Zločin u KP domu Foča

Na Sudu BiH je 28. veljače 2008. godine objavljena prvostupanjska presuda u predmetu X-KRO-06/275 protiv optuženih Mitra Raševića i Save Todovića za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stav 1. točka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a u vezi sa člankom 180. st. 1. i 2. KZ BiH (individualna i zapovjedna odgovornost) i 29. (supočinitelji) istog zakona, zločina počinjenoga u kazneno – popravnom domu u Foči u razdoblju od travnja 1992. do listopada 1994. godine. Prvooptuženom Raševiću je izrečena kazna zatvora u trajanju od 8 godina i 6 mjeseci, a drugooptuženi Todović na 12 godina i 6 mjeseci. 
Dana 06. studenog 2008. održana je sjednica pred Apelacionim vijećem. Prvostupanjska presuda je preinačena. Opt. Rašević pravomoćno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, a drugooptuženi Todović na 12 godina i 6 mjeseci. 

Predmet je Sudu BiH prepušten od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

OPTUŽNICA (SAŽETAK) 

Optužnica tereti Mitra Raševića i Savu Todovića za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz čl. 172. st. 1. točka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH) u vezi sa sljedećim točkama:

• lišenje druge osobe života (ubojstvo)
• deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva
• zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava
• mučenje
• prisilni nestanak osoba
• druga nečovječna djela

a sve u vezi sa čl. 180. st. 1. i 2. KZ BiH (individualna i zapovjedna odgovornost) i 29. (supočinitelji) istog zakona.

Sažetak optužbe: 
Prema navodima optužnice, Mitar Rašević i Savo Todović su od travnja 1992. godine do listopada 1994. godine sudjelovali u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske, kao i paravojnih formacija, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva na širem području općine Foča. Optuženi Mitar Rašević i Savo Todović su, zajedno sa upravnikom KP doma “Foča”, stražarima i drugim licima, sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio zatočenje Muslimana i drugih nesrpskih civila iz Foče i okolnih područja u nehumanim uvjetima u KP domu “Foča”. U navedenom periodu u KP domu “Foča”, koji je imao sva obilježja logora, bez pravne osnove je nezakonito zatvoreno najmanje 700 zatvorenika nesrpske nacionalnosti. 
Prema navodima optužnice, Mitar Rašević je, kao komandir straže KP doma “Foča”, bio zadužen za nadzor nad najmanje 37 zatvorskih stražara, te je imao efektivnu kontrolu nad njima. 
Savo Todović, u svojstvu zamjenika upravnika KP doma “Foča”, imao je ovlaštenja i dužnosti koje pripadaju komandantu logora. 
Optuženici su kao nadređene i odgovorne osobe propustili poduzeti nužne i razumne mjere u sprječavanju činjenja zločina i kažnjavanju počinitelja istih. 
Prema navodima optužnice, u gore navedenom razdoblju, stražari pod komandom Mitra Raševića su birali zatvorenike na osnovi popisa koje je sastavljao Savo Todović. Ovi zatvorenici su zatim odvođeni u prostorije za ispitivanje u kojima su bili premlaćivani, mučeni, a neki i ubijeni. 
U razdoblju od lipnja do kolovoza 1992. godine stražari pod komandom Mitra Raševića, te pripadnici vojske i policije, su uz znanje i dopuštenje Raševića i Todovića ulazili u KP dom te fizički i psihički mučili zarobljenike. Ova mučenja su, prema optužnici, rezultirala smrću 26 osoba. 
Optužnica navodi da su, u razdoblju od travnja 1992. godine do listopada 1994. godine, Rašević i Todović doprinosili stvaranju i održavanju atmosfere straha i loših životnih uvjeta u logoru. Prijetili su zarobljenicima nanošenjem teških fizičkih ozljeda u slučaju bijega. 
Također, prema navodima optužnice, Rašević i Todović su sudjelovali u stvaranju sistema prisilnog rada u domu, između ostalog, sastavljajući popise zatvorenika koji će raditi na određenim lokacijama.

OPĆI PODACI

Sud BiH

Broj predmeta: X-KRO-06/275

Optužnica broj: KT-RZ-162/06

Optužnica potvrđena: 29. prosinca 2006. godine

Tužilaštvo: Vesna Ilić

Branitelj Mitra Raševića: Slaviša Prodanović

Branitelji Save Todovića: Mladen Šarenac i Jovan Debelica

Sudsko vijeće: 
sudac Hilmo Vučinić, Predsjednik Vijeća 
Fisher Sheerin Avis, međunarodni sudac, član Vijeća 
Paul Melchior, međunarodni sudac, čan Vijeća

Do izricanja presude okrivljenici su bili u pritvoru (nešto više od tri godine).

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Optuženici nisu pristupili ročištu za izjašnjavanje o krivnji, održanom 15. siječnja 2007. godine, te je Sud u skladu sa zakonom konstatirao da optuženici poriču krivnju.

Branitelji okrivljenog Save Todovića su stavili prigovore na optužnicu zbog formalnih grešaka, navodne nenadležnosti Suda te primjene materijalnog prava. Također, prigovarali su da optužnica nije samo prilagođena domaćem zakonodavstvu, nego i da su uvedeni i novi dokazi. Sutkinja za prethodno saslušanje je bila mišljenja da su dati prigovori ili preuranjeni ili da proceduralno ne mogu biti dio prigovora na prethodnom saslušanju.

Glavna rasprava je započela 6. travnja 2007. godine.

Tijekom procesa je saslušano je 36 svjedoka Tužilaštva i 6 svjedoka odbrane. Uglavnom se radilo o indirektnim (posrednim) svjedocima koji su bili zatočeni u KPD “Foča”, ali nisu bili direktni predmet inkriminacija.

Glavna rasprava je većinom bila otvorena za javnost, ali su gotovo svi svjedoci tražili mjere zaštite. Samo su dva sudska vještaka i dva svjedoka obrane svoje iskaze dali bez mjera zaštite. 9 svjedoka je imalo zaštićeni identitet. Tek nekoliko raspravnih ročišta – na kojima se raspravljalo o zaštitnim mjerama za svjedoke kao i svjedočenje samog Save Todovića kao prvog svjedoka svoje odbrane, bilo je zatvoreno za javnost. U jednom slučaju, 9. listopada, svjedok je zatražio da se tijekom njegovog svjedočenja javnost isključi, iako je postojao nalog da ta osoba iskazuje uz upotrebu pseudonima. Nakon što je Sudsko vijeće primijetilo da je zabrinutost svjedoka bezrazložna, te da je imaju gotovo svi svjedoci, zahtjev svjedoka je odbijen.

Kako u prethodnom postupku tako i tijekom same glavne rasprave, Sudsko vijeće je vršilo periodičnu kontrolu pritvora te je zaključilo da je mjera pritvora opravdana zbog opasnosti od bijega, s obzirom da optuženi posjeduju državljanstvo susjedne Srbije i mogućnosti utjecaja na svjedoke, kao i ugrožavanja građana.

Suđenje je pratio regionalni tim za praćenje suđenja za ratne zločine, izvještava Eldar Jahić, Istraživačko dokumentacioni centar Sarajevo. Izvještaje s rasprava objavljujemo na jeziku izvjestitelja.

ZAPAŽANJA PROMATRAČA

Monitor nije uočio pitanja koja bi izazivala zabrinutost, a koja bi se mogla ocijeniti kao kršenje prava optuženih na pravično suđenje ili kao povrede krivično-procesnih načela ili povrede Europske konvencije o ljudskim pravima.

Sudsko vijeće je zaključilo da je mjera pritvora opravdana zbog opasnosti od bijega, s obzirom da optuženi posjeduju državljanstvo susjedne Srbije. Međutim, u obrazloženju rješenja o određivanju pritvora navodio se i pojam ‘ugrožavanje građana’. Taj pojam je širok i neprecizan te bi, uvažavajući ljudska prava svih strana u postupku pa tako i optuženog, bilo za očekivati da se ovaj razlog za produženje pritvora ukloni ili da se precizira u mjeri u kojoj će biti jasan, kako stranama u postupku tako i široj javnosti.

Većina od 36 svjedoka Tužiteljstva bili su indirektni svjedoci – koji su bili zatočeni u KPD “Foča”, a koji, uglavnom, nisu bili direktni predmet inkriminacija.

Ovaj predmet je umnogome sličan predmetu ‘Krnojelac’ koji se vodio pred MKSJ (završen II stupanjskom presudom kojom je opt. Krnojelac osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina), a koji je bio upravnik KPD ‘Foča’, gdje su optuženi počinili zločine za koje su osuđeni u ovom predmetu, i pod čijom su komandom bili. Kako je većina svjedoka Tužilaštva u ovom predmetu već svjedočila u predmetu protiv ‘Kronojelca’ i u drugim predmetima pred MKSJ, Tužilaštvo je trebalo imati potpuniji uvid u prethodne iskaze pojedinih svjedoka pred MKSJ-u.

Zastupnica optužbe, tužiteljica Vesna Ilić, je navela da je u pripremi slučaja naišla na poteškoće, zbog činjenice da transkripti usmenih iskaza svjedoka pred MKSJ nisu bili prevedeni na lokalne jezike, što je utjecalo na kvalitetniju pripremu slučaja kao i ekonomičnost samog procesa. Ovakva sitauacija, u kojoj tužiteljica nije pregledala transkripte usmenih iskaza svojih svjedoka pred MKSJ, rezultirala je nedovoljnom tužiteljičinom pripremljenošću za ispitivanje pojedinih svjedoka. Ispitivanja tih svjedoka rezultirala su nejasnim i površnim iskazima pa su se, s razlogom, mogli čuti prigovori obrane da se previše svjedoka ispituje na identične okolnosti. Nakon takvih prigovora Sudsko vijeće je zahtijevalo od tužiteljice da bude selektivnija u izboru svjedoka kako bi se osigurala efikasnost postupka, izbjeglo iznošenje nerelevantnih ili ponavljajućih iskaza kao i nepotrebna dodatna viktimizacija svjedoka/žrtava.

Od saslušanih svjedoka Tužilaštva mogli su se čuti brojni iskazi koji su išli u korist optuženika, a pogotovo Mitra Raševića. Od 36 svjedoka, izvedenih od strane Tužilaštva, nije se mogao čuti niti jedan inkriminirajući iskaz koji bi teretio Mitra Raševića za nehumana postupanja, ubojstva, progone, mučenja i deportacije zatočenih Muslimana. Većina svjedoka je koristila priliku da se zahvali Mitru Raševiću dugujući mu zahvalnost za korektno postupanje tijekom njihovog zatočenja u KPD ‘Foča’. Neki od svjedoka Tužilaštva su bili spremni svjedočiti u korist obrane Mitra Raševića navodeći ga kao najzaslužnijeg što su danas živi i u prilici da svjedoče. 
Iskazi svjedoka u pogledu Save Todovića su bili podijeljeni i neki od njih veoma inkriminirajući.

PRESUDA

Sudsko vijeće Suda BiH donijelo je 28. veljače 2008. godine prvostupanjsku presudu kojom su prvooptuženik Mitar Rašević i drugooptuženik Savo Todović oglašeni krivim za zločin protiv čovječnosti, u vezi sa čl. 180. st. 1. i 2. KZ BiH (individualna i zapovjedna odgovornost) i 29. (supočinitelji) po svim točkama optužnice, osim po jednoj pod-točki optužnice. Proglašeni su krivima da su u razdoblju od travnja 1992. godine do listopada 1994. godine sudjelovali u uspostavljanju i održavanju sistema kažnjavanja i zlostavljanja zatvorenika počinjenog od strane stražara te civilne i vojne policije i vojnika u KP domu “Foča”, koji je imao sva obilježja logora. Optužnicom je obuhvaćeno razdoblje u kome je bez pravne osnove nezakonito zatvoreno najmanje 700 zatvorenika nesrpske nacionalnosti. Stražari pod komandom Mitra Raševića su birali zatvorenike na osnovi popisa koje je sastavljao Savo Todović, zatim su odvođeni u prostorije za ispitivanje u kojima su bili premlaćivani i mučeni, a ubijeno je 26 osoba. (Optuženi nisu oglašeni krivima da su “u aprilu i maju 1992 godine, vojni policajci uhapsili i priveli određeni broj civila iste tukli i ispitivali tjerajući ih pri tome da priznaju da su članovi SDA, usljed čega se jedan civil onesvijestio, drugom je polomljena vilica dok su trećem polomljena tri rebra”, točka 1.a. optužnice).

Prvooptuženi Mitar Rašević, komandir straže KP doma “Foča”, koji je bio zadužen za nadzor nad najmanje 37 zatvorskih stražara, te je nad njima imao efektivnu kontrolu, osuđen je na osam godina i šest mjeseci kazne zatvora. Drugooptuženi Savo Todović, koji je u svojstvu zamjenika upravnika KP doma “Foča”, imao ovlaštenja i dužnosti koje pripadaju komadantu logora, osuđen je na kaznu zatvora od dvanaest godina i šest mjeseci.

Sudsko vijeće je u odnosu na optuženog Raševića pronašlo olakšavajuće okolnosti koje su utjecale na ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma propisanog za navedeno krivično djelo.

MIŠLJENJE

Predmet ‘Rašević i drugi’ protiv Mitra Raševića i Save Todovića za ratne zločine počinjene u Kazneno popravnom domu “Foča” je Sudu BiH prepušten od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju po pravilu 11 bis.

Tijekom prvostupanjskog postupka koji je proveden pred Sudskim vijećem Suda Bosne i Hercegovine monitori Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva nisu uočili povrede krivično-procesnih načela ili povrede Europske konvencije o ljudskim pravima u odnosu na pravo na pravično suđenje.

Međutim, monitori Istraživačkog dokumentacionog centra upozoravaju da su, uz Milorada Krnojelca koji je kao upravnik KPD ‘Foča’ pred MKSJ osuđen na 15 godina zatvora, optuženi Rašević i Todović jedini koji su po istoj komandnoj odgovornosti odgovarali za zločine počinjene prema zatočenima tokom 1992-1994 godine. Kreatori atmosfere straha i zločina u Foči, kao i neposredni izvršitelji – stražari, civilni i vojni policajci, isljednici službi bezbjednosti, poznati po svojoj okrutnosti su, za sada, ostali van domašaja pravde.

Za prilagodbu optužnice u ovom predmetu Tužilaštvo je utrošilo 3 mjeseca, a glavna je rasprava počela 3 mjeseca nakon prihvaćanja iste. U odnosu na optužene kojima je određen pritvor (a tekao je još od 2003., odnosno 2005. godine u MKSJ-u) je ovakva efikasnost bila važna i nužna. Tužilaštvo nije smatralo potrebnim koristiti mogućnost dodatnih istražnih radnji koje su, prema članu 2 st.1 i 2 Zakonu o ustupanju predmeta od strane MKSJ Tužilaštvu BiH, dopuštene. Štoviše, iako je praksa Tužilaštva da u spojenim slučajevima prvooptuženi bude osoba koja ima veću komandnu odgovornost ili odgovara za teže inkriminacije, u ovom slučaju Tužilaštvo nije interveniralo u optužnicu na način da se Savo Todović koji je kao zamjenik komandanta KP doma “Foća” prvooptuži. Tako je prvooptuženi Mitar Rašević bio niži u lancu rukovođenja, imao manju komandnu odgovornost i ovlasti, te je naposlijetku dobio i manju kaznu od Save Todovića, koji je kao zamjenik upravnika u KPD ‘Foča’ bio druga osoba u lancu komandovanja te je odgovarao i za teže optužbe.

Nadalje, Tužilaštvo se u predmetu oslonilo na indirektne svjedoke (što je, s obzirom na utvrđivanje komandne odgovornosti i prihvatljivo), no niti jedan od svjedoka nije svjedočio da bi optuženi Rašević osobno činio nehumana postupanja, ubojstva, progone, mučenja i deportacije zatočenih Muslimana. Većina svjedoka je koristila priliku da se zahvali Mitru Raševiću za korektno postupanje tijekom njihovog zatočenja u KPD ‘Foča’. Sama zastupnica optužbe navela je poteškoće u pripremi predmeta što je utjecalo na kvalitetu ispitivanja svjedoka i ekonomičnost postupka (transkripti usmenih iskaza svjedoka pred MKSJ nisu bili prevedeni na lokalne jezike).

Iako je većina ročišta održana u prisustvu javnosti, monitori Istaživačko dokumentacionog centra ukazuju da je 90% svjedoka Tužilaštva (35 od 37 svjedoka) te 50% (3 od 6 svjedoka) obrane svoje iskaze dalo uz neke od mjera zaštite, a svjedočenje samog Save Todovića kao prvog svjedoka svoje odbrane, održano je na zatvorenim sjednicama. Pitanje je da li se pri prenošenju predmeta sa MKSJ-a, i imajući u vidu promjenu društvenih okolnosti u prilog suđenjima za ratne zločine, Tužilaštvo može i treba koristiti mogućnost da provjeri koju zaštitu i koju podršku svjedoci trebaju.

Monitori Istraživačko dokumentacionog centra drže da je korektno obrazloženje koje je Sudsko vijeće dalo za produženje mjere pritvora – bojazan od bjekstva, obzirom da optuženi posjeduju državljanstvo susjedne Srbije i mogućnosti uticaja na svjedoke, što, po našem mišljenju nije i u odnosu na razlog naveden kao ” ugrožavanje građana”. Smatramo da je neophodno ovaj razlog za produženje pritvora ili konkretnije obrazložiti ili ukloniti.

Što se tiče prigovora obrane optuženih u odnosu na primjenu materijalnog prava – da se protiv optuženih ima primjeniti krivični zakon SFRJ, koji je važio u vrijeme počinjenja djela, a koji je također, u ovom slučaju i blaži za optužene, podsjećamo da je to pitanje, po principu presedana riješeno u ranijim slučajevima pred Sudom BiH, prije svega u ‘slučaju Maktouf’. Žalba branilaca optuženih se odnosila na to da se u ovom slučaju odustalo od osnovnog principa krivičnog prava nullum crimen, nulla poena sine lege, kada se kazna ne smije izreći za djelo koje, prije njegovog izvršenja, nije u zakonu bilo navedeno kao krivično djelo, kao što je bio slučaj sa krivičnim djelom ratnog zločina koji nije postojao u KZ SFRJ dok je kao krivično djelo uveden u KZ BiH. Međutim, međunarodni instrumenti za ljudska prava, kao što je Evropska konvencija o ljudskim pravima (čl. 7, stav 2) i Međunarodna konvencija za građanska i politička prava (čl. 15) jasno navode da taj princip nije u suprotnosti sa suđenjem i kažnjavanjem ikoga za djelo koje je u vrijeme počinjenja karakterisano kao krivično djelo, u skladu sa opštim međunarodno priznatim zakonskim principima. Nesporno je da su tokom perioda koji je u pitanju, prema međunarodnom običajnom pravu i principima međunarodnog prava, zločini protiv čovječnosti karakterisani kao krivična djela. Stoga, bez obzira što takva djela nisu bila predviđena zakonima SFRJ u vrijeme njihovog počinjenja, njihovo procesuiranje je sasvim legalno.