Komemorativni skup na Golom otoku: 75 godina od dolaska prvih zatvorenika
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i Akcija za ljudska prava iz Podgorice jučer su na Golom otoku organizirale komemorativno okupljanje povodom 75. godišnjice dolaska prvih zatvorenika u ovaj logor.
Cilj okupljanja je izraziti poštovanje prema tisućama žrtava psihičke i fizičke torture na Golom otoku, Sv. Grguru i drugim logorima za preodgajanje političkih zatvorenika i upozoriti na značaj suočavanja sa činjenicama o tim logorima u koje su ljudi dovođeni bez pravičnog suđenja. Cilj je i podsjetiti na značaj zaštite ljudskih prava na slobodu mišljenja, izražavanja, na pravično suđenje i zabranu torture, da se takve neljudske strahote u državnoj režiji više nikad ne bi ponovile.
Komemoraciji su prisustvovali i predstavnici šest obitelji nekadašnjih logoraša iz Crne Gore, predsjednik Udruge Goli otok “Ante Zemljar” Darko Bavoljak, povijesničar Branimir Janković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, zajedno sa grupom mladih sudionika treninga fotografije u sklopu europskog projekta „(Ne)vidljivi tragovi”. Sudionici okupljanja su poručili da Goli otok treba biti pretvoren u otok sjećanja, obrazovanja i obrazovnog turizma primjerenog tom mjestu.
Goli otok je od 1949. do 1956. godine bio logor za stvarne i navodne pristalice Staljina. Zatvorenici su dovođeni u logor bez pravičnog suđenja, često samo na osnovu sumnji, bez ikakvih stvarnih dokaza. Uvjeti u logoru su bili nehumani. Logoraši su se suočavali sa brutalnim psiho-fizičkim nasiljem, žeđi, gladi i bolestima. Procjenjuje se da je na Golom otoku umrlo gotovo 300 osoba.
“Ovdje su ljudi prolazili kroz špalire. Ovdje su preživjeli torturu. Ovdje su žene i muškarci doživjeli nasilje od svojih drugova i drugarica. Danas smo tu iz Hrvatske, Crne Gore, Italije, Njemačke i Grčke. Ovo je mjesto sjećanja za sve nas iz postjugoslovenskih zemalja, ali i iz Europe. Ovo je mjesto koje je odavno postalo mjesto učenja. Želimo pamtiti njihovo stradanje ali i reći ne svakom političkom nasilju. Želimo reći ne svakom stradanju.”, kazala je voditeljica Documente Vesna Teršelič.
Documenta ponovo upozorava kako kompleks u kojemu su zatvarani politički protivnici tadašnjeg režima već destljećima propada. Sramotno je da Goli otok i Sveti Grgur još nisu zaštićeni kao važan dio kulturne baštine ne samo Republike Hrvatske već i svijeta. Odluka o preventivnoj zaštiti od strane Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Rijeci donesena je 2016. godine. Pozivamo Upravu i Ministarstvo kulture i medija na objavu informacije što se, ako išta, od 2016. godine poduzelo radi stalne zaštite zatvorskog kompleksa.
“Danas s ovog tužnog mjesta gdje je prije 75 godina stigla prva grupa kažnjenika, Udruga Goli otok “Ante Zemljar” želi poslati poruku svima onima koji žele ovo mjesto pretvoriti u kulturu zaborava, da nam je svima zadatak učiniti ovo mjesto kulturom sjećanja, kako bi pokušali zacijeliti rane prošlosti i mogli stvarati zdraviju sadašnjost i budućnost bez utega prošlosti“, kazao je Darko Bavoljak, predsjednik Udruge.
Po povratku sa Golog otoka, bivši zatvorenici su praćeni i najčešće nisu mogli doći do zaposlenja ili napredovati u karijeri, a njihove obitelji su tim iskustvom ostajale trajno obilježene. Među procijenjenih 13.100 zatvorenika, preko 3000 je bilo iz Crne Gore, što je proporcijalno daleko najveći broj zatvorenika promatrano prema broju stanovnika.
Otac Miodraga Iličkovića, bivšeg suca Ustavnog suda i poslanika u Skupštini Crne Gore, uhićen je kao pomoćnik ministra Vlade Crne Gore i proveo je tri godine u “Petrovoj rupi”.
“Porodica na Cetinju bila je proganjana, kažnjavana i zatvarana. Po povratku sa Golog otoka, otac dvije godine nije imao pravo na platu. Tek poslije dobio je pravo na posao i normalan život. Ono što mislim da je važno jeste da su oni izašli s otoka kao uspravni ljudi. Ovdje, svojim drugovima, kažnjenicima nisu činili ništa ružno. Velika je stvar što na nas nisu prenijeli mržnju, za sve ono što su oni preživjeli. To što nisu od nas napravili mrzitelje”, naglasio je Iličković.
Za razliku od drugih država, bivših jugoslavenskih republika, Crna Gora je uradila daleko najmanje za žrtve golootočkog terora. Srbija, Hrvatska i Slovenija su donijele zakone kojima je bivšim političkim zatvorenicima omogućena rehabilitacija i naknada štete njima i obiteljima. Tako je Slovenija 2003. godine golootočanima ponudila 6300 eura za svaku godinu provedenu na otoku, a Hrvatska i Srbija oko sedam eura po danu provedenom na Golom otoku.
Izvršna direktorica Akcije za ljudska prava, Tea Gorjanc Prelević kazala je da nitko nije zaslužio mučenja koja su ovdje provođena i koja su golootočani trpjeli i na takozvanoj slobodi kada su se vratili kući.
“Mi smo danas tu da podsjetimo kakve su zločine u stanju ljudi činiti jedni drugima. Mi smo danas ovde zbog njih 13.000 koji su prošli takve strahote, strašna kršenja zabrane torture, kršenje prava na pravično suđenje, kršenja prava na slobodu. Sjećamo se posebno 3300 logoraša koji su ovdje bili iz Crne Gore. Istovremeno Crna Gora jedina nema Zakon o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava golootočkog terora i za to se borimo”, rekla je Gorjanc Prelević.
HRA podsjeća da prethodne vlasti nisu prihvatile inicijativu za donošenje Zakona o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava političkog progona – zatvorenika i zatvorenica Golog otoka, Svetog Grgura i drugih zatvora, čime golootočke žrtve i njihove obitelji i dalje ostaju obespravljene.
Apeliramo na Vladu Crne Gore i zastupnice i zastupnike da ponovno razmotre hitnu potrebu za donošenjem zakona o rehabilitaciji i obeštećenju golootočkih žrtava, da bi još malobrojne žive žrtve Golog otoka i potomci preminulih dobili satisfakciju koju zaslužuju.
