Zločin u Virovitici

Vijeće VSRH je, na sjednici održanoj 24. ožujka 2009. godine, odbilo žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdilo presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Bjelovaru, koje je u ponovljenom postupku oslobodilo krivnje Željka Iharoša i Luku Peraka, optužene za počinjenje zločina u Virovitici. 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženi Željko Iharoš, optuženi Ivan Vrban, optuženi Anđelko Kašaj, optuženi Luka Perak, optužnicom br. K-DO-62/01, od 15. siječnja 2001. godine, optuženi su da su u vremenskom razdoblju od 1. studenoga do 17. prosinca 1991. godine, u Virovitici, tijekom oružanog sukoba oružanih snaga RH sa JNA i njoj pridruženih paravojnih formacija, u namjeri prinudnog dovođenja, mučenja i ubijanja civila, protivno čl. 4. st.1. t.a II Dopunskog protokola iz 1997. godine I Ženevkse konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine, I-opt. Željko Iharoš, kao zapovjednik voda vojne policije, zapovijedio vojnim policajcima da prisilno dovedu između ostalih i civilne osobe Mudrinić Bogdana, Mitrić Ranka, Svorcan Radu i Svorcan Đuru, I nakon što je ispitao Mudrinić Bogdana, predao ga je vojnim policajcima II-opt. Vrban Ivanu, III-opt. Kašaj Anđelku i IV-opt. Perak Luki, koji su ispred i u zatvoru pretukli, što je imalo za posljedicu da je od zadobivenih povreda oštećenik umro, nakon čega je njegovo tijelo uklonjeno, dok je Mitrić Ranko prisilno doveden s radnog mjesta, podvrgnut ispitivanju, te višekratno pretučen i kroz dulje vrijeme maltretiran, potom je izveden iz zatvora i ubijen, a njegovo tijelo bačeno u odvodnu šahtu pokraj magistralnog puta br. 16. Svorcan Đuro i Svorcan Rade, bez osnove su prisilno dovedeni, od strane vojnih policajaca, u vojni zatvor, gdje su više dana ispitivani uz prijetnje smrću i maltretiranja, od strane maskiranih vojnih policajaca višekratno su udarani po cijelom tijelu kundacima, puškama, palicama, te rukama i nogama, od čega su zadobili mnogobrojne povrede s trajnim posljedicama, što je sve znao I-opt. Iharoš Željko, ali nije ništa poduzimao, niti poduzeo da se to spriječi.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Bjelovaru

Predmet: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st.1. OKZ RH

Optužnica: Županijskog državnog odvjetništva iz Bjelovara, br. K-DO-62/01, od 15. studenoga 2001. godine

Optuženik: Žaljko Iharoš i dr.

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Milenka Slivar, Predsjednica Vijeća; sudac Božidar Iverac, član Vijeća; sutkinja Davorka Hudoletnjak, Ačlanica Vijeća

Zastupnik optužbe: Darko Žegarac, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Bjelovaru

Branitelji: Mirko Petraš, odvjetnik iz Virovitice, Boris Kozjak, odvjetnik iz Virovitice, Silvije Degen, odvjetnik iz Zagreba, 
Stjepan Vošćak, odvjetnik iz Virovitice

Žrtve: 
– umro od posljedica zlostavljanja: Bogdan Mudrinić 
– zlostavljan pa ubijen: Ranko Mitrić 
– zlostavljani: Rade Svorcan i Đuro Svorcan

Punomoćnici: nema

Sažete informacije o postupku:

Županijsko državno odvjetništvo iz Bjelovara podiglo je optužnicu br. K-DO-62/01, od 15. studenoga 2001. godine, protiv optuženika, zbog kaznenoga djela ratnoga zločina protiv civilnoga stanovništva.

Županijski sud u Bjelovaru donio je presudu br. K-55/01, od 24. siječnja 2002. godine, kojom je drugooptuženoga, trećeoptuženoga i četvrtooptuženoga proglasio krivima, izrekao im, svakomu, kaznu zatvora u trajanju od godinu dana, a prvooptuženoga. oslobodio krivnje.

Ukidbenim rješenjem Vrhovni sud RH-a, br. I Kž-238/02, od 6. studenoga 2003. godine, ukinuo je citiranu presudu, te je predmet vratio na ponovni postupak, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja.

Ponovljeni postupak je započeo 19. listopada 2005. godine, a završio 07. ožujka 2006. godine

IZJAVE ZA JAVNOST 

Na raspravi održanoj 19. listopada 2005. godine promatrači su uočili slijedeće probleme: 

1. optuženici nisu u pritvoru, iako su optuženi za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što je u suprotnosti s odredbom čl. 102. st.1. t. 4. ZKP

2. dokazni postupak: protivno odredbi čl. 238. st.1. ZKP, koja kaže da se svjedoci ispituju svaki posebno i bez ostalih svjedoka, dva su svjedoka, M.M. i N.B, u sudnici pratili saslušavanje svjedoka prije nego što su sami dali iskaz o istim okolnostima o kojima su prethodni svjedoci iskazivali svoje svjedočenje

3. u zapisnik s glavne rasprave nije evidentirano izbivanje odvjetnika III optuženika, sa zadnjeg dijela rasprave toga dana, kao niti tko mijenja branitelja, što je direktno u suprotnosti s odredbom čl. 306. ZKP. U konkretnom slučaju radi se o suđenju za kazneno djelo ratnog zločina za koje djelo je zapriječena kazna zatvora najmanje pet godina ili kazna zatvora od dvadeset godina, gdje je, temeljem odredbe čl. 65. st. 1. ZKP propisano da optuženik mora imati branitelja.

4. predsjednica Vijeća, a niti zamjenik ŽDO iz Bjelovara nisu reagirali kada je IV optuženik je tijekom dokaznog postupka verbalno napao na svjedoka M. K.

5. predsjednica Vijeća, a niti zamjenik ŽDO iz Bjelovara nisu pokušali zaustaviti ispitivanje svjedoka na način da se inkriminiraju žrtve i svjedoci oštećenici nego su te inkriminacije zapisnički konstatirane

6. u sudnici nije prisutna pravosudna policija, koja bi, eventualno reagirala u slučaju potrebe 

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine objavilo je, 7. ožujka 2006. godine, presudu kojom se optuženi Željko Iharoš i Luka Perak, oslobađaju opužbe da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st.1. OKZ RH.

MIŠLJENJE O PONOVLJENOM PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU I PRIKAZ POSTUPKA 

U ponovljenom postupku je optužba protiv Ivana Vrbana i Anđelka Kašaja odbačena jer je Županijsko je državno odvjetništvo iz Bjelovara tijekom postupka odustalo od daljeg kaznenog progona. Protiv optuženog Željka Iharoš i Luke Peraka donesena je oslobađajuća presuda koju Vijeće za ratne zločine obrazlaže nemogućnošću da na temelju izvedenih dokaza na nesumnjiv način utvrdi zapovjednu odgovornost optuženoga Željka Iharoša, odnosno individualnu odgovornost optuženoga Luke Peraka. Pri tomu ni Vijeće niti zastupnik optužbe nisu insistirali na ponovnom svjedočenju ključnih svjedoka optužbe za što je trebalo koristiti međunarodnu suradnju na pitanjima ratnih zločina sa Srbijom. Osim toga nije se upozoravalo niti propitivalo na okolnosti mogućih pritisaka od strane podržavatelja optuženih ili od strane samih optuženih (branili su se sa slobode) na one svjedoke optužbe koji su svoje iskaze mijenjali tvrdeći da su pod istragom bili pod pritiskom – tvrdnje koje je Vijeće odbacilo.