Neoborivo svjedočanstvo užasa
AGENCIJA SENSE OTVORILA DOKUMENTACIJSKI CENTAR U SREBRENICI / Novi list, autor Boris Pavelić, objava 23. rujna 2014.
Srebrenica je napokon dobila mjesto na kojemu su izloženi sudski dokazi o genocidu: u Memorijalnome centru Potočari, gdje se pokapaju identificirane žrtve masovnog ubojstva više od osam tisuća Bošnjaka u srpnju 1995, u nedjelju je otvoren Dokumentacijski centar novinske agencije Sense, koja je izložila dokumente s haških suđenja za najveći ratni zločin u Europi poslije Drugoga svjetskog rata.
Sense je jedina novinska agencija specijalizirana za izvještavanje o suđenjima Haškog suda. U dvadesetak godina postojanja, prikupila je enormnu arhivu svih haških suđenja. Sada, kada se rad Haškoga suda bliži kraju, direktor agencije Mirko Klarin odlučio je tu arhivu “vratiti onamo gdje pripada”, u zemlje bivše Jugoslavije.
Dokumentacijski centar Srebrenica prvi je konkretan rezultat te odluke. Otvoren je na snažno simboličnome mjestu: u bivšoj Tvornici akumulatora u Potočarima pored Srebrenice, koja je za rata bila sjedište nizozemske bojne UNPROFOR-a. Tu su se 10. srpnja 1995., prestravljene srpskim nadiranjem u grad, sjatile tisuće srebreničkih Bošnjaka, nadajući se pomoći nizozemskih mirovnjaka. Na tome je mjestu, odvajanjem muškaraca od žena i djece, započelo ono što će desetak dana kasnije završiti organiziranim lovom na ljude u šumama istočne Bosne, masovnim ubijanjem i mehaniziranim bacanjem u jame više od osam tisuća srebreničkih Bošnjaka.
Tvornica akumulatora danas je prazna, ali je proglašena dijelom Memorijalnog centra Potočari, kojemu je najpoznatiji dio odmah preko ulice – groblje više tisuća identificiranih žrtava genocida.
Dokumentacijski centar potresna je multimedijalna izložba u jednome od manjih hangara tvornice od oko 350 četvornih metara. Središnjim dijelom dominira šest velikih zidnih ekrana, na kojima je jeziva priča o srebreničkome zločinu ispričana u oko pola sata potresnih video isječaka, svjedočenja pred Haškim sudom i dokumenata. Šuhra Malić iz Potočara, kojoj su u genocidu ubijena oba sina, sjedila je u nedjelju pred tim ekranima, gledala projekciju i neutješno plakala.
Na zidovima, postavljeno je osam ekrana sa slušalicama, od kojih svaki obrađuje po jedan segment istraga i suđenja na Haškome sudu. Tu je predstavljen cijeli krug, od početka istraga do izricanja presuda zločincima. Gledatelj dobiva uvid u razmjere zločina, načine na koji je rasvijetljen, svjedočenja – među kojima su možda najzanimljiviji iskazi počinitelja i suradnika – te postaje svjestan kompleksnosti i dubine do koje je Haški sud rasvijetlio i dokazao zločine, te izrekao kazne počiniteljima. Na Haškome sudu provedeno je devet suđenja za srebrenički genocid, a optuženo je ukupno dvadeset ljudi. Mnogo više, na temelju istraga započetih u Haagu, optuženo ih je i osuđeno na Sudu BiH. Suđenja još traju.
U Dokumentacijskome centru postavljeno je i dvanaest kompjutora, na kojima zainteresirani mogu istraživati građu agencije Sense o Srebrenici. Prema riječima direktora Mirka Klarina, ta građa stala bi u oko četiri milijuna konvencionalnih knjiga. Mogu se detaljno pregledavati najrazličitije vrste dokumenata koji su na suđenjima izvedeni kao dokazi.
Usprkos nepreglednome obimu građe izložene u Dokumentacijskome centru, koja je sada usustavljena i potpuno dostupna javnosti, posao nije gotov: ključna suđenja za Srebrenicu, ona Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, još nisu završena, pa će građa biti nadopunjavana spoznajama iz ta dva suđenja.
Može se zaključiti kako je Europa, a možda i svijet, u nedjelju dobila vjerojatno jedinstvenu izložbu: prvu takve vrste koja nepobitno, uvjerljivo i neoborivo dokumentira monstruozan zločin čije žrtve i danas, gotovo dva desetljeća kasnije, u razgovorima uvijek iznova naglašavaju jednu rečenicu: “Mi i danas živimo genocid”.
Sjedište u Puli, centri u Vukovaru, Prištini, Sarajevu…
Srebrenički Dokumentacijski centar prvi je u nizu koje Sense planira otvoriti na mjestima masovnih zločina u bivšoj Jugoslaviji. Cijeli bi posao trebao voditi Senseov Centar za tranzicijsku pravdu, čije će sjedište biti u Puli, jer je grad agenciji izašao u susret i dodijelio gradski prostor. Senseova arhiva tako bi iz Haaga s vremenom trebala biti prenesena u Pulu, iz koje bi se vodio i koordinirao opsežni i osjetljivi posao otvaranja dokumentacijskih centara na mjestima masovnih zločina u bivšoj Jugoslaviji.
Srednjoročni je plan otvoriti slične centre u Vukovaru i Prištini, potom i u Sarajevu, a poslije toga i na drugim mjestima. Te će izložbe, bez ikakve sumnje, predstavljati prekretnicu, jer će iscrpnošću neoborivih dokaza otežati manipulaciju, revizionizam i poricanje zločina, kojih u bivšoj Jugoslaviji, na žalost, nikako ne manjka.
