Žalbeno vijeće u gotovo svim aspektima potvrdilo osuđujuću presudu šestorici nekadašnjih lidera tzv, Herceg Bosne
Presuda žalbenog vijeća potvrdila je ključne nalaze prvostupanjskog vijeća koje je u svibnju 2013. šestoricu bivših čelnika tzv. Herceg Bosne osudilo na dugogodišnje zatvorske kazne. Presuda se odnosi na zločine počinjene od 1992. do 1994. godine u osam bosansko-hercegovačkih općina (Prozor, Gornji Vakuf, Sovići i Doljani u općini Jablanica, Mostar, Čapljina, Stolac, Ljubuški i Vareš) i 5 zatočeničkih centara, od kojih su po dva bila uspostavljena u Mostaru (Heliodrom i Vojno) i Čapljini (Dretelj i Gabela) te u Ljubuškom. Žalbenom presudom potvrđena je visina izrečenih zatvorskih kazni odmjerenih u rasponu od 25 godina, primjerice prvooptuženom Jadranku Prliću, do 10 godina, koliko je dobio optužni Berislav Pušić. Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković osuđeni su na po 20 godina dok je Valentin Ćorić osuđen na 16 godina zatvora.
Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić, i Pušić osuđeni su u okviru kaznenih djela zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona ili običaja ratovanja i teških povrede Ženevskih konvencija za ubojstva, hotimično lišavanje života, progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportaciju, protupravno zatočenje civila, prisilni rad, nečovječna djela, nečovječno postupanje, protupravno i bezobzirno uništavanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim vjeri ili obrazovanju, protupravne napade na civile i protupravno teroriziranje civila. Nadalje, Prlić, Stojić, Petković i Ćorić osuđeni su i za silovanje, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protupravno i bezobzirno oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, i pljačkanje javne i privatne imovine. Praljak je osuđen i za protupravno i bezobzirno oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom i pljačkanje javne i privatne imovine.
Sva šestorica osuđena su temeljem udruženog zločinačkog pothvata (UZP) kao oblika individualne kaznene odgovornosti za sudjelovanje u stvaranju hrvtaskog entiteta u Bosni i Hercegovini s ciljem ponovnog ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva. Najviši državni dužnosnici Republike Hrvtatske označeni su, i u žalbenoj presudi, kao članovi UZP-a. Ćorić je osuđen i po zapovjednoj odgovornosti.
Od siječnja 1993. godine snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) izvodile su vojne operacije koje su uključivale rasprostranjene i sustavne napade na civilno stanovništvo. Ti napadi doveli su do masovnih uhićenja i zatvaranja tisuća muslimanskih civila; razdvajanja muškaraca od žena, djece i starijih; zatočenja u nehumanim uvjetima u jedinstvenoj mreži zatočeničkih centara HVO-a; ubojstva i počinjenja mnogih drugih zločina.
Snage HVO-a, počevši od lipnja 1993., držale su istočni Mostar pod opsadom skoro deset mjeseci, tijekom kojih je civilno stanovništvo bilo podvrgnuto permenentnom snajperskom djelovanju i granatiranju. Već teška humanitarna situacija bila je još više pogoršana HVO-ovim namjernim sprječavanjem dostave humanitarne pomoći.
Žalbeno vijeće potvrdilo je nalaz prvostupanjskog vijeća koje je izvan razumne sumnje oruženi sukob okarakteriziralo kao međunarodni, zaključivši da su snage HV-a izravno intervenirale na strani HVO-a u sukob HVO-a i ABIH, odnosno da su HV i Hrvatska imale opću kontrolu nad HVO-om. Tribunal je već prije, u predmetima Tadić, Martinović&Naletelić i Blaškić u kojima su se optužnice odnosile na zločine počinjene protiv muslimana od strane bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, ustanovio da je oružani sukob imao međunarodni karakter zbog uloge Srbije, odnosno Hrvtaske. Također, žalbeno vijeće potvrdilo je stanje okupacije u nekoliko općina.
Žalbeno vijeće je prihvatilo neke žalbene osnove Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića, i Tužiteljstva, dok je u potpunosti odbilo žalbe, koje su na prvostupanjsku presudu, uložili Prlić i Pušić. Kao posljedica prihvatanja tih žalbenih navoda, Žalbeno vijeće poništilo je ograničen broj zaključaka koji su potkrepljivali određene osude sve šestorice optuženih.
