo AFL-a je da danas i ovdje, treba javnim angažmanom stati u obranu onih vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam i nastao.
Antifašizam je pojam koji nije lišen kontroverzi, posebno u Hrvatskoj danas, i mislim da bi na Osnivačkoj skupštini trebalo govoriti o tome zašto je osnivanje AFL-a aktuelno, odnosno zašto je aktuelan antifašizam u Hrvatskoj danas. Ono što ću reći odraz je mog iskustva i kombinacija je činjenica i osobnog vrednovanja nekih etičkih načela.
Prije četrdesetak godina, čini mi se u ljeto 1973. ili 1974. Zagreb je osvanuo ispisan “podobnim” grafitima: “Radnike na sveučilište”, “Dolje buržuazija”, “Hoćemo crveno sveučilište”, … U Jurišićevoj, nasuprot Glavne pošte, napisan je grafit “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Ti grafiti koji bi imali smisla u NDH, 1973. su izražavali službene stavove vladajuće politike i djelovali su manje revolucionarno, a više podobno. A imalo se o čemu pisati grafite. Ljudi su tih godina zbog napisane ili izgovorene riječi osuđivani na zatvorske kazne, a suočavanje s tamnijim stranama prošlosti, s njenim manje slavnim stranicama, sa, često, staljinističkim metodama korištenim u borbi protiv staljinizma i sa sudbinama nevinih ljudi koji su slani na Goli otok, suočavanje s tim nije bilo ni lako ni bezopasno. Istina o ratu i prošlosti bila je službeno oktroirana odozgo, a najbenignije kritike nekog tko bi se latio propitivanja činjenica o prošlosti tvrdile su da u društvu postoje puno važniji problemi. Uobičajeni panegirici oslobodilačkom ratu koji je završio prije više od dvadeset godina i sve priče da je višestranačje kapitalistička farsa, zvučale su šuplje i licemjerno u sistemu koji je dio svoje prošlosti gurao pod tepih, a politički pluralizam zabranjivao.
Jedne noći sam došao s kantom bijele boje koja mi je ostala od farbanja stana i ispod “Smrt fašizmu, sloboda narodu” napisao “Dolje Franjo Josip”. Činilo mi se da je poruka jasna – Dečki, zakasnili ste nekoliko desetljeća i promašili “ceo fudbal”. Nakon tri dana moj grafit je prefarban crvenom bojom; mnogo godina kasnije saznao sam da su u Gradskom komitetu raspravljali o njemu i zaključili da je to kamuflirana poruka protiv Josipa Broza.
U to doba, koje počinje dobivati povijesnu patinu, mnoge stvari su bile aktuelne, ali upozoravanje u Hrvatskoj na opasnost od fašizma bilo je kao vikanje “Vuk, vuk….” na početku one priče o pastiru.
Ono što čini antifašizam aktualnim danas, društveno je okruženje u kojem se javno poricanje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna, dapače demokratska, politička opcija. U kojem se protiv političkih neistomišljenika, manje-više neuvijeno zaziva fizičko nasilje i u kojem nije više pitanje da li će do takvog nasilja doći, nego kada. I to nakon trinaestak godina sporih, ali pozitivnih promjena u smislu prihvaćanja etičkih normi koje čine jedno društvo pristojnim.
Kroz potiranje tih vrijednosti hrvatsko društvo je već prolazilo, periodično, tokom devedesetih, prije, za vrijeme i poslije zadnjeg rata. Od relativizacije ustaških zločina i samim time zločinačke ideologije koja je zločinima vodila, do javne demonstracije etničke isključivosti i progona ljudi zbog njihove etničke pripadnosti, od teritorijalnih pretenzija i zloupotrebe hrvatskog naroda u drugoj državi do pristranog pravosuđa i policije koji ne brane građane od uniformiranih nasilnika kad ih izbacuju iz stanova i pljačkaju, ili od svima poznatih terorista koji dižu nepodobnima kuće u zrak, od zagovaranja i provedbe “etničkog čišćenja” do zataškavanja i neprocesuiranja ratnih zločina. Da spomenem samo neke od činjenica, dok se to još sudski ne kažnjava.
Rad nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava bio je, tokom devedesetih, uglavnom određen suprotstavljanjem takvim postupcima i pokušajima da se njihove pogubne posljedice saniraju. S iznimkom, možda, dugogodišnjeg zalaganja za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma i suprotstavljanja slavljenju ustaških ratnih zločinaca, mi nismo naše aktivnosti doživljavali kao nešto što ima direktne veze s antifašizmom. Međutim, obrana temeljnih ljudskih prava zapravo jest antifašizam, i ujedno antitotalitarizam. Sve totalitarizme karakterizira prezir prema individualnim ljudskim pravima na teorijskom nivou i njihovo kršenje u praksi. Naravno, postojale su velike i suštinske razlike u rigidnosti te prakse od jednog do drugog totalitarizma.
Zašto onda govoriti o antifašističkoj, a ne o antitotalitarističkoj ligi? Pa mogli bismo. Ali u današnjoj Hrvatskoj i Europi prirodno je govoriti o antifašizmu, jer temeljne vrijednosti pristojnog demokratskog društva danas i ovdje ne ugrožavaju Crveni Kmeri ili staljinizam, čemu bi se jednako tako trebalo suprotstaviti, nego radikalne desne stranke koje imaju ideje, a pomalo i postupke, koji su bili karakteristični za fašizam i nacizam. Nije iznenađujuće da su zagovornici tih ideja ujedno i apologeti ustaštva u Hrvatskoj odnosno četništva u Srbiji.
U svojem članku Ur-Fascizm, Pra-fašizam, Umberto Eco navodi desetak početnih karakteristika fašizma (zapravo četrnaest, ali neke se preklapaju) koje, prema Ecu, trebaju biti signal za uzbunu kad se pojave i prepoznaju, jer svaka od njih potencijalno služi kao osnova oko koje se fašizam može “kristalizirati”.
Jedna od njih je antiintelektualizam, gdje je poticanje kritičkog mišljenja krajnje sumnjivo kao izdaja tradicionalnih vrijednosti, a kultura dobra samo dok promovira nacionalizam i nacionalističko-povijesne mitove.
Druga je potreba za neprijateljem, jer tek kroz postojanje neprijatelja nacionalisti ostvaruju pravi, isključivi, nacionalni identitet. Idealni neprijatelj je onaj koji se može identificirati i kao unutrašnji i kao vanjski; takvim stavovima rasizam, šovinizam i ksenofobija prirodan su izbor.
Zatim antiindividualizam i kult naroda i vođe – oca nacije, kome dugujemo poslušnost, a on nas oslobađa odgovornosti vezano za samostalno donošenje odluka.
O bitnim i upozoravajućim karakteristikama fašizma postoji u Hrvatskoj danas prilična zbrka i neznanje. Prije koji mjesec kao prilog Jutarnjem listu izlazila su pitanja za maturu iz pojedinih predmeta. Čitao sam pitanja iz matematike i fizike, pa sam zatim čitao i pitanja iz povijesti. Ta pitanja su uglavnom bila u stilu: “U kojem dokumetu iz doba Anžuinaca se spominje hrvatska državnost?” Međutim, povijest između 1930. i 1945. Kao da se nije dogodila. Iz toga perioda nije bilo niti jednog pitanja. Povijesni revizionizam, gdje se povijest predaje kao mit i orvelovski prekraja u skladu s ideološkim potrebama trenutačne politike, ima za posljedicu da su čitave generacije uskraćene za dragocijena iskustva prethodnih generacija. Što obično znači da ne mogu naučiti iz tih iskustava, nego ih moraju ponoviti na vlastitoj koži. Antifašizam koji je vezan za NOB, koji se zajedno sa svojim nosiocima sustavno briše iz sjećanja, predstavlja važan i, možda, najsvjetliji dio hrvatske povijesti. Jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim nikakvi, zaslužuju najdublje poštovanje.
Ideje i praksa koje su u prvoj polovici 20. stoljeća nazvane skupnom imenicom fašizam nisu nešto s čim se raskrstilo prije sedamdeset godina. Danas u Hrvatskoj vidimo pokušaje stvaranja stranačkih vojski čiji jedini cilj može biti nasilje nad političkim neistomišljenicima, događaju se fizički napadi na homoseksualce i na Rome i sve je to praćeno jačanjem stranaka i pokreta koji svoju političku snagu crpu iz širenja netrpeljivosti prema “drugim i drugačijim”. Ideje koje su se u prvoj polovici dvadesetog stoljeća demonstrirale kao fašizam i nacizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja, nisu nastale, niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi, nisu samo relikti prošlosti nego suvremena i, trebala bi biti, vrlo zabrinjavajuća pojava.
Iz povijesti se zna da pokreti naslonjeni na te ideje prosperiraju na ekonomskim krizama, visokoj nezaposlenosti, besperspektivnosti i općim razočarnjem u neefikasnost demokracije, na militarizaciji društva… U Hrvatskoj je, za sada, još na djelu klasični obrazac poticanja netrpeljivosti prema manjinama, ali u razvijenim demokratskim zemljama EU-a radikalno desne stranke jačaju na strahu od imigranata i ksenofobiji. Kao da i stare članice EU-a gube imunitet na tu opaku društvenu bolest koji su imale u doba kad su pristupile izgradnji EU-a na vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao i koje je antifašistička koalicija u Drugom svjetskom ratu, uz ogromne žrtve, jedva uspjela obraniti.
Takvo stanje stvari prirodno određuje da temeljno programsko načelo Antifašističke lige treba biti javno zalaganje za vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam i nastao, dok ih je još moguće obraniti argumentima.
Objavljeno u tekstu “Osnovana Antifašistička liga RH”, H alter, 22. ožujka 2015.
