Priopćenje – VRA Oluja – 29 godina poslije
U susret predstojećem obilježavanju godišnjice početka vojno-redarstvene akcije “Oluja”, pozivamo na međusobno uvažavanje svih stradalih. Svi trebamo nastavak krhkog procesa izgradnje povjerenja započetog inicijativom Srpskog narodnog vijeća (SNV) za zajedničko komemoriranje žrtava. Među značajnim koracima u ovom smjeru, izdvajamo otkrivanje spomen obilježja ubijenim civilima u Varivodama, uz prisustvo tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića 2010. te polaganje vijenca i govor premijera Andreja Plenkovića 2020. na istom mjestu. Vrlo su važne bile i komemoracije za žrtve u Plavnom i Gruborima 2020. na kojima su sudjelovali Predsjednik RH, predstavnici Vlade, saborski zastupnici, predstavnici regionalnih institucija i lokalnih tijela. Nadamo se da će prošlogodišnje komemoracije, u kojima su predsjednik SNV-a i gradonačelnik Otočca zajedno položili vijence na spomenike stradalim hrvatskim braniteljima u Otočcu i stradalim srpskim civilima u Doljanima, postati putokaz za budućnost.
Petogodišnje razdoblje nesigurnosti i straha od 1990. do 1995. te sustavno kršenje ljudskih prava stanovništva koje je ostalo živjeti na okupiranim područjima paradržave Republike Srpske Krajine (RSK), obilježio je izostanak bilo kakvih jamstava sigurnosti, normalizacije političkih odnosa, te kvalitete životnih uvjeta na tim područjima. Većinski dio hrvatskog stanovništva tijekom 1991. i 1992. mahom je progonjen iz svojih domova, a oni koji su ostali bili su gotovo svakodnevno izloženi raznim oblicima nasilja, pljački, verbalnom i fizičkom zlostavljanju, seksualnom nasilju, prisilnim odvođenjima i ubojstvima. Na tome su području od 1991. do 1993. počinjeni brojni zločini nad hrvatskim civilima, ali i onim građanima koji su se odbili prikloniti politici nasilja, nastojeći zaštititi svoje susjede Hrvate. JNA se gotovo od početka svrstala na stranu pobunjenih Srba, ali se ni međunarodne snage u brojnim slučajevima nisu pokazale dovoljno učinkovite u zaštiti stanovništva.
Nakon neuspješnih pregovora i pokušaja rješavanja situacija mirnim putem, hrvatske su vlasti poduzele vojne akcije, 1. svibnja 1995. VRA “Bljesak”, a zatim 4. kolovoza 1995. VRA “Oluja”.
U vojno-redarstvenoj akciji “Oluja” okupirani teritorij Banije, Korduna, Like i Sjeverne Dalmacije, vraćen je pod kontrolu legitimne vlasti Republike Hrvatske. Tijekom akcije većina hrvatskih vojnika i policajaca časno je i profesionalno obavljala svoje zadatke, te su civilima nastojali pružiti zaštitu, vršili opskrbu hranom i higijenskim priborom, te ih smještali u sigurne kampove ili prihvatne centre. No bilo je i onih kojima su akcije oslobađanja teritorija poslužile kao plodno tlo za osvetu, pljačku, zlostavljanje, uništavanje imovine i ubojstva preostalih srpskih civila na tome području. Ti su pripadnici HV-a i Specijalne policije tijekom same akcije, ali i u periodu nakon nje, nečasnim radnjama poljuljali povjerenje građana u predstavnike hrvatske vlasti, policije i pravosuđa. Nakon uspostave institucija RH na tom području, nerijetko se još mjesecima nakon akcije propuštalo i civile iz drugih gradova, koji su pritom vršili pljačku i uništavanje imovine građana srpske nacionalnosti.
Pamtimo egzodus naših sugrađanki i sugrađana. Pamtimo uništene domove. Pamtimo ubijene branitelje. Pamtimo ubijene civile.
Kao i prethodnih godina Documenta upozorava na izostanak pravde za žrtve nasilja i zločina te i ovog puta poziva hrvatsko pravosuđe i druge nadležne institucije na ulaganje dodatnog napora u provođenju istražnih radnji i procesuiranju svih počinitelja ratnih zločina, te intenziviranje suradnje istražnih i pravosudnih tijela na državnoj, kao i pravosudnih tijela na regionalnoj razini
Negacija najtežih kaznenih djela, počinjenih iz vlastitih redova, kao i isključiva viktimizacija samo jedne strane, još uvijek je izražena na svim nekad zaraćenim stranama, a tome pridonose i neki visoki državni dužnosnici na domaćoj, ali i regionalnoj razini. Tražimo stoga odgovorno postupanje predstavnika političkih i pravosudnih tijela u svrhu zadovoljenja pravde za žrtve.
Do sada su za zločine počinjene od strane pripadnika HV-a i MUP-a RH tijekom i nakon VRA “Oluja” procesuirani:
– Zločin u Prokljanu i Mandićima, optužnica je podignuta protiv 4 okrivljenika za kaznena djela ratnog zločina protiv civila, čl. 120.st.1. OKZ RH i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, čl.122. OKZ RH. Optužnicu je podiglo ŽDO u Šibeniku. Svi okrivljenici bili su pripadnici HV-a. Ubijene su 3 žrtve, od toga 2 civila i 1 ratni zarobljenik. Pravomoćno je osuđen B.B. na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina. Ostali okrivljenici su pravomoćno oslobođeni ili se odustalo od kaznenog progona zbog zastare. Vrijeme izvršenja djela: 11. kolovoza 1995. ubojstvo civila, i 9. ili 10. kolovoza 1995. ubojstvo ratnog zarobljenika.
– Zločin u Kijanama, optužnica ŽDO Rijeka, jedan pripadnik HV-a optužen za ubojstvo 3 civila. Pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Vrijeme izvršenja djela: 18. do 25. kolovoza 1995. godine.
– Zločin u Gruborima i Ramljanima, ubojstvo 6 civila, ŽDO iz Zagreba vodilo je istragu i podiglo optužnicu protiv 3 okrivljenika, ali je jedan od njih nađen obješen u šumi (navodno samoubojstvo) i to baš onda kada je pokazao volju za suradnju s pravosuđem. Okrivljenici su pripadnici Specijalne policije MUP-a RH. Pravomoćno su oba okrivljenika oslobođena optužbe.
U tijeku su izvidi u nekim predmetima ratnih zločina, no nemamo saznanja o podignutim optužnicama u tim predmetima.
Iako je DORH u Priopćenju iz 2011. godine naveo brojku od preko 6000 kaznenih prijava za krađe, palež i ubojstva počinjena u istom razdoblju, mnoga od njih do danas nisu procesuirana.
U nastavku navodimo samo neke od slučajeva ubojstva civilnog stanovništva na oslobođenim područjima, među kojima je najveći broj osoba starije životne dobi:
ORAOVAC, DONJI LAPAC
Dana 7. kolovoza 1995. oko 13:00 sati više osoba u uniformama u Oraovcu okupilo je petero mještana, a potom je osoba u sivozelenoj uniformi zapovijedila grupi da ide za njom u pravcu Gornjeg Lapca. Krećući se s grupom jedan od mještana uspio je pobjeći i sakriti se u grmlje, odakle je nedugo zatim iz smjera u kojem se grupa kretala začuo pucnjeve. Tom prilikom usmrćeni su civili: Marko Ilić (1919.), supružnici Rade Bibić (1917.) i Ruža Bibić (1925.), te Stevo Ajduković (1932.) https://oluja.sensecentar.org/media/epilog/sg6-01-prvostepena-prvi-dio-hr.pdf
BIOVIČINO SELO, KNIN
Stevan Vukić (1907.) ubijen u dvorištu svoje kuće. Milan Popović (1921.) ubijen vatrenim oružjem u obiteljskoj konobi, potražuju se posmrtni ostaci. Jakov Malbaša (1930.) okupljen 6./7. kolovoza 1995. sa nekolicinom mještana u selu. Nakon što su ispitani odlučio je krenuti kući, no tom je prilikom usmrćen. Obrad Popović (1926.) usmrćen 7. kolovoza 1995. u selu. Tijelo Todora Šorgića (1928.) pronađeno je u listopadu 1995. u bunaru pored obiteljske kuće u Biovičinom Selu
KAKANJ, KNIN
Uroš Šarić (1920.) i Uroš Ognjenović (1928.) usmrćeni su vatrenim oružjem 18. kolovoza 1995. u dvorištu kuće Uroša Ognjenovića. Vojin Šarić (1911) usmrćen vatrenim oružjem u blizini kuće između 18. i 24. rujna 1995. u Kaknju, (zaseok Šarići), a potom je njegovo tijelo ubačeno u bunar iza njegove kuće. Tijelo Danice Šarić (1937.) pronađeno je u bunaru Vojina Šarića u Kaknju.
VRBNIK, KNIN
U mjestu Vrbnik usmrćeni su: Lazar Damjanić (1933.) – hrvatski vojnici odveli su ga iz njegova dvorišta, a odmah zatim na udaljenosti od 500 m i usmrtili; Sava Vukmirović (1921.) zapaljen u kući; Stevan Vukmirović (1923.) preminuo od posljedica premlaćivanja; Đuro Amanović (1928.) nestao u blizini Sakanovih koliba, gdje je držao ovce (tamo su pronađeni i posmrtni ostaci); Radovan Amanović (1957.) usmrćen u blizini društvenog doma i škole u Vrbniku; Dragutin Knežević (1931.) usmrćen u blizini škole u Vrbniku; Stevan Knežević (1935.) usmrćen u Vrbniku; Marija Klisurić iz Baljaka (1943.) usmrćena nakon što je ugledavši hrvatske vojnike u strahu iskočila s traktora, dok je s grupom izbjeglica prolazila kroz Vrbnik (ranije bila zatočena u šibenskom zatvoru Kuline); Mara Vukadin (oko 1930.) pronađena mrtva u kući nekoliko mjeseci nakon akcije Oluja; Stana Škarić (1922.,) usmrćena u pokušaju da zaštiti svoju imovinu od pljačke; Draginja Škarić (1905.) ostala u svojoj kući, vodi se nestalom; Mara Vukadin (oko 1930.) pronađena mrtva u svojoj kući u Vrbniku nekoliko mjeseci nakon akcije Oluja.
OTON POLJE i OTON BRDO, KNIN
Marta Vujnović (1905.) usmrćena vatrenim oružjem u svojoj kući. Njen sin Stevo Vujnović (1939.) nesposoban za vojsku, također je usmrćen nešto kasnije u staroj kući u selu. Traže se njegovi posmrtni ostaci. Marija Vujnović (1910.) ustrijeljena u dvorištu kuće oko 18. kolovoza 1995. Kuća joj je prethodno zapaljena. Milica Karanović (1909.) nakon što joj je 17. kolovoza 1995. zapaljena kuća, zaputila se u pravcu Pađena. Posljednji puta viđena je u tome mjestu u blizini kapelice, od kada joj se gubi svaki trag. Ilija Sudar (1922.) ostao u Oton brdu, gdje je i usmrćen vatrenim oružjem. Tijelo Ilijine sestre Đuke Žunić (1910.) pronađeno je nadaleko njene kuće u bunaru u Oton Brdu.
ŽAGROVIĆ, KNIN
Ilinka Dondur (1930.) i Vera Dondur (1939.) sklanjale su se u podrumu kuće u Žagroviću, odakle su na poziv hrvatskih vojnika izašle, no pritom su obje usmrćene. Nikola Zelembaba (1927.) ostao u Žagroviću za vrijeme VRA “Oluja” gdje je i usmrćen. Dmitar Rašuo (1914.) usmrćen 5. kolovoza 1995. u blizini svoje kuće u zaselku Rašule. Đuro Rašuo (1949.) osoba ograničenih mentalnih sposobnosti, usmrćen u zaselku Rašule. Đuro Rašković (1921.) ubijen između 5. i 10. kolovoza 1995. u selu. Nestali su Todor Nonković (1914.) i Manda Zelić (1929.). Miloš Todor (1949.) odbio je sudjelovati u ratu, zbog čega je bio u zatvoru, odakle je pušten neposredno prije VRA Oluja. Kada se zaputio u selo potražiti obitelj, tamo je ubijen, Jovo Dmitrović (1945.) osoba ograničenih mentalnih sposobnosti, nekoliko dana nakon akcije Oluja ubijen ispred kuće nakon što je hrvatskim vojnicima odbio predati vozila. Odmah nakon toga usmrćen je i Stevo Dmitrović (1950.), kada je u strahu krenuo bježati, nakon što je začuo pucnjeve iz pravca kuće Jove Dmitrovića, a potom i ugledao hrvatske vojnike.
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
