111 godina zatvora za čelnike Herceg Bosne, izvještaj Sense Tribunal
Prvostupanjsko vijeće osudilo šestoricu bivših lidera bosanskih Hrvata na 111 godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Bošnjacima i drugim nehrvatima na području Herceg Bosne.
Većina sudaca, uz izdvojeno mišljenje predsjedavajućeg Antonetija, utvrdila međunarodni karakter sukoba, kao i postojanje udruženog zločinačkog poduhvata čiji su članovi, pored bivših čelnika Herceg Bosne, bili i Franjo Tuđman, Gojko Šuša i Janko Bobetko, izdvaja na početku svog izvještaja Sense tribunal.
Vijeće kojim je predsjedavao francuski sudac Jean-Claude Antonetti odmjerilo je kazne od ukupno 111 godina zatvora šestorici bivših čelnika Hrvatske zajednice, a kasnije Republike Herceg Bosne za zločine počinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1991. do 1994. godine. Jednoglasnom odlukom sudaca bivši premijer Herceg Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić i zapovjednici Hrvatskoj vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20, zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a predstojnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Pretresno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje suca Antonetija, utvrdilo da je sukob između HVO i Armije bio međunarodnog karaktera. Dokazi pokazuju da su se snage Hrvatske vojske (HV) borile zajedno sa HVO protiv Armije BiH, a da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima Herceg Bosne. Suci su, također, utvrdili postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) čiji je cilj bio uspostavljanje hrvatskog entiteta na teritoriji BiH, djelimično u granicama hrvatske Banovine iz 1939. godine koji je trebalo da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH tijesno povezana sa Hrvatskom.
Prema presudi, dokazi pokazuju da su već u decembru 1991. godine članovi rukovodstva HZ HB predvođeni Matom Bobanom i čelnici Hrvatske na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom ocijenili da je za ostvarenje tog cilja neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Herceg Bosni. Iz dokaza se, prema presudi, vidi da su od sredine siječnja 1993. godine čelnici HVO i Republike Hrvatske imali namjeru da učvrste kontrolu na području na koje su smatrali da polažu pravo i da započnu njegovo etničko čišćenje kako bi ono postalo većinski ili gotovo u cjelosti hrvatsko. Uslijedile su vojne kampanje praćene iseljavanjem Bošnjaka i preseljavanjem hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu kako bi se ojačalo prisustvo Hrvata u HB.
Vijeće smatra da brojni zločini koje su snage HVO počinile nad Bošnjacima od siječnja 1993. do travnja 1994. godine ukazuju na očigledan “obrazac ponašanja”. U većini slučajeva, zaključuje se u presudi, zločine “nije nasumice počinila šačica neorganiziranih vojnika”. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu kako bi otjerali bošnjačko stanovništvo iz Herceg Bosne. Prema presudi napisanoj na ukupno 2.629 stranica i objavljenoj u šest tomova, učesnici UZP su osiguravali kadrove i koordinaciju za operacije na terenu i uspostavili sistem protjerivanja Bošnjaka putem ubojstava, iseljavanja, uništavanja imovine, zlostavljanja, zatočavanja civila u zatvorima i logorima u Ljubuškom, Dretelju, Gabeli, Heliodromu…
Iako se suci nisu složile oko oblika odgovornosti za zločine za koje ih je proglasilo krivim, sve kazne su izrečene jednoglasno. Prvostupanjskom presudom su, tako, potvrđeni svi zločini iz optužnice protiv bivših lidera Herceg Bosne počinjeni od formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosna 18. studenoga 1991. godine do okončanja sukoba u travnju 1994. godine u osam hercegovačkih općina – Mostaru, Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Čapljini, Ljubuškom, Varešu i Stocu. Sva šestorica optuženih su, kako je zaključeno, imala značajne ovlasti, svjesno su sudjelovali, imali namjeru i značajno doprinijeli ostvarenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata.
Prliću, Praljku, Petkoviću, Stojiću, Ćoriću i Pušiću je u dužinu kazne uračunat i period koji su proveli u pritvoru od travnja 2004. godine kada su se predali Tribunalu, ne računajući naravno vrijeme koji su proveli na privremenoj slobodi. Ostaje, naravno, da se vidi kakva će biti konačna odluka Žalbenog vijeća koje će odlučivati po žalbama strana u postupku.
© 2013 Sense Agency
