Zločin u Novskoj nad obitelji Grgić

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Sisku vođen je postupak protiv Branislava Mišćevića i Željka Vrljanovića, optuženih za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. OKZ RH.  Javna sjednica VSRH održana je 13. listopada 2009. VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.  Sjednica žalbenog vijeća VSRH (u trećem stupnju u odnosu na opt. Mišćevića) održana je 22. prosinca 2010.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženici se terete da su dana 19. ožujka 1993. god. u Novskoj, kao pripadnici diverzantske grupe koja je djelovala u sastavu izviđačko diverzantskog odreda 54. pješačke brigade 18. korpusa vojske Republike Srpske Krajine, zajedno sa pripadnicima te grupe Ljubinkom Bijelićem i Draganom Kneževićem, maskirani u odore pripadnika HV-a i naoružani automatskim pištoljima marke ”Škorpion”, sa privremeno okupiranog područja Novsko Brdo, spuštajući se pješice šumskim putem prema gradu Novska, u predjelu zv. ”Samar” u ulici Alberta Knoppa, ušli u obiteljsku kuću u vlasništvu obitelji Grgić gdje su usmrtili Stjepana Grgića, dozapovjednika privremene formacije novljanske domobranske satnije, njegovu suprugu Tomislavu Grgić, te njihovu djecu Ivana Grgića i Anamariju Grgić. Nakon počinjenog umorstva su, pretražujući stvari po kući, pronašli pogonske ključeve automobila marke ”Isuzu”, te ga odvezli u privremeno okupirano područje Okučana,

dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo ubijali, pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločin protiv civilnog stanovništva – označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Sisku

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Snježana Mrkoci, predsjednica Vijeća, sudac Predrag Jovanić, član Vijeća, sutkinja Alenka Lešić, član Vijeća

Optužnicu zastupa: Marijan Zgurić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika iz Siska

Branitelji :
za I-optuženika, Luka Šušak, odvjetnik iz Zagreba
za II-optuženika, Zorko Kostanjšek, odvjetnik iz Siska i Veljko Miljević, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve: ubijeni članovi obitelji Grgić: Stjepan Grgić, Tomislava Grgić, mlt. Ivan Grgić, mlt. Anamarija Grgić

PRESUDA

Dana 24. listopada 2008. godine oglašena je presuda kojom je prvooptuženik Branislav Miščević oglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina.
Drugooptuženik Željko Vrljanović oslobođen je optužbe.

Javna sjednica Vrhovnog suda RH odražana je 13. listopada 2009. Izvještaj sa javne sjednice pogledajte ovdje. 
VSRH u cijelosti je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.
Presudu VSRH možete pročitati ovdje.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH (u trećem stupnju u odnosu na opt. Mišćevića) održana je 22. prosinca 2010. Izvještaj sa sjednice pročitajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Kazneni postupak za ubojstvo obitelji Grgić, supružnika i njihovo dvoje malodobne djece, koje je izvršeno egzekucijom iz neposredne blizine, pokrenut je trinaest godina nakon njegova izvršenja.

Težina i brutalnost zločina zahtijevaju najstrožu kaznu za sve počinitelje tog zločina.

Sudsko vijeće je imalo zahtjevan zadatak utvrditi činjenice i donijeti odluku s obzirom da nije bilo neposrednih očevidaca zločina, jedan od ključnih svjedoka je negirao svoj iskaz dan u istrazi, a drugi je pojasnio da u istrazi nije mislio na opt. Vrljanovića nego na drugu osobu. Sudu je predočeno da je taj svjedok bio izložen prijetnjama nepoznatih osoba.

Upravo stoga, donoseći presudu (i u osuđujućem i u oslobađajućem dijelu) na temelju indicija Sud je obavezan vrlo jasno obrazložiti utvrđene činjenice.

Sudsko je vijeće utvrdilo da je opt. Branislav Miščević zajedno s pripadnicima svoje grupe, među kojima su bili i Ljubinko Bijelić “Tolobić” te Dragan Kovačević “Toša”, hicima u zatiljak likvidirali članove obitelji Grgić, otuđili njihov automobil, čime su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Opt. Miščević je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 20 godina.

Željko Vrljanović uslijed nedostatka dokaza oslobođen je optužbe da je počinio kazneno djelo za koje ga se tereti optužnicom.

U tijeku postupka obrana je inzistirala na pribavljanju spisa u kaznenom predmetu koji se, prema tvrdnji obrane, vodio protiv Deana Milića 1993. godine na Vojnom sudu u Zagrebu za isti događaj za koji se u ovome postupku sudilo optuženicima Miščeviću i Vrljanoviću. No nakon pribavljanja spisa koji se očito ne odnosi na predmetni događaj, Sud nije uvažio zahtjev obrane za ponovnim pribavljanjem spisa.

Ukoliko Vrhovni sud Republike Hrvatske bude smatrao da su činjenice u ovome postupku točno utvrđene, smatramo nužnim procesuiranje svih počinitelja zločina nad obitelji Grgić, za što će biti nužna suradnja s tijelima progona Republike Srbije.

Obrazloženje

Kazneni postupak protiv Branislava Miščevića i Željka Vrljanovića pokrenut je 13 godina nakon počinjenja zločina koji im je optužnim aktom stavljen na teret. Istražni zahtjev od 31. ožujka 2006. godine bio je upravljen protiv 7 (sedam) osoba, i to: Jure Šajatovića, Milenka Bajića, Živka Kragujevića, Branislava Miščevića, Ljubinka Bijelića, Dragana Kneževića i Željka Vrljanovića. Optužnica je podignuta protiv Branislava Miščevića i Željka Vrljanovića, koji su postali dostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. Branislav Miščević, bez državljanstva sa izbjegličkim statusom u Srbiji, izručen je Hrvatskoj iz Srbije, a Željko Vrljanović, državljanin SAD-a, uhićen je u Njemačkoj temeljem međunarodne tjeralice i izručen Hrvatskoj.

Prvostupanjski sud smatra da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je Branislav Miščević sudjelovao u likvidaciji četveročlane obitelji Grgić te da je svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 20 godina (maksimalna zatvorska kazna). Željko Vrljanović je zbog nedostatka dokaza, temeljem čl. 354. t. 3. ZKP-a, oslobođen optužbe.

Sud je ne zadirući u identitet optuženog akta intervenirao u činjenični supstrat sačinjen po tužitelju usklađujući ga s utvrđenim činjeničnim stanjem, budući da, po ocjeni suda, tijekom postupka nije nedvojbeno utvrđeno da bi predmetno kazneno djelo bilo počinjeno temeljem zapovjedi Jure Šajatovića, Milenka Bajića, Živka Kragujevića te nepoznatog kapetana I. klase JNA, pa je ove navode ispustio iz činjeničnog opisa kaznenog djela za čije počinjenje je Branislava Miščevića oglasio krivim.

Tijekom dokaznog postupka neposredno je saslušano sedam svjedoka, dok su iskazi šest svjedoka, po odluci Vijeća, pročitani. Tijekom ispitivanja svjedoka Milana Mirolovića s glavne rasprave je radi zaštite njegovog osobnog i obiteljskog života, sukladno odredbama ZKP-a, bila isključena javnost. Sugestiju za isključenje javnosti dao je Odjel za podršku žrtvama i svjedocima u kaznenim postupcima i postupcima za kaznena djela ratnog zločina. Sudu je predočeno da je svjedok bio izložen prijetnjama nepoznatih osoba.

Sud je osuđujući dio presude temeljio na iskazima triju svjedoka – Dušana Grbića (danog tijekom istražnog postupka, ispitan neposredno na glavnoj raspravi opovrgnuo je iskaz dan u istrazi), Milana Mirolovića i Milke Pavković.

Sud je iz iskaza svjedoka Dušana Grbića i Milana Mirolovića utvrdio da su ovi kritičnog dana 19. ožujka 1993. god. negdje oko 16,00 ili 17,00 sati temeljem zapovijedi osiguravali područje kod sela Paklenica, pri čemu su pripadnici grupe Branislava Miščevića krenuli lijevo u pravcu Novske, dok je grupa Čede Relića otišla u suprotnom pravcu, a njihova grupa ostala je na mjestu. Miščevićeva grupa je pri tom nosila kratko naoružanje tzv. “škorpione”, a svjedok Mirolović naveo je da su imali prigušivače te uniforme hrvatske vojske. Čuli su da su isti po povratku dovezli automobil, džip koji se putem pokvario pa ga je traktorom izvlačio Milan Pavković. Tek treći dan su čuli da je pobijena obitelj Grgić.

Svjedok Dušan Grbić je naveo i da su sa Miščevićem u pravcu Novske krenuli i “Tolobić”, Vrljanović, “Toša” i Vujkovac. Rekao je da je poslije 24,00 sata iz pravca Novske došao “Tolobić” u uniformi Hrvatske vojske i da je rekao da mu treba traktor. Motorolom je pokušao nazvati Juru Šajatovića, no nije ga dobio, pa je nazvao Mišu Bajića i od njega zatražio da ode po Milana Pavkovića da dođe u šumu sa traktorom. Dan ili dva potom čuo je da su Miščević, “Tolobić” i “Toša” popravljali džip. Čuo je da je osim džipa oduzet i novac te uniforme Hrvatske vojske, a da je traktor trebao jer se automobil putem pokvario.

Svjedok Mirolović je rekao da su opisanog dana oko 16,00 sati s Miščevićem bili i “Tolobić”, “Toša” i “Vrči”.

Svjedokinja Milka Pavković je potvrdila navode svjedoka da je njezin suprug Milan Pavković jedne noći 1993. godine bio pozvan da svojim traktorom izvlači neko vozilo koje se zaglavilo. Po njega su te noći došli Jure Šajatović i Milenko Bajić obučeni u hrvatske uniforme. Suprug joj je rekao da je u početku mislio da se radi o vozilu koje je negdje ukradeno, a kad je saznao što su učinili, otišao je u komandu koja se nalazila u Rajićima i svašta im rekao, zbog čega je kasnije obitelj imala problema. Suprug joj je rekao i da je od Marka Vladića, koji je u međuvremenu preminuo, saznao da je u grupi koja je izvršila ubojstvo članova obitelji Grgić bila osoba po nadimku “Toša”, za kojeg misli da se zove Dragan Knežević.

Sublimirajući naprijed navedene iskaze Sud je utvrdio da je upravo optuženi Branislav Miščević, sa svojom izviđačko-diverzantskom grupom u sastavu koje su se nedvojbeno nalazili Ljubinko Bijelić, zvani “Tolobić” i Dragan Knežević, zvani “Toša”, počinio predmetno kazneno djelo, jer je, kako je to obrazložio sud, optuženik kritične zgode dovezao jedan terenski automobil za koji se opravdano može uzeti da je pripadao obitelji Grgić, s obzirom da je dovezen kritične noći na položaj vojske “SAO Krajine”, a nitko od svjedoka ne potvrđuje obranu optuženika da bi isti njima UNPROFOR bio dao na raspolaganje, s tim da svjedoci navode da se pričalo kako je taj automobil prodan u Beograd, a svjedok Slavomir Solomon je naveo da je pokojni Stjepan Grgić u to vrijeme imao džip.

Iz zapisnika o očevidu i fotoelaborata proizlazi da je ubojstvo obitelji Grgić počinjeno 19. ožujka 1993. godine u njihovoj kući u Novskoj. Sud je očito, povezujući nedvojben datum smrti članova obitelji Grgić i događaj koji su opisivali svjedoci Grbić i Mirolović (govorili su o ožujku 1993. godine), utvrdio točan datum izvršenja kaznenog djela. No, u obrazloženju presude je navedeno da “… iz iskaza svjedoka Dušana Grbića i Milana Mirolovića koji su suglasno, u tijeku istrage, a svjedok Mirolović i na glavnoj raspravi iskazali da su toga dana 19. ožujka 1993. god. negdje oko 16,00 ili 17,00 sati imali zadatak da ….”, iako navedeni svjedoci nikada nisu govorili o točnom danu u kojemu se zbio događaj koji su opisivali.

Sud je zaključio da je optuženik pri izvršenju kaznenog djela postupao sa izravnom namjerom, motiviran nacionalnom netrpeljivošću prema građanima hrvatske nacionalnosti, a što je u konačnici rezultiralo četverostrukom egzekucijom civila, među kojima je bilo i dvoje djece starosti 14 i 5 godina, pri čemu je svako ponaosob prije likvidacije bio prisiljen gledati kako se lišava života najbliži član obitelji. Sud nije obrazložio na temelju čega je donio zaključak da je zločin motiviran nacionalnom netrpeljivošću.

Obrazlažući oslobađajući dio presude, Sud je naveo da se opt. Vrljanović branio navodeći da je u kritično vrijeme bio u Banja Luci, što su potvrdili njegova tadašnja djevojka, a sadašnja supruga Dragana Vrljanović te njezina sestra Daliborka Potajac, te da je prije kritičnog događaja prebačen u minobacačku jedinicu, što su potvrdili svjedoci Dušan Sutara i Milorad Tešanović.

Svjedok Mirolović je na glavnoj raspravi pojasnio da je osoba nadimkom “Vrči”, koju je spominjao u istrazi, ustvari Željko Mostarac, a ne Željko Vrljanović, koji ima nadimak “Vrljo”. I svjedoci Dušan Grbić, Dragana Vrljanović i Daliborka Potajac su naveli da je nadimak optuženog bio “Vrljo”.

Iskaz svjedoka Nikole Polimca, koji je u tijeku istrage izjavio da je opt. Vrljanović njemu osobno pričao da je zajedno sa opt. Miščevićem sudjelovao u likvidaciji Sud je ocijenio neuvjerljivim.

U oslobađajućem dijelu presude uopće nije vrednovan dio iskaza svjedoka Dušana Grbića, koji je u istrazi rekao da su s Miščevićem u pravcu Novske krenuli i “Tolobić”, Vrljanović, “Toša” i Vujkovac.

Obrana je inzistirala na pribavljanju spisa kaznenog predmeta od Županijskog suda u Zagrebu, koji se, prema tvrdnji obrane, 1993. godine vodio pred Vojnim sudom u Zagrebu protiv Deana Milića, tadašnjeg pripadnika hrvatskih postrojbi, za isti događaj za koji su optuženi Miščević i Vrljanović.

Županijski sud u Sisku pribavio je od Županijskog suda u Zagrebu, po mišljenju obrane, pogrešan spis koji nije ni u kakvoj vezi s predmetnim kaznenim djelom. Na prijedlog branitelja da se svakako pribavi navedeni spis na temelju kojeg bi se utvrdilo da li je pred tadašnjim Vojnim sudom protiv Deana Milića za brutalno ubojstvo obitelji Grgić donijeta osuđujuća presuda te da li je protiv istog ubrzo, temeljem Zakona o općem oprostu, optužba odbijena, dokazni prijedlog je odbijen kao nevažan.