Vladin prijedlog izmjena Zakona o elektroničkim komunikacijama je neprihvatljiv
Posljednjih tjedana Vlada Republike Hrvatske i ostale nadležne institucije su iskazale odgovornost u nastojanju da zaštite zdravlje i živote ljudi u Hrvatskoj od epidemije korona virusa. U tom smislu su uvedene i mjere kojima su građankama i građanima, u značajnoj mjeri, ograničena ustavna i ljudska prava, poput slobode kretanja, prava na rad i javnog okupljanja.
Iako se teško odricati dosegnutih sloboda i prava, svjesni ozbiljnosti situacije, građani su prihvatili svakodnevni odmak od normalnog života, pokazujući strpljenje, odgovornost i povjerenje prema nadležnim institucijama, spoznavajući da nas samo to može izvući iz krize. Zbog osjetljivosti temelja na kojem je izgrađen taj odnos između građana i institucija te pogotovo onih koji ih vode treba upozoriti da bi on mogao biti značajno narušen ako mjere, koje se u budućnosti namjeravaju donositi vezano za krizu, ne budu pažljivo usmjerene samo na suzbijanje zaraze i njenih posljedica, a ne i na nastavak aktivnosti koje bi vodile daljnjem smanjivanju ustavnih sloboda i ljudskih prava.
U tom smislu, neki od postupaka Vlade, uključujući i neuspješan prijedlog premijera Andreja Plenkovića da Sabor preda svoje ovlasti Vladi te najave izmjena radnog zakonodavstva kojima bi se smanjila prava radnika, na žalost, ostavljaju mjesto sumnji u stvarne Vladine namjere, čime bi se moglo dovesti u pitanje sve ono što je do sada učinjeno dobro.
U tom kontekstu zadnji zabrinjavajući potez je Vladin prijedlog izmjena Zakona o elektroničkim komunikacijama, u kojem se predviđa mogućnost praćenja lokacije svakog mobitela u Hrvatskoj. Bjelodano je da se tom mjerom nadilazi svrhu zaštite javnog zdravlja. Uz to, mjera bi bila neučinkovita, jer ju je jednostavno izigrati ostavljanjem mobitela kod kuće, ili sličnom manipulacijom. Također, nisu predviđene jasne odredbe o duljini trajanja mjere praćenja, niti o načinu postupanja s prikupljenim podacima, odnosno njihovom čuvanju i uništavanju, kao ni nadzor nad prikupljanjem podataka. Nitko ne spori potrebu učinkovite borbe protiv zaraze COVID-19, međutim predviđene mjere ne samo da ne bi bile učinkovite, niti primjerene, već bi, onako kako su predviđene, čak otvorile široki prostor moguće zloupotrebe prikupljenih podataka građana. Blisko povijesno iskustvo 90-tih godina prošlog stoljeća nas ozbiljno upozorava na takvu mogućnost, jer su zloupotrebe rađene čak i u uvjetima relativno dobro propisane procedure, koja se nije poštivala do samog vrha službi koje su raspolagale štićenim podacima. Tako je danas opće mjesto da su obavještajne službe nezakonito pratile velik broj hrvatskih građana, među kojima i značajan broj novinara, zloupotrebljavajući tako nezakonito prikupljenu dokumentaciju i pohranjujući je mimo svih tada uvrđenih pravila. Ratno stanje 90-tih je kao povod iskorišteno i za druga kršenja ljudskih prava. Tako su građanima, u mnogim slučajevima nezakonito i po nalogu neovlaštenih tijela, isključivani telefoni, iako su im uredno stizali računi za navodno ostvarene telefonske razgovore!
Nadalje, činjenice da je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju, da je u Hrvatskoj oboljelo gotovo 900 ljudi, od kojih je već šest umrlo, da je osim Civilne zaštite, u napore zaustavljanja i prevladavanja krize angažirana i Hrvatska vojska, da su zaustavljeni proizvodnja i obustavljen rad u značajnom broju poduzeća, da se već gase obrti, da mnogi pa i javna uprava rade gotovo u ratnom režimu, jasno ukazuju da smo u izvanrednom stanju zbog epidemije virusa, a da predložene mjere ograničavaju ustavna prava. U takvim slučajevima u članku 17. Ustava RH je napisano da se privremena ograničenja ustavnih prava moraju donijeti dvotrećinskom većinom, a ne običnom, kako to želi učiniti vladajuća koalicija. U ovakvim izvanrednim situacijama, kada je smanjen prostor i vrijeme za široku demokratsku raspravu, potrebno je da se privremena ograničenja ljudskih prava donose širokim konsenzusom saborskih zastupnika. Kada bi se ovakva i slična ograničenja ljudskih prava uvela u skladu s Vladinim prijedlogom, to bi otvorilo mogućnost njihovog vjerojatnog trajanja i poslije ove velike prirodne nepogode, za što imamo aktualne primjere u Evropi i svijetu.
Stoga je nedopustivo da se ova izvanredna situacija koristi za povećanje ovlasti izvršne vlasti i kao opravdanje za uvođenje pretjeranih, pače i nepotrebnih mjera nadzora građana kao redovnih mjera, uz realnu, iskustveno utemeljenu opasnost da one ostanu i kada izvanrednog stanja više ne bude.
Zadatak Vlade, Sabora i ostalih nadležnih institucija nije samo obuzdavanje zaraze, jer način na koji će se ograničiti njeno širenje i njene posljedice nije nevažan. Naime, jednako je važno da sprječavanje njenog širenja ne bude na uštrb slabljenja demokracije i lišavanja ljudi prava koja im pripadaju.
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
U prilogu se nalazi i reakcija organizacija civilnog društva na prijedlog dopuna zakona o elektroničkim komunikacijama, koje je potpisala i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću.
